Ivan Milatić (55) stopostotni je invalid. Zatvoren je u stanu po cijele dane jer mu je osobni asistent na odmoru. Zamjenu ne može dobiti. Upozorava na puno širi problem sustava...
RIJEČANIN BEZ POMOĆI
Tužna Ivanova priča! 'Asistent mi je na godišnjem, bez njega sam danima zatvoren u stanu'
Čitanje članka:
4
min
Dok se većina ljudi nakon buđenja usred noći jednostavno okrene na drugu stranu i nastavi spavati, za Ivana Milatića (55) iz Rijeke to nije opcija. Stopostotni invalid koji od rođenja živi s cerebralnom paralizom gotovo svako jutro počinje između tri i četiri sata zbog potrebe za odlaskom na toalet, bolova i rana na nogama. Nakon toga najčešće više ne uspije zaspati. Slijedi dugo čekanje.
Njegovateljica dolazi tek između 8.30 i 10 sati. Pomaže mu oprati se, odjenuti, počistiti stan, skuhati nešto za jelo, prostrti rublje i obaviti niz svakodnevnih poslova koje većina ljudi uzima zdravo za gotovo.
- Ona napravi što stigne jer meni treba pomoć u svemu. Unutar stana mogu napraviti tek nekoliko koraka, a izvan njega ne mogu sam. Potpuno sam ovisan o pomoći drugih. Nekad sam vozio automobil, izlazio s prijateljima, odlazio na utakmice. Danas je sve to mnogo teže - govori Milatić.
Nakon njegovateljice dolazi osobni asistent, koji mu pomaže u odlascima liječniku, na sastanke, u obavljanju obveza ili u rijetkim društvenim aktivnostima. No sva pomoć organizirana je isključivo tijekom jutra. Ostatak dana provodi sam.
- Radim od kuće kao marketinški menadžer, pa nekako funkcioniram. Ali pitam se kako je ljudima koji rade izvan kuće ili žele biti aktivni tijekom dana. Sustav je postavljen kao da osobe s invaliditetom nemaju život nakon podneva - kaže.
Vikendom i blagdanima često ostaje bez ikakve pomoći. Kad se spoje praznici i vikendi, zna biti sam i po četiri ili pet dana.
- Onda čitam, pišem, gledam televiziju i snalazim se kako znam. To nije život, to je preživljavanje - govori.
Zatvoren u stanu
Posljednjih dana njegova je svakodnevica postala još teža. Zbog godišnjeg odmora osobnog asistenta, za kojeg nije pronađena zamjena, Ivan je praktički zatvoren u stanu.
- Naravno da ljudi imaju pravo na godišnji odmor. Problem je što za mene nema zamjene. Ako nemam asistenta, ne mogu se ni obući ni obuti, ne mogu izaći iz stana, ne mogu otići liječniku, ne mogu obaviti osnovne stvari - kaže.
Prijatelji mu povremeno donose namirnice i pomažu koliko mogu, no to nije dugoročno rješenje.
- Već desetak dana živim kao u kućnom pritvoru. Što da napravim? Nemam mnogo izbora osim čekati da se asistent vrati s godišnjeg odmora - govori.
Iako je riječ o osobnoj priči, ona otkriva mnogo širi problem koji pogađa stotine osoba s invaliditetom diljem Hrvatske.
Najveći problem, smatra Milatić, nije samo u zakonima i pravilnicima nego u nedostatku ljudi koji bi te usluge pružali.
Prema njegovim riječima, u Primorsko-goranskoj županiji na sedamdesetak korisnika dolazi tek osam djelatnika pomoći u kući. Ni situacija s osobnim asistentima nije mnogo bolja.
- Kako očekivati da će netko raditi tako težak posao za takvu plaću? Ti ljudi pomažu pri higijeni, odijevanju, odlascima liječniku, prevoze korisnike, često dižu osobe koje se same ne mogu pomaknuti. To nije uredski posao od osam do četiri - kaže.
Njegov osobni asistent za puno je radno vrijeme primao oko 900 eura plaće. Milatić smatra da je to itekako premalo za posao koji zahtijeva veliku odgovornost, fizički rad i emocionalni angažman.
- Mnogi asistenti rade mnogo više nego što piše u ugovoru. Uskaču ljudima kad treba, ostaju dulje, pomažu vikendom... Sustav zapravo opstaje zahvaljujući njihovoj dobroj volji - govori.
Zbog toga svojem asistentu iz vlastitog budžeta dodatno daje oko 200 eura mjesečno.
- Smatram da je to ljudski. Kad zajedno putujemo na preglede ili sastanke, ja plaćam gorivo, smještaj i ostale troškove. Ljudi često ne vide koliko je taj posao zahtjevan - dodaje.
Procjenjuje se da u Hrvatskoj radi oko 3000 osobnih asistenata, a potrebe su višestruko veće. Milatić smatra da bi plaće morale iznositi najmanje 1500 eura neto kako bi se privukli novi radnici i zadržali postojeći.
- Ne možete govoriti o inkluziji ako nemate ljude koji će tu inkluziju provoditi u praksi - poručuje.
Upozoravao na problem
Prije dvije godine Milatić je javno upozoravao na problem tadašnjeg Zakona o osobnoj asistenciji, prema kojem su osobe s invaliditetom morale birati između pomoći u kući i osobnog asistenta. Za nekoga tko živi sam, poput njega, takav izbor bio je gotovo nemoguć.
Pomoć u kući omogućava osnovnu njegu, pripremu hrane, čišćenje i održavanje doma, a osobni asistent pomaže pri izlascima, liječničkim pregledima, društvenim aktivnostima i uključivanju u život zajednice. Jedna usluga nije mogla zamijeniti drugu.
Nakon višemjesečne borbe, upozoravanja i javnih istupa, zakon je prošle godine izmijenjen, pa osobe kojima su obje usluge potrebne danas ponovno imaju pravo koristiti i pomoć u kući i osobnu asistenciju.
- To nije bila pobjeda samo za mene nego za mnoge ljude koji bez te dvije usluge ne mogu normalno funkcionirati - kaže.
Istodobno pohvaljuje novi Pravilnik o procjeni potrebe za osobnom asistencijom, koji više ne gleda samo dijagnozu nego i stvarne životne okolnosti korisnika.
- Dobro je što se napokon gleda kako netko živi, s kim živi i kakve su mu stvarne potrebe. Netko možda želi studirati, raditi, baviti se sportom ili kulturom. To bi trebalo biti normalno - smatra.
Osim svakodnevne borbe za pomoć, osobe s invaliditetom susreću se i s mnogobrojnim drugim preprekama, od neprilagođene infrastrukture do nedostatka sadržaja i usluga.
- U našoj županiji postoje samo tri prilagođene staze za slabovidne i teško pokretne osobe. Za nas je vrlo malo toga dostupno. Često imam osjećaj da ljudi misle kako osobe s invaliditetom ionako ne izlaze iz kuće, pa nam ništa ni ne treba - govori.
'Ne odustajem'
Zbog rana na nogama ne može koristiti toplice, koje bi mu pomogle u liječenju. Na nova invalidska kolica ima pravo tek svake četiri godine, a ortopedsku obuću, koja stoji između 230 i 270 eura, može dobiti svake tri godine.
Najviše ga boli način na koji društvo gleda osobe s invaliditetom.
- Nitko nije izabrao biti invalid. Nitko ne želi živjeti zatvoren između četiri zida. Mi želimo raditi, putovati, otići na kavu, u kino, na utakmicu, biti dio društva kao i svi drugi ljudi - kaže.
Zato, unatoč svim preprekama, od borbe ne odustaje.
- Ne borim se samo za sebe. Danas sam to možda ja, sutra će netko drugi biti u istoj situaciji. Ako šutimo, ništa se neće promijeniti - ističe Milatić.
Sve što je bitno, na dohvat ruke
Skini aplikaciju za najbolje iskustvo portala. Čitaj, komentiraj i budi uvijek u toku s najnovijim vijestima.
Odaberi temu koju želiš pratiti
Primaj sve nove vijesti o temi i budi u tijeku
