Primjer je višestoljetni odnos Rima i Perzije. Odnos je ovo koji je često bio zapostavljen, ali svjedoči da je Pax Romana, bila u suživotu s, tako reći, Pax Parthiana, govori nam Ivica Bakota, izvanredni profesor sa sveučilišta Capital Normal u Pekingu
DVIJE SUPERSILE
Sinolog za 24sata: Kina želi izbjeći Tukididovu zamku. Takvi primjeri postoje kroz povijest
Čitanje članka:
3
min
U svom uvodnom obraćanju u četvrtak, Xi se osvrnuo na Peloponeski rat u antičkoj Grčkoj, desetljećima dug sukob koji je izbio između Atene i Sparte 431. godine prije Krista.
- Mogu li Kina i Sjedinjene Države nadilaženjem takozvane 'Tukididove zamke' iskovati novu paradigmu za odnose među velikim silama - pitao je XI Jinping. Referirao se na geopolitičku ideju da kada sila u usponu zaprijeti istiskivanjem vladajuće sile, rezultat često bude rat.
Pokretanje videa...
VIDEO
- Uspon Atene i strah koji je to utjeralo Sparti učinili su rat neizbježnim - napisao je Tukidid u svojoj knjizi Povijest Peloponeskog rata.
Baš kao što je Atena nekoć ratovala sa Spartom, implicira se da uspon Kine izaziva tjeskobu i potencijalni sukob sa SAD-am. Kineski je čelnik kasnije upozorio Trumpa da bi bilo kakvi pogrešni koraci u vezi s Tajvanom mogli gurnuti njihove dvije zemlje u „sukob”.
- Pitanje Tajvana najvažnije je pitanje u odnosima Kine i SAD-a. Ako se njime loše upravlja, dvije bi se nacije mogle sudariti ili čak ući u sukob, što bi cijeli odnos Kine i SAD-a gurnulo u krajnje pogubnu situaciju - rekao je Xi o samoupravnom otoku koji Kina smatra svojim teritorijem.
No, na državnom banketu iste večeri, kineski je čelnik zauzeo pomirljiviji ton, ustrajući u tome da SAD i Kina mogu upravljati naizgled neizbježnim trvenjima.
Zamka kroz povijest
Kroz povijest, ova se zamka pokazala fatalnom u brojnim situacijama: od Punskih ratova između Rima i Kartage, preko Francusko-pruskog rata 1870., pa sve do Prvog svjetskog rata, u kojem je britanski strah od naglog ekonomskog i pomorskog uzleta Njemačkog Carstva gurnuo Europu u dotad neviđenu katastrofu i pokolj. U svim tim slučajevima, kombinacija prevelikog samopouzdanja sile u usponu i paranoje starog vladara pretvarala je sitne lokalne incidente u globalne sukobe sa zero-sum ishodom, potpunim uništenjem jedne strane.
Međutim, suvremeni kineski akademici i stručnjaci aktivno nastoje dekonstruirati ovaj fatalistički narativ, tvrdeći da sukob nije biološka nužnost te da povijest nudi i alternativne modele uspješnog suživota.
Ivica Bakota, izvanredni profesor sa sveučilišta Capital Normal u Pekingu, kroz jedan povijesni primjer objašnjava nam kako je moguća koegzistencija dva hegemona i da takvom modelu streme u Pekingu.
- Osim povijesnih primjera neumitnosti sukoba izazivača i izazvanog u okviru dominacije unutar međunarodnih sustava,a koje Allisonova interpretacija Tukidida postavlja aktualnom, postoje i brojni povijesni primjeri održivosti "statusa quo" u uspostavi dominacije koji će možda biti relevantniji u budućnosti kao modeli suodnosa Kine i SAD-a. Kad se već poseže iz antičke povijesti, takav primjer je višestoljetni odnos Rima i Perzije. Odnos je ovo koji je često bio zapostavljen, ali svjedoči da je Pax Romana, tj vojna, politička i kulturna dominacija Rima unutar tadašnjeg međunarodnog sustava bila u suživotu s, tako reći, Pax Parthiana. Za čitavo razdoblje od otprilike 1. do 6. stoljeća, Rim ni u kojem pogledu nije bio nadređeniji Perziji pod Partima i kasnije Sasanidima, iako je unutar svoga "sredozemnog međunarodnog sustava" uživao neprikosnovenost u svakom pogledu - govori nam Bakota te dodaje da tako rezonira trenutačna kineska vlast koja želi izbjeći zero-sum scenarij (pobjeda jednog je apsolutni gubitak za drugog)
- Slična polazišta danas imaju neki, prvenstveno kineski, stručnjaci koji tražeći malo diversificiranije povijesne modele suodnosa dvaju hegemona teže smanjiti izrazitu medijsku popularnost Tukididove zamke koja ovaj bilateralni odnos postavlja na "zero-sum" osnove - zaključuje Bakota.
Ovaj model sugerira suživot, ali kroz multipolarnost ili bipolarnost. U prijevodu, to bi značilo da Kina želi da SAD prihvati Kinu kao potpunog ravnopravnog hegemona (vladara) u njezinoj sferi utjecaja (primjerice, u istočnoj Aziji i Pacifiku), dok bi SAD zadržao svoju dominaciju na Zapadu.
Sve što je bitno, na dohvat ruke
Skini aplikaciju za najbolje iskustvo portala. Čitaj, komentiraj i budi uvijek u toku s najnovijim vijestima.
Odaberi temu koju želiš pratiti
Primaj sve nove vijesti o temi i budi u tijeku
