Stotinama ljudi stigla rješenja za porez na nekretnine za kuće i stanove u kojima žive. Pogrešku priznala i Porezna uprava. Stručnjak kaže kako je problem u nizu loše definiranih kriterija u informacijskom sustavu...
NEZAKONITA RJEŠENJA
Tko je kriv za kaos s porezom na nekretnine! Stručnjak: 'Sve je to rezultat loše napisanog zakona'
Čitanje članka:
4
min
Kaos koji je nastao oko poreza na nekretnine posljednjih tjedana, s velikim brojem građana koji su dobili rješenja, iako u tim stanovima ili kućama stvarno žive, odnosno imaju ih legalno iznajmljene, nije prvenstveno informatički problem nego posljedica loše napisanog zakona. Smatra to dr. sc. Miroslav Mađarić, informatički stručnjak koji je vodio velike informacijske sustave u KBC-u Zagreb, austrijskom bolničkom sustavu i u INA-i.
Mađarić nam se javio nakon što je nedavno na društvenim mrežama objavio detaljno objašnjenje mogućih uzroka problema s porezom na nekretnine, analizirajući ga iz perspektive poslovnih procesa i informatičkih sustava. Njegova objava izazvala je velik interes jer su se mnogi pitali kako je moguće da računalni sustav generira toliko spornih rješenja. Iznio je i nekoliko savjeta.
- Iako nisam pravnik i ne tumačim zakon s pravnog stajališta, bavim se sustavima i poslovnim procesima. Upravo se u tom dijelu često vidi slabost naših propisa: zakon može biti formalno donesen, ali u praksi nejasan ili teško provediv. Kada se takav zakon pokuša provesti računalnim sustavom, problemi se odmah vide i to u velikim razmjerima - kaže Mađarić.
Algoritam radi ono što mu je zadano
Prema njegovu mišljenju, pogrešno je odmah tražiti krivca u informatičkom sustavu.
- U informatici razlikujemo dvije stvari: verifikaciju i validaciju. Verifikacija znači da sustav radi ono što mu je zadano u pravilima, a u ovom slučaju to je zakon. Validacija znači da su ta pravila uopće smislena. Ovdje je moguće da sustav radi točno ono što mu je zadano, ali da sama pravila nisu dobro postavljena - objašnjava.
Drugim riječima, računalo može savršeno provoditi pravila koja su mu zadana, ali ako su ta pravila pogrešno napisana, rezultat će također biti pogrešan.
- Programeri ne odlučuju kriterije oporezivanja. Oni samo provode ono što piše u zakonu. Ako zakon isključi neki važan podatak ili ga sustav ne smije koristiti, algoritam će donositi pogrešne zaključke - kaže Mađarić.
Sporni članak zakona
Ključni problem vidi u izmjeni članka 27. Zakona o lokalnim porezima.
Taj članak propisuje da se porez na nekretnine ne plaća na nekretnine koje služe za stalno stanovanje, ali istodobno navodi da prijava prebivališta nije dovoljan dokaz za to.
- Time je zakonodavac praktički izbacio najlogičniji početni podatak – prebivalište. A to je jedini centralni državni registar koji povezuje osobu i adresu na kojoj živi. Kada se taj podatak isključi, sustav mora tražiti neki drugi kriterij - objašnjava Mađarić.
U praksi je, kako se čini, korišten podatak o komunalnoj naknadi.
- To je puno slabiji pokazatelj. Komunalna naknada vezana je uz nekretninu, a ne uz osobu. Plaća se i kada stan nije nastanjen i može se plaćati na više lokacija. Ako netko ima dvije nekretnine, za obje plaća komunalnu naknadu. Kako onda sustav može znati u kojoj stvarno živi? - pita se.
Što je s djecom koja žive u drugom stanu?
Mađarić upozorava i na situacije koje zakon uopće ne razrađuje.
- Zamislite obitelj koja ima dva stana, a u jednom živi njihovo dijete koje studira ili radi u drugom gradu. To je sasvim normalna životna situacija. Ali sustav može takav stan tretirati kao ‘višak nekretnine’ i oporezovati ga, iako se u njemu stvarno živi - kaže.
Prema njegovu mišljenju, to pokazuje da zakon nije dovoljno uzeo u obzir stvarne životne situacije.
Država traži dokumente koje već ima
Dodatni problem vidi i u dijelu zakona koji se odnosi na najam stanova.
Zakon predviđa da se porez ne plaća ako je nekretnina iznajmljena za stalno stanovanje, ali vlasnici moraju do 31. ožujka dostaviti dokaz o tome.
Istodobno, uvjet za oslobođenje je da je nekretnina iznajmljena najmanje deset mjeseci u toj godini.
- To je svojevrsni paradoks. Do 31. ožujka nitko ne može znati hoće li najam trajati deset mjeseci. Zakon zapravo traži dokaz o nečemu što se tek treba dogoditi - kaže Mađarić.
Dodaje da se od građana traže dokumenti koje država već ima.
- Ugovor o najmu već je prijavljen Poreznoj upravi zbog poreza na dohodak od imovine. Država od građana traži dokument koji već postoji u njezinim evidencijama. To nije digitalizacija nego administrativni formalizam - ističe.
“Plati pa se žali”
Mađarić upozorava i na još jednu odredbu koja dodatno povećava nesigurnost građana.
Na rješenjima o porezu stoji formulacija da žalba ne odgađa izvršenje, što u praksi znači da građanin mora najprije platiti porez, a tek se onda može žaliti ako smatra da je rješenje pogrešno.
- To je posebno problematično u situaciji kada postoji sumnja da su rješenja masovno pogrešna. Građanima se praktički poručuje: prvo platite, pa ćemo poslije vidjeti je li rješenje bilo točno - kaže.
Dodaje da takva praksa stvara osjećaj pravne nesigurnosti.
- Ako se pokaže da je rješenje pogrešno, građanin mora prolaziti žalbeni postupak kako bi dobio povrat novca. Time se rizik pogreške praktički prebacuje na poreznog obveznika - govori o svim apsurdima Mađarić.
Istodobno, upozorava da država već ima mehanizam protiv neutemeljenih žalbi.
- Ako netko neopravdano odugovlači plaćanje poreza, postoje zatezne kamate. To je normalan instrument poreznog sustava. Zato bi bilo razumno izbjeći formulacije koje djeluju kao prijetnja građanima i stvaraju dojam da vlast prema njima nastupa s pozicije sile - ističe.
Digitalizacija ubrzava pogreške
Mađarić smatra da cijeli slučaj pokazuje širi problem odnosa politike i informatičkih sustava.
- Digitalizacija ne može popraviti loš zakon. Ona samo brže provodi ono što je u zakonu napisano. Ako je norma nejasna ili proturječna, računalni sustav će tu pogrešku samo proširiti na velik broj slučajeva - kaže.
Dodaje da se informatički sustavi često pogrešno svode samo na programiranje, dok se zanemaruje faza projektiranja procesa.
- To je kao da gradite kuću bez arhitekta i samo kažete zidarima što trebaju raditi. Oni će zidati kako im kažete, ali ako je projekt loš, kuća neće biti dobra - govori Mađarić.
Tko je odgovoran?
Na kraju naglašava da odgovornost nije prvenstveno na informatičarima, iako ni u IT-u greške nisu nemoguće.
- APIS ili bilo koji drugi informatički sustav samo izvršava pravila koja su mu zadana. Ako je rezultat pogrešan, treba pogledati tko je postavio pravila – a to su zakonodavac i uprava koja određuje kako će se zakon provoditi. Zakonodavcu bih preporučio da svaki nacrt zakona prije javne rasprave propusti kroz umjetnu inteligenciju s pitanjem o konzistentnosti, provedivosti i usklađenosti s drugim propisima - zaključuje Mađarić.
Sve što je bitno, na dohvat ruke
Skini aplikaciju za najbolje iskustvo portala. Čitaj, komentiraj i budi uvijek u toku s najnovijim vijestima.
Odaberi temu koju želiš pratiti
Primaj sve nove vijesti o temi i budi u tijeku
