News

Komentari 10

U vihoru vukovarskog pakla: 'Mijo je rekao zašto brineš i nestao, ostala je samo tuga'

U vihoru vukovarskog pakla: 'Mijo je rekao zašto brineš i nestao, ostala je samo tuga'

'Ajde, šta se brineš. Ispitat će me. Šta znam reći ću. Neće meni nitko ništa', rekao mi je, a zatim nestao. 'Gledala sam za njim dok je odlazio, a nas su pendrekom potjerali u podrum', ispričala je Jelena

Mijo Radić iz Vukovara imao je 43 godine kada je počeo rat u Vukovaru. Živio je sa suprugom Jelenom, njihovom kćerkom Ivom te dvije kćeri iz Jeleninog prvog braka. Od djetinjstva je bolovao od distrofije mišića i većinu svog života proveo je nepokretan u kolicima. Ipak, bio je izniman čovjek, pun ljubavi za druge, pametan, smiren, pun podrške i volje za životom.

Kolica ga nisu sputavala da u nekom trenutku u životu priđe Jeleni i da joj svoje srce, iako je znao da ona već ima brak iza sebe, dvoje djece, da je Srpkinja, a on Hrvat. U Vukovaru su prije rata miješani brakovi bili uobičajeni. Živjeli su dobro i skladno do 1991. godine, a onda je Mijo nestao u vihoru vukovarskog pakla.

"Njegova obitelj me je prihvatila, na početku. Nisu imali problem što sam Srpkinja, ni razvedena. Ali kada su počela predratna događanja, odjednom su zahladili odnose. Bili smo 1990. u Splitu kada je izbio sukob između njegove mame, sestre i njega. Ne znam što se točno dogodilo no, on je rekao da kupimo stvari i idemo. Plakao je cijelim putem do Vukovara. Nagovarali su ga da uzme kćerku i dođe u Split, da se rastanemo. On ih je tada prekrižio u životu. Rat nas je dočekao, kao i sve, u našoj kući na Sajmištu. Granate su počele padati, stalno smo bili u podrumu. Ljudi su sve više odlazili iz grada, ali mi nismo htjeli. Jednog dana vojnici su nam pokucali na vrata i donijeli poziv za mobilizaciju naše najstarije kćer u sanitet. Mijo to nije dopustio, otjerao ih je.

Uplašili smo se za kćerke i sutradan odlučili da idemo iz Vukovara. Nas pet obitelji izašlo je autima preko Bogdanovaca. Bio je to rujan. Kako Mijo nije bio u dobrim odnosima sa svojim sestrama u Splitu, krenuli smo prema Srbiji, u Karavukovo, gdje ja imam sestru i gdje sam rođena. To je selo blizu hrvatske granice" prisjeća se dana iz ratnog Vukovara Mijina udovica Jelena (70).

U Srbiji su ostali više od mjesec dana, iako su zapravo samo planirali tamo ostaviti kćerke no, one nisu htjele ostati bez roditelja. Svakodnevno je Mijo gledao na vijestima što se događa u Vukovaru. Dolazile su vijesti tko jer sve poginuo, čija kuća je srušena. Zbog svega je bio očajan. Osjećao je krivnju što su otišli.

"Prijatelji su nam javili da nam je grana raznijela lokal i kuću. Mnogi su iz Srbije tada često išli za Vukovar pa smo tako i mi odlučili otići do kuće, pokriti raznešen krov. Bio je 8. studeni. Nismo uspjeli ni doći do kuće. Kod Veleprometa su nas zaustavili i utjerali u dvorište autom. Tamo su ispitivali prvo mene, pa stariju kćer, a onda su rekli da će Miju ispitati u Negoslavcima. Nisam to dopustila