Sotonist iz ugledne zagrebačke obitelji opljačkao je NSK: Ubio se i napisao 'Vidimo se u paklu'
Milles je godinama iz NSK krao najvrijednije knjige, mnoge je prodao kolekcionarima, a novac od prodaje od koje je navodno zaradio šest milijuna njemačkih maraka, nikad nije pronađen
Aleksandar Milles je pola desetljeća drsko krao najvrednije knjige zagrebačke Nacionalne i sveučilišne biblioteke, na način kakav anali svjetske kriminalistike nisu zabilježili. Od 1980. do 1985. iznosio ih je iz NSK nesmetano, a onda je jedan njegov suradnik uhvaćen na državnoj granici s knjigom čije podrijetlo nije znao objasniti.
Kad je cijela stvar, opravdano nazvana "pljačkom stoljeća", otkrivena, šteta je već dosegla astronomski iznos. Procjena se kreće u rasponu od 4 do 160 milijuna kuna. Sve niti ove čudnovate afere ni do danas nisu raspetljane. Svako malo iskrsne po neki novi detalj koji opet privuče pozornost na mušičava genija zla, sotonista Millesa, njegov čudnovati život i podjednako misterioznu smrt.
Millesov plijen u Hrvatsku će biti vraćan još desetljećima - ukupno je ukrao više od tisuću naslova, a danas je jedna vraćena iz Italije. Milles je, kažu njegovi biografi, počeo rano proučavati vjersku literaturu i crnu magiju, a u kući je izrađivao eksplozivne naprave. Bio je razmetni sin Konstantina Millesa, čuvenog zagrebačkog novinara, koji je telefonski radio intervjue s milijarderima poput Gettyja ili književnicima poput Arthura Millera, što je šezdesetih godina u Jugoslaviji bio doseg.
Lansirao je i neke dotad neviđene forme istraživačkog novinarstva, a sam preveo bezbroj knjiga. Millesova sestra Maja bila je prva ženska zvijezda u hrvatskom novinarstvu nakon Zagorke. Osamdesetih se bavila crnom kronikom, revolucionirajući žanr.
"Maja Milles, u hrvatsko i jugoslavensko novinarstvo, prvi put nakon rata (onog prošlog), uvela je kompetentno i nekorumpirano pisanje o zakonitosti, sudstvu, policiji i ostalim pojmovima pravne države", napisala je 1993. Vesna Kesić.
Obitelj kao da je bila ukleta
Hrabro je raskrinkavala sve vrste kriminala, uključujući ekonomski, liječnički i politički. Na vrhuncu karijere počinila je samoubojstvo. To je jedna od onih ženskih priča o guranju glave u pećnicu zbog nepodnošljive smjese intimne drame i javnih (političko-partijskih) pritisaka. Njezin slučaj opisala je Slavenka Drakulić u knjizi "Kako smo preživjele komunizam i još se smijale".
Obitelj kao da je bila ukleta. Svi su Millesi bili pomaknuti i "uvrnuti", svatko na svoj način. Aleksandar je već kao dijete podmetao požare te s društvom odlazio na savski nasip gdje su održavali "crne mise" i palili vjerske knjige. Navodno je odmalena patio od noćnih mora pa nije bio u stanju ni redovito se školovati.
Već je s osam godina, pisali su mediji, počeo proučavati vjersku literaturu i održavati sotonističke obrede. U ranoj mladosti počeo se družiti s antikvarima i bibliofilima, preko kojih je saznao mnogo toga o knjigama. Kolekcionar Stjepan Marinović bio je njegov guru. U godini Titove smrti, 1980., Milles je upoznao Zlatka Kovača, zaposlenika NSK.
Milles, kojemu je tad bilo samo 16 godina, plaćao je sitnije iznose za knjige koje bi mu Kovač i drugi manipulanti ukrali iz knjižnice, a onda bi ih preprodavao po puno višim cijenama. Prva knjiga koju je kupio od Kovača bila je "Zora dalmatinska". Nacionalna i sveučilišna knjižnica tad je bila na Marulićevu trgu, u staroj secesijskoj zgradi, u kojoj su uvjeti skladištenja i nadzora bili amaterski.
