News

Komentari 72

Stanari u Cvjetnom: 'Po noći ne spavam, budim se u znoju..'

Stanari u Cvjetnom: 'Po noći ne spavam, budim se u znoju..'

Prije ovog svega, suprug i ja smo radili, zaista živjeli lijepim životom. Sad se bojim najgoreg, da završimo na ulici. Nisam nikad mislila da bi nam se to moglo dogoditi, priča nam Džana

Studentski dom Cvjetno naselje broji gotovo 800 građana koji su svoj život iz razrušenih kuća i stanova morali preseliti tamo.

POGLEDAJTE VIDEO: 'Ne znamo što će biti dalje'

Dva mjeseca nakon velikog potresa u konstantnom iščekivanju i neizvjesnosti je i majka male djevojčice (2) Džana Kahteran Hodžić (28) koja je zajedno sa suprugom stan u Ilici zamijenila studentskom sobom od 10 kvadrata u Cvjetnom naselju. Kaže kako je ljuta jer su stanari obnovu zgrade pokrenuli još 2018. godine, međutim sve dosada nije im odobren zajednički kredit, a sada je i zgrada dodatno stradala i zaradila crvenu oznaku za neupotrebljivost. Slali su mailove i zvali na telefon, ali grad im nije odgovarao. 

Džana objašnjava kako su se zidovi kuće zarotirali i kako se i ona i suprug boje uopće prilaziti zgradi pa su drugi dan, nakon noći kod obitelji, došli u Cvjetno naselje. Imali su sreće što su alpinisti brzo reagirali i uklonili dimnjake s njihovog krova i spriječili daljnja urušavanja.

- Alpinisti i svi drugi volonteri su heroji, svaka im čast, ne znam kako bismo to riješili bez njih, rekla je Džana. Dodala je kako su svi radovi stravično skupi i samo da bi najlonom prekrili rupu u krovu kako krov nebi prokišnjavao moraju platiti barem šest tisuća kuna što je za njih cijelo bogatstvo. U njihovoj maloj obitelji samo suprug radi, a Džana je dobila otkaz u vrijeme izbijanja pandemije.

- Zaista nisam osoba koja plače, uvijek kad nam je bilo teško bila sam hladne glave i razmišljala o sljedećim koracima koje ćemo suprug i ja poduzeti. Neki dan sam samo sjela na krevet i emocionalno se raspala. Osjećam se tako bespomoćno. Toliko je stvari koje su neizvjesne i zaista se pitam kako ćemo dalje - kaže.

POGLEDAJTE VIDEO: 

Ne znaju kada će se moći vratiti, a posebno ne znaju kako će sami platiti obnovu.

- Prije ovog svega, suprug i ja smo radili, zaista živjeli lijepim životom. Sad se bojim najgoreg, da završimo na ulici. Nisam nikad mislila da bi nam se to moglo dogoditi - priča Džana koja je sa suprugom u danima nakon potresa pokušala pronaći stan za najam.

- Cijene su toliko poskupile da si mi zaista ne možemo priuštiti samo ući u taj stan. Traži se polog i jedna ili dvije stanarine unaprijed, što znači da bi nam trebalo oko 1500 eura samo da se uselimo. Ne znam tko to može platiti. Nama je to neizvedivo, čak i da ja još uvijek imam posao - kaže.

I u Miroševačkom kraju građani su u neizvjesnosti i čekaju odgovore na brojna pitanja. Gordana Galić (60) majka je dvoje odrasle djece koji su s njom u Studentskom domu. Imaju auto i svakog dana se vraćaju kući kako bi nahranili dva psa i mačku. U kuću ulaze - na vlastitu odgovornost. Čiste, spremaju, međutim, kući je narušena statika i podsvjesno znaju kako se unutra neće moći vratiti. Ulazna vrata uopće ne mogu otvoriti jer je cijeli zid pomaknut.

-Svaki potres jači od tri stupnja za našu obiteljsku kuću bi mogao biti poguban. Prošli smo najgore u susjedstvu, priča Gordana. 

Nelako se prisjeća jutra kada je potres pogodio njihovo mjesto, Miroševečku cestu.

