ODŠTETA ZA AZBEST Radnici Plobesta i Salonita te njihovi nasljednici dobit će po 29.100 €

Dvadeset, trideset, pa i četrdeset godina. Toliko je nekima trebalo da osjete prve simptome bolesti koju su u plućima nosili još od dana kada su svakoga jutra odlazili na posao. Drugima nije trebalo ni toliko, dovoljno je bilo živjeti pokraj tvornice, igrati se kao dijete u prašini ili godinama udisati zrak koji je nosio nevidljiva azbestna vlakna. Zbog toga jučerašnja odluka Vlade za mnoge nije samo administrativna izmjena zakona. Ona dolazi kao zakašnjelo priznanje da je nepravda postojala.

Vlada je, naime, odlučila proširiti pravo na obeštećenje bivših radnika Plobesta i Salonita te njihovih nasljednika, a koji nisu bili obuhvaćeni zakonom iz 2020. Oko 223 radnika Plobesta i 340 radnika Salonita, odnosno njihovi nasljednici, dobit će po 29.100 eura odštete kroz tri godine. Isplate bi trebale početi krajem ove godine, a izmjene zakona trebale bi obuhvatiti i one koji su desetljećima ostajali izvan sustava samo zbog formalnih uvjeta, iako su godinama radili s azbestom. Naime, tako će se obeštetiti radnici koji su od 1991. bili zaposleni u trgovačkom društvu Plobest d.d., a bili su izloženi azbestu pet godina u trgovačkim društvima Plobest d.d. i Plobest d.d. u stečaju te njihovim prednicima napokon dobiti odštetu, ako i radnici društva Salonit d.d. u stečaju Vranjic. Pravo se proširuje i na nasljednike radnika zatečenih u radnom odnosu 2006. te na radnike i njihove nasljednike koji su između 1991. i 2006. bili izloženi azbestu najmanje pet godina u Salonitu ili njegovim pravnim prednicima. Kako navode iz Ministarstva zaštite okoliša i zelene tranzicije, do sada je u zakonom predviđenom roku zaprimljeno 777 zahtjeva te je 545 radnika, odnosno njihovih nasljednika, obeštećeno. Za ovu i iduće dvije godine u državnom će se proračunu za tu svrhu osigurati 4,5 milijuna eura.

OPASNI OTPAD Velika akcija u Vranjicu: Uklanja se 60.000 kubika azbesta...

- I ovakvim potezima nastojimo ispraviti određene nepravde koja su se dogodila zaposlenicima ovih tvrtki- poručio je premijer Andrej Plenković.

Za mnoge obitelji to je vijest koju su čekali gotovo cijeli život. Jer priča o azbestu u Hrvatskoj nije počela danas. Ona traje desetljećima. Još 2008. u Vranjicu kraj Solina počela je velika sanacija azbestnog otpada oko nekadašnjeg Salonita. Radovi su otvoreni na igralištu nogometnog kluba Omladinac, a tada je poručeno da se azbest neće uklanjati nego prekrivati slojevima zemlje debljine do metar i pol. Vrijednost radova iznosila je 26 mil. kuna. Bio je to prvi ozbiljniji pokušaj sanacije područja koje je desetljećima bilo simbol jedne od najvećih ekoloških tragedija u Hrvatskoj.

No ljudi koji su ondje živjeli i radili znali su da zatrpavanje otpada neće zatrpati posljedice.

Dvije godine kasnije sindikati i država prvi su put ozbiljnije razgovaraju o odštetama za radnike Salonita. Tada se spominjao iznos od 50.000 eura za radnike koji su godinama udisali azbest i ostali bez posla. Istodobno su sindikati podnosili kaznene prijave tvrdeći da tvrtka koja sanira azbest nema potrebne dozvole. Poruka je bila jasna, od borbe za odštete neće odustati.

Borba je, međutim, trajala godinama.

NOVI PROPISI OPASNO Hrvatska uvodi stroža pravila za zaštitu od azbesta: Mijenjaju se dvije ključne stvari

U međuvremenu su se vodile i druge bitke. Županijsko državno odvjetništvo zatražilo je da se bivšem vlasniku Salonita Jozi Ćurkoviću sudi u odsutnosti jer je godinama bio nedostupan hrvatskom pravosuđu. Paralelno su istraživane i okolnosti izbora izvođača radova na sanaciji azbestnog otpada. Godine 2012. sanacija ponovno dolazi u fokus. Radovi su prekinuti, a sindikati upozoravaju da posao nije dovršen. Tvrdili su da azbesta u krugu tvornice i dalje ima te najavili kaznene prijave protiv svih koji su sudjelovali u donošenju odluka oko sanacije.

Najpotresnije slike stigle su godinu poslije. Ogorčeni članovi Udruge "Biglovi azbesta" blokirali su prometnicu u Solinu. Tvrdili su da država računa kako će ljudi od azbesta obolijevati još desetljećima, ali da istodobno nije spremna riješiti probleme onih koji već umiru.

- Umiremo gotovo svakodnevno. Gotovo pola ljudi koji su još 2007. predali zahtjev za odštetu danas je mrtvo. Izgleda da je politika Vlade da nas pusti da pomremo pa da problem nestane sam od sebe- govorio je tada predsjednik udruge Anđelko Grubić. Njihove riječi bile su teško osporive. U Vranjicu gotovo da nema obitelji koja nije izgubila nekoga zbog bolesti povezanih s azbestom. U razdoblju od 1970. do 1990. Salonit je godišnje prerađivao oko 25 tisuća tona azbesta, a dnevna proizvodnja dosezala je i 200 tona. Dok su mnoge države već zabranjivale njegovu uporabu, radnici u Hrvatskoj često nisu ni znali s kakvim materijalom rade. Neki su otpad koristili za gradnju kuća i prilaznih cesta, a djeca su se igrala na mjestima koja danas nose oznaku "crnih točaka".

SITUACIJA GORA NEGO PRIJE Za azbest postoji 19 odlagališta i 15 privatnih tvrtki: Kad je dospio u prirodu, već je kasno

Među njima je bio i Vjekoslav Benzon. Radio je u Salonitu 27 godina, ali se kao dijete igrao u krugu tvornice pa kaže da od bolesti nije mogao pobjeći. Mnogi njegovi sumještani nikada nisu radili u tvornici, a ipak su oboljeli. U Vranjicu se zato odavno govori da azbest nije birao zanimanje.

Ista priča odvijala se i stotinama kilometara južnije.

U Pločama je nekadašnji Azbest, kasnije Plobest, ostavio jednako dubok trag. Ljudi su ostajali bez zdravlja, mnogi su posljednje godine života provodili priključeni na kisik, a broj umrlih iz godine u godinu rastao je. Posljednje dvije godine rada tvrtke mnogi nisu dobili ni plaće.

Zato današnja odluka Vlade mnogima znači mnogo više od novca.