Navodno je samo u kotlovnici bilo oko 400 tisuća knjiga! Kao paravan, Milles je otvorio videoteku sotonističkog naziva - 666. Knjige iz Metropolitane navodno je krao kako bi napravio uslugu Sotoni. Kako se posao granao, tako je Millesu lokalno tržište postajalo sve uže pa ga je s vremenom proširio na Austriju. Angažirao je i nove pomagače.
Posao je punih pet godina, sve do 1986., išao glatko, a onda je jedan krijumčar Millesovih knjiga pao na austrijskoj granici. Umirovljeni zagrebački inspektor Branko Lazarević dobro je upućen u detalje cijele priče, jer je i sam radio na slučaju, a svojedobno je za Express ispričao neke zanimljivosti o slučaju.
U policiji se na marginama istrage, pamti ovaj inspektor, odvijala paralelna političko-obavještajna drama. Informacija o pljački NSK išla je, prema Lazarevićevim riječima, uobičajenim putevima do vrha Sekretarijata unutarnjih poslova.
Tadašnji sekretar GSUP-a u Zagrebu (šef gradske policije) u svoj ured je pozvao načelnika odjela za suzbijanje općeg kriminaliteta iz Đorđićeve i rekao mu: "Imam informaciju od Centra državne sigurnosti o krađama iz Nacionalne i sveučilišne knjižnice. Evo vam je i radite po tom predmetu".
Zapovijed o prekidu istrage došla je iz Beograda
"Načelnik odjela vratio se u svoj ured, u svoju sobu broj 30 na prvom katu. Nekoliko minuta je, s rukama u džepovima, zamišljeno hodao po svojoj sobi. On se, kao rođeni Zagrepčanin, radovao što će se konačno obračunati s onima koji kradu nešto što je najvrednije u njegovu rodnom gradu. Pozvao je suradnike i izdao zapovijedi. Kockice su se lagano počele slagati. Noćni posjetitelji knjižnice su identificirani. Trebalo je prikupiti dovoljno dokaza, a onda odrediti vrijeme kad ih uhititi. Tu se, međutim, događa neočekivani preokret. Dok je načelnik odjela zadovoljno trljao ruke, uslijedio je hladan tuš. Kako je iznenada stigla informacija da se krene u akciju, tako je i došla zapovijed da se akcija stopira! Ako je i tako, dobro je, pomislio je načelnik odjela i predložio sekretaru: 'Akciju treba okončati. Trojicu osumnjičenika uhititi, oduzeti knjige, dovršiti obradu i privesti ih sucu'. Sekretar to nije dopustio: 'Čekajte!'. Nezadovoljni načelnik nije mogao ništa izmijeniti. Čekao je, potajno se nadajući da to neće trajati dugo. Otišao je u mirovinu, ali nije dočekao da uhapsi osumnjičene. Dokazi su nestajali, knjige koje su trebale biti oduzete Milles je prodao. Nastavili su krasti...", prisjetio se Lazarević.
Zapovijed o prekidu istrage došla je, misli Lazarević, iz Beograda. "Sekretar tadašnjeg GSUP-a je pokrenuo, a potom i zaustavio obradu. I jedno i drugo vjerojatno je učinio po nalogu Službe državne sigurnosti. Sasvim sigurno ni ta služba u Hrvatskoj nije bila samostalna, nalozi su stizali iz Saveznog SUP-a iz Beograda."
Zašto? Koga se spašavalo? Tko je omogućio nastavak pljačke i koji mu je bio motiv? Jer upravo se to dogodilo. Pljačka je, naime, potrajala još godinu dana. Uoči Univerzijade 1987. počela je adaptacija fasade na knjižnici pa je zgrada bila prekrivena skelama.
To je kradljivcima omogućilo lagan ulaz izvana, a u listopadu 1987. Milles je izveo pravo čudo - ponijevši velike količine hrane i pića, u petak navečer ušao je u zgradu i ordinirao po njoj cijeli vikend. Krađu je tek u ponedjeljak uočio voditelj Metropolitanske knjižnice Zagrebačke nadbiskupije, velečasni Vladimir Maglić.
Istraga je nastavljena. Ovaj put policajci su bolje odradili svoj posao. Milles je nakon duljeg kolebanja priznao da je 700 knjiga završilo u Beogradu kod nekog antikvara. U inozemstvu je pronađeno i vraćeno 68 knjiga, a novac od prodaje ukradene robe ostao je deponiran vani.
Suđenje Millesu počelo je 4. svibnja 1989., a završilo 27. rujna 1989. Milles je, vidi se iz novinskih izvještaja, stalno mijenjao iskaze, upletao tajne službe, crnu magiju i nije htio surađivati.
"Imao je bujnu maštu, ali nas je zanimalo gdje su završile knjige pa smo trpjeli njegove ispade. Sve nas je šokiralo kad je rekao da mu je konačni cilj bio spaliti NSK i arhiv s ukupno 2,5 milijuna knjiga", rekao je sudac Vladimir Vinja, koji je Millesa osudio na 15 godina zatvora. Nakon žalbe Vrhovni sud im je svima smanjio kazne, a Millesu dosudio devet godina.
Branko Lazarević nikako nije mogao rastumačiti zašto Hrvatska ne traži novac koji je Milles deponirao u Austriji.
"Milles je s još dvojicom ljudi krao najdragocjenije knjige, u čemu su mu pomagale službe sigurnosti bivše nam države. Da je to tako, o tome postoji niz dokaza. Teško je i utvrditi koliko je novca krađom knjiga pribavio, a još se taj novac nalazi na računima u Austriji..."
Inspektor Milovan Rauš, koji je sudjelovao u istrazi, Branku Lazareviću povjerio je i ovo: "Činio sam Millesu male usluge. Kupovao sam mu kekse, čokolade i kavu. Nešto od toga nosio je u zatvor. Dopuštao sam njegovu ocu da mu dolazi i da se sastaju u mojemu prisustvu u Đorđićevoj. Vidjelo se, ti susreti su bili dosta važni za oca, koji je iz dana u dan sve više i više propadao. Bio sam zadovoljan njegovom suradnjom, mnogo knjiga je vraćeno, ali kad sam tražio da mi kaže gdje je novac od ukradenih knjiga, tu je uvijek zapelo... Nije htio reći u kojoj banci drži novac. Rekao je samo da je to banka druge države. Pretpostavljam da je to Austrija. Tvrdio je da u toj banci ima puno novca. Nekoliko puta me nagovarao da otvorim račun bilo gdje u svijetu. Može on biti na moje ime ili na ime nekoga u koga imam povjerenje te da mu kažem koliko mi je potrebno novca do kraja života. Taj će mi iznos na taj račun brzo biti doznačen. Nisam to nikad htio učiniti".
Gdje je novac? Država ga nije tražila. Zašto? Sve su to zagonetke. Hoće li ikad biti razjašnjene? Jesu li sve te priče povezane ili je činjenica da su u njihovu središtu isti ljudi sasvim slučajna? Naši izvori iz bivše Službe državne sigurnosti tvrde da postoje samo indicije:
"Moguće je da su savezne službe, civilna ili vjerojatnije vojna, KOS, stvarale atmosferu straha. U to doba nije se znalo kamo će ići zemlja i sustav. Mirisale su se promjene, i to velike: atmosfera jeze mogla je inicirati osjećaj potrebe za čvrstom rukom, možda intervencijom vojske... U to je doba Jugoslaviju, a naročito Hrvatsku, tresao i strah od Crne ruže, mistične sekte koja je mlade nagovarala na samoubojstvo. Milles se idealno uklopio u to. Pljačkom je nagomilao veliki novac. Je li on trebao samo njemu? Bio je samoubojica po naravi. Zašto bi gomilao tolike milijune?"
Operacija Biblioteka
Prema navodima tadašnjeg tužiteljstva, Nacionalna i sveučilišna knjižnica ostala je bez više od 1700 knjiga, grafika, karti i ilustracija u petogodišnjoj pljački. Iz Metropolitane, crkvenog odjela biblioteke u vlasništvu Zagrebačke nadbiskupije, ukradeno je 156 knjiga te 567 karata, grafika i ilustracija koje je Milles izrezivao iz knjiga.
Procijenjena je šteta oko milijun njemačkih maraka, iako se Milles hvalio da je ukrao knjige vrijedne 40 milijuna maraka (oko 160 milijuna kuna). Ni Tomislav Karamarko ni Dražen Budiša, koji su tad radili u toj ustanovi, nisu javno opširnije govorili o pljački. Dražen Budiša je shvatio da se rijetka izdanja moraju čuvati pa je tražio da se pohrane u trezor.
"Prošlo je mnogo godina i ne volim se prisjećati tog vremena. Bol nije minula, a riječi ne mogu ništa promijeniti", rekao je jednom prilikom Budiša.
Kad se jednoga dana otvore arhive Kontraobavještajne službe JNA i savezne Službe državne sigurnosti, ne bismo se smjeli previše iznenaditi ako za pljačku NSB-a nađemo odgovore u njihovim depoima. Postoje šturi podaci o operaciji Biblioteka, dosad malo spominjani u javnosti, zabilježeni u opsežnom poglavlju godišnjeg izvješća SDS-a iz 1985. godine naslovljenom "Neprijateljska djelatnost u nekim visokoškolskim ustanovama, studentskim centrima i studentskim domovima".
Služba tvrdi da je u operaciji Biblioteka praćena "neprijateljska aktivnost eksponiranih nosilaca s pozicija hrvatskog nacionalizma te njihov utjecaj na ukupnu sigurnosnu situaciju u Nacionalnoj i sveučilišnoj biblioteci". Operacija Biblioteka, otkrivaju dokumenti, bila je dio šire akcije kodnog imena Trs, koja se posljednjih godina često spominje u medijima.
Analitičari službe objašnjavaju u godišnjem izvješću razloge pokretanja operacije Trs, navodeći potrebu za otkrivanjem i prevenciju neprijateljskih djelatnosti na sveučilištima i drugim srodnim institucijama.
Trs je bio zaveden kao grupna obrada (istraživanje aktivnosti veće skupine osoba) iz dvaju centara službe (Zagreb i Split), ali se spominju i dva operativna istraživanja (postupci kojima se utvrđuje ili opovrgava postojanje kaznenog djela) - spomenuta Biblioteka i Index, koji nosi isto ime kao i kasnija akcija razbijanja korupcije na Sveučilištu.
Milles nije mogao bez avantura. Kad je 1991. godine dobio prve slobodne dane, prvo je otišao u NSK kako bi se učlanio u biblioteku! Bio je vrlo hladnokrvan i sklon stalnom izazivanju ekscesa širokog spektra.
"Milles je bio onizak, nešto malo duže kose. Ostavljao je dojam bezosjećajnog, hladnog, ali obrazovanog sugovornika. Imao je nježnu ruku tako da mi se, dok sam se rukovao s njim, činilo kao da nema kosti", rekao je Milovan Rauš, inspektor zagrebačke policije.
"Ostao mi je u sjećanju kad je, nakon bijega iz zatvora iz Lepoglave s jednim prijateljem, došao u Zagreb, u kojemu su 7. svibnja 1994. godine u Ilici provalili u jednu trgovinu. Zatekla ih je policija, počeli su bježati. Njegova prijatelja policajci su uhitili, a Milles je pobjegao. Na Pantovčaku je naišao na policajca koji je osiguravao kuću jednog političara, iznenadio ga i razoružao. Uperio mu je Hekler u leđa i držao ga kao taoca. Tražio je od policije da mu da helikopter i oslobodi njegova prijatelja te da pobjegnu iz Hrvatske. Tražio je i da ministar Jarnjak dođe na pregovore s njim. Na mjesto događaja izašli su specijalci. Bilo je jako napeto. Milles je držao cijev oružja policajcu prislonjenu na leđima, a specijalci su njega držali na nišanu. Kao dežurni rukovodilac Odjela, izašao sam na mjesto događaja. Svakoga trenutka sam očekivao pucanj i da će se netko srušiti mrtav. Ipak, uskoro je došao Damir Lončarić, tadašnji načelnik PU Zagreb, koji je uspio nagovoriti Millesa da se preda", govori Lazarević.
Milles je odložio Hekler na krov jednog automobila i predao se. Priveden je u Đorđićevu.
"Razgovarao sam s njim i meni je ispričao da je htio počiniti samoubojstvo tako da on ubije policajca, a onda bi specijalci ubili njega. Kad sam pregledao oružje koje je imao, vidio sam da je metak u Hekleru bio u cijevi", dodaje na kraju Lazarević.
Nekoliko dana kasnije skočio je s dimnjaka zatvorske kotlovnice, ali je preživio. Bio je to šesti pokušaj samoubojstva. Sedmi put je uspio. Otrovao se u zatvorskoj bolnici u Svetošimunskoj 5. lipnja 1995. godine. Umro je od trovanja fenotijazinom i mefenaminskom kiselinom. Na krevetu je ostavio oproštajno pismo s porukom: "Vidimo se u paklu".