-Toga je jutra pao snijeg, polugoli smo pobjegli u auto, a djeca su se tresla od straha. Moram priznati kako ja prvi potres nisam osjetila, ali suprug me odmah probudio. Za vrijeme drugog potresa bili smo u autu i gledali kako se kuća trese kao kutija šibica, objašnjava Gordana. Dodaje kako su susjedi pobjegli na obližnje livade u panici od daljnih podrhtavanja i urušavanja domova.

Cijela obitelj u strahu jer ne znaju što smiju sanirati, a sada kada je Zakon odgođen za na jesen u dodatnoj su muci. I na njihovoj kući treba sanirati dimnjake. Gordana u torbi nosi crvenu zastavicu kao dokaz da je kuća neupotrebljiva i u neizvjesnosti čeka odgovore - kada i kako mogu krenuti sanirati obiteljski dom.

- Mi bi zaista radno krenuli sanirati našu kuću, ali ne znamo smijemo li uopće - kaže.

U studentskom domu njihova je obitelj sada podijeljena u dvije sobe.

- U jednoj smo sobi kćer i ja, a u drugoj muž i sin. Ne živimo kao obitelj. Rekli su nam sada da imamo pravo na podstanarski stan od 60-ak kvadrata. Mi bi se najrađe vratili u našu kuću, ali svakako je bolje rješenje nego da ostanemo u domu - kaže Gordana.

S njom se slažu i supružnici Tanja Šorman i Ragib Dedić koji su prije potresa živjeli na zagrebačkom Zelenom valu u zgradi s osam stanova u kojima još uvijek nema plina.

Njihova zgrada sagrađena je 1890. godine, a oni su u njoj zadnjih 35 godina. Ljuti su na statičare koji ''svaki priča svoje''. Prilikom prvog brzog pregleda dobili su crvenu zastavicu, a prilikom drugog 40-minutnog detaljnijeg pregleda njihov je stan dobio žutu zastavicu - ulazak na vlastitu odgovornost. Kada su pitali statičara bi li se on usudio boraviti u tim prostorijama, kažu kako je rekao da ne bi.

-U potresu nam se urušio dio krova. Nakon prvog velikog podrhtavanja skuhali smo kavu, a nakon drugog smo viknuli: "Bježmo van," sjeli smo u auto i otišli kod obitelji, rekla je Tanja Šorman (48) koja je sa suprugom nakon nekoliko dana došla u studentski dom.

Suprug svakodnevno odlazi u zgradu, čisti i organizira radne akcije s drugim stanarima, kaže kako ne može sjediti u domu. Skromno kaže: "Onaj tko kuka nikad ništa nije dobio." 

Dosada je imao dvije operacije, pati od PTSP-a, ali ništa mu nije teško samo da se vrati kući. Tanja radi u jednoj školi na Starom gradu pa se nada kako će ju uskoro zvati na posao.

- Nakon potresa pogledali smo kroz prozor i vidjeli da nam nema pola zgrade, a na parkiralištu pred zgradom stajao je automobil sasvim skršen i prekriven ciglama. Imali smo sreće što smo naš toga dana ostavili u haustoru inače bismo ostali i bez auta - zaključuju supružnici.

Oboje ih najviše muči neizvjesnost.

- Ne znamo što će biti dalje, koji su sljedeći koraci. Kako imam PTSP i inače teško spavam, a sada sam se počeo buditi usred noći sav u znoju. Pokušavam misliti pozitivno, fokusirati se na lijepe stvari, ali ide teško. Rađe bih da su nam iz grada ili države rekli - nemamo novca, sami si popravljajte što imate. Tako bi znali da ni na koga ne računamo i smislili nešto drugo. Ovako samo čekamo, a ne znamo ni hoćemo li dočekati - kaže Ragib.

Stanari doma pričaju kako je među ljudima sve više svađa, ljudi su nesretni, u neznanju i u iščekivanju. Kažu da je u nekoliko navrata i policija morala intervenirati. Paviljonima se prolama vika i plač te volonteri moraju sve češće pružati psihološku pomoć građanima, a građani samo žele da im se grad i vlada jave i kažu koji je sljedeći korak.

Najčitaniji članci