Jelena, Kristina i Ana gasile su požar kod Omiša • Mi smo velika obitelj, kažu • Hrabro prkose plamenu
Ovo su heroine iz DVD-a Baška Voda: 'Prkosimo plamenu i ne bojimo se ničega. Obitelj smo'
Kada je prošlog vikenda buknuo stravičan požar i kada je vatra nošena vjetrom doslovno gutala pred sobom ne samo borovu šumu u mjestima Pisak, Marušići i Mimice nadomak grada Omiša već i obiteljske kuće svi su zadnju slamku spasa vidjeli prvenstveno u vatrogascima koji su pristigli iz gotovo svih dijelova Splitsko-dalmatinske županije. Toga jutra više od dvjesto pedeset vatrogasaca nadljudskim naporima zaustavljali su vatrenu stihiju. U slikama koje su obišle Hrvatsku za oko je svima zapeo video u kojem vatrogaskinje članice DVD Baška Voda sa šmrkom vode u rukama hrabro prkose plamenim jezicima kako bi barem na trenutak zaustavile vatrenu stihiju.
POGLEDAJTE VIDEO:
Pokretanje videa...
00:55
U teškim i iznimno opasnim trenucima kada sekunde odlučuju hoće li se uspjeti obuzdati vatru one rame uz rame sa svojim prijateljima dragovoljno satima gase požar na širokom i kako su nam poslije ispričali jednom od do sada najtežih požarišta.
- To su vam naša Ana i Kristina kojoj od milja tepaju Kike. Ana je u travnju ove godine položila sve potrebne tečajeve, prošla sve pripreme za vatrogasce i već je u ova protekla dva mjeseca imala ni manje ni više nego sedam vatrenih krštenja - ponosno će predsjednik DVD Baška Voda Mario Topić. Ona je, saznajemo jedna od pet dragovoljki, članica baškovoškog DVD, koja je uz Kristinu Bitanga jedina u ovom trenutku aktivna.
- Dvije su nam cure na privremenom radu, Jelena je trudna i ne ide više na požarišta, a Ana i Kike su tu, uvijek spremne na zvuk vatrogasne sirene. Ani Kragić Perović je dvadeset pet godina, rođena je u Nizozemskoj, roditelji su joj porijeklom iz BIH, a u Bašku Vodu ju je dovela ljubav. Njen momak je radio u Nizozemskoj gdje su se upoznali, ali su prije godinu dana donijeli odluku vratiti se u njegovu Bašku Vodu i nisu se, kaže Ana pokajali. Ovdje je saznajemo od Ane puno bolje, mirniji život, svi se poznaju, jednom riječju nigdje iz Baške Vode ne odlazi.
- Moj otac je bio vatrogasac, od njega sam od malih nogu slušala priče kad bi se vraćao kući, a kada sam prošlu godinu u lipnju došla ovdje živjeti nisam puno razmišljala što mi je raditi, jer je i ljubav mog života - uz smiješak će Ana. Svi su mi govorili, nemoj nije to za ženu, ali taj adrenalin, taj osjećaj da pomažeš drugom kad mu doslovno kuća gori je nešto što te gura u tu vatru, dodaje.
- Tada ništa ne osjećaš, nije te strah ni za vlastiti život. Jedino što ti je na umu je kako pomoći i vatru ugasiti. Izgubiš osjećaj za vrijeme, čak i poslije požara nakon nekoliko sati borbe sa vatrom ne osjećaš nikakvu bol, strah, umor. Važno je da sve prođe dobro da smo svi živi i zdravi. Znamo poslije pričati, analizirati, ali kući ne idemo dok sve u svojim glavama ne posložimo. Kući ništa osim sebe ne nosimo - govore nam baškovoška heroine koje su se hrabro satima i na zadnjem omiškom požaru borile s vatrom. Njihova prijateljica Jelena Jurišić trenutačno je na poštedi, ali srce ne može odoljeti da barem svoje prijatelje ne dočeka nakon vatrenih terena u vatrogasnom domu. Uz supruga Dragana koji je također vatrogasac sve do nedavno je bila rame uz rame sa muškom ekipom koja danas uz pristojno odstojanje zadirkuje Jelenu kako je, u pauzi ostala trudna na požaru u Podgori”, i kako će biti prava fešta kad rodi.
- Jele će roditi, a upravo u to vrijeme će nam doći i nova cisterna. Kud ćeš većeg dvostrukoga slavlja - uz smiješak će predsjednik dok zapovjednik Frano Divić nastavlja.
- Mi smo jedna velika obitelj, prijatelji koji se na dnevnoj bazi družimo i kada nema požara. Ako nismo na rivi, jesmo u barci ili na moru uz mriže, a kad smo na suhome tada smo oko vatre, uz gradela i dobru dalmatinsku pjesmu”. Sve dok zapovjednik ne pozove, tada su tu za svega nekoliko minuta jer vatra ne čeka, ona guta sve pred sobom. Nekako u ovo vrijeme prije punih četrdeset godina osnovano je ovo vatrogasno društvo čiju će obljetnicu kako nam govore proslaviti skromno, a najveći će im biti dani bez požara.
- Tada prije četrdeset godina doslovno nismo imali ništa osim “blentaća” na ramenu, dugih metli i pokojeg crijeva i šmrk. Bilo je doduše puno manje požara nego sada. Prvu cisternu smo dobili 1986., a za nju se povezuje i jedna zanimljiva priča jer nam ju je jedan Bosanac iz Tuzle pokušao otuđiti. Sjeo čovjek za upravljač i krenuo, na svu sreću nije daleko, a kad su ga u policiji pitali zašto je to uradio njegov odgovor je bio toliko iskren i zanimljiv da ga ni policija nije kaznila. Želio se djevojci pohvaliti da je vatrogasac. Mogao je izabrati i neko drugo zanimanje recimo liječnik, ali ne on je htio biti vatrogasac. Eto koliko su vam i onda vatrogasci bili popularni poglavito među ženama, a mi danas imamo i žene vatrogaskinje - govori danas umirovljeni, ali još uvijek aktivni najdugovječniji zapovjednik baškovoških vatrogasaca sedamdeset četverogodišnji Mate Matijašević i Bruno Leko prvi vozač, prve vatrogasne cisterne. Sretni su govore jer znaju da “društvo” ostavljaju u dobrim rukama.
- Ova mladost, to jedinstvo, izgaranje jednih za druge zalog su budućnosti na čvrstim temeljima - ponosni su Mate i Bruno čije budno oko i danas prati i daje upute mladim vatrogascima DVD Baška Voda kojih je trenutačno aktivno četrdesetak. Sluša to Jelena sa smiješkom jer za koji mjesec vatrogasnom timu će se pridružiti i najmlađi član. Do tada će ženski
dio ekipe hrabro zastupati Ana i Kike koja je svoju zagrebačku adresu zamijenila ovom uz more prije punih dvadeset i koju godinu.
Došla je odraditi sezonu, zaljubila se i ostala u Baškoj Vodi. I njen je suprug vatrogasac, uzajamno dijele ljubav prema vatrogastvu. I dok smo se tako u ugodnom razgovoru družili s raspoloženom ekipom motorola u rukama zapovjednika Divića zazvonila je. Požar u Velikom Brdu nadomak Makarske samo je jedan u nizu u tjednu koji je iza njih. Za svega nekoliko minuta motori su pristizali i na njima mladi vatrogasci. Dio ih je već spreman bio u cisterni, dio u požarnim kolima, među njima rame uz rame Ana i Kike.