Njegov odlazak uslijedio je nakon 40 dana duge i teške agonije, borbe koju je cijela nacija pratila u neizvjesnosti
TUĐMANOVI POSLJEDNJI TRENUCI
'Tuđman je znao da je kraj. Nije govorio, ali tekle su mu suze...'
Čitanje članka:
4
min
Prošlo je 26 godina od 10. prosinca 1999. godine, dana kada je u 23:15 sati na sedmom katu Kliničke bolnice Dubrava preminuo prvi hrvatski predsjednik Franjo Tuđman. Njegov odlazak uslijedio je nakon 40 dana duge i teške agonije, borbe koju je cijela nacija pratila u neizvjesnosti. Iza zatvorenih vrata bolničke sobe odvijala se ljudska drama čovjeka svjesnog da se njegov život bliži kraju, a svjedočanstva onih koji su uz njega bili do posljednjeg daha otkrivaju stranu državnika koju javnost nije poznavala.
Iako je njegova posljednja bitka trajala 40 dana, Franjo Tuđman se s teškom bolešću suočio tri godine ranije. U studenom 1996., nakon što mu je u Hrvatskoj dijagnosticiran karcinom želuca, otišao je u američku vojnu bolnicu "Walter Reed". Prognoze su bile crne.
- Vi, predsjedniče, po našoj procjeni, s ovim stanjem karcinoma možete živjeti još šest do devet mjeseci - rekli su mu američki liječnici, preporučivši da odustane od terapije.
Tuđman je vijest primio mirno, no nije se predavao. Vratio se u Hrvatsku i obratio tadašnjem ministru zdravstva i šefu liječničkog konzilija, Andriji Hebrangu.
- Vratim mu papir i velim: ‘Ja jamčim tri godine, a možda i više. Predlažem kemoterapiju.’ ‘Ha, ti protiv Walter Reeda’, odgovorio mi je. Rekao sam mu: ‘Predsjedniče, razuvjerit ću vas kao i uvijek dosad’ - prisjetio se Hebrang.
Nakon što ga četvorica svjetskih onkologa nisu uspjela uvjeriti, ključnu ulogu odigrao je peti, francuski stručnjak dr. Philippe Rougier. Znajući za Tuđmanovu strast prema tenisu, postavio mu je pitanje:
- Predsjedniče, igrate meč protiv najjačeg protivnika u životu, uputio vam je najjači udarac, a šansa da ga vratite je mala. Hoćete li pokušati? - A on će: ‘A, bogamu, naravno!’ ‘E, to vam je kemoterapija!’ - ispričao je Rougier.
Tuđman je pristao. Terapija je bila uspješna, tumor se povukao, a on je dobio još tri godine života, osvojio drugi predsjednički mandat i dovršio mirnu reintegraciju hrvatskog Podunavlja. Javnost o dijagnozi nije znala ništa.
'Idemo na Mirogoj, samo ne opet u Jugoslaviju!'
Zdravlje mu se ponovno počelo pogoršavati u ljeto 1999. godine. Unatoč nagovorima supruge Ankice i liječnika, odbijao je preglede, pravdajući se državničkim obvezama. Krajem listopada, vidno iscrpljen, odlazi na svoj posljednji službeni put u Vatikan. Po povratku, bolovi u trbuhu postaju neizdrživi.
Na blagdan Svih svetih, 1. studenoga, jedva je smogao snage da položi vijenac na Oltar domovine na Medvedgradu. Umjesto na Mirogoj, odvezli su ga ravno u KB Dubrava. Hitna operacija otkrila je perforaciju debelog crijeva. Prvih nekoliko dana oporavak je tekao iznenađujuće dobro. Suradnici su državu praktički vodili iz njegove bolničke sobe. No, onda ga je shrvala sepsa i nade su se ugasile.
U trenucima prije nego što je pao u komu, svjedoči medicinska sestra Manda Bagić, pogledao je u časnu sestru Beatricu Kvakar i rekao: "Idemo, idemo!". Na njezino pitanje kamo, nastavio je kao da je nije čuo: "Idemo na Mirogoj, samo ne opet u Jugoslaviju!". Bile su to jedne od njegovih posljednjih suvislih rečenica.
Posljednje želje i suze na samrtnoj postelji
Manda Bagić, tadašnja glavna sestra bolnice, provela je uz njega svih 40 dana i noći. Njezina sjećanja otkrivaju duboko emotivne trenutke.
- Znao je da je to njegov kraj te se želio oprostiti od Đurđe Šušak i Andrije Hebranga. Prekršila sam protokol, nazvala Đurđu i dala mu je na telefon. Znala sam da osiguranje neće pustiti ni Hebranga. Kad je već bio na respiratoru, poručila sam da ga je Hebrang pozdravio. Zbog cijevi u ustima nije mogao govoriti, no tekle su mu suze - ispričala je Bagić.
Franjo Tuđman jedna je od najkompleksnijih figura moderne hrvatske povijesti. Njegovi zagovornici ističu neospornu ulogu u stvaranju suverene i demokratske Hrvatske te pobjedu u Domovinskom ratu. Kritičari mu, s druge strane, zamjeraju autoritarne tendencije, gušenje medijskih sloboda te katastrofalnu pretvorbu i privatizaciju koja je stvorila, kako je i sam najavio, "200 bogatih obitelji".
Njegova politika prema Bosni i Hercegovini i danas je predmet žestokih rasprava, a optužbe o dogovorima s Miloševićem u Karađorđevu nikada nisu nestale. U politički rječnik uveo je i danas prepoznatljive sintagme, od "crnih, žutih i zelenih vragova" do "Jude škude".
Nakon što mu je srce prestalo kucati, sestre Manda i Beatrica pripremile su ga za vječni počinak. U posljednji trenutak, Manda Bagić zaustavila je zatvaranje lijesa.
- Sjetila sam se hrvatske zastave koja je spremno čekala na njegovu ormariću. Rukom sam zaustavila poklopac i hrvatski stijeg sam mu stavila na grudi zajedno s krunicom - ispričala je, ponosna što je bila uz prvog predsjednika do samog kraja.
Sve što je bitno, na dohvat ruke
Skini aplikaciju za najbolje iskustvo portala. Čitaj, komentiraj i budi uvijek u toku s najnovijim vijestima.
Odaberi temu koju želiš pratiti
Primaj sve nove vijesti o temi i budi u tijeku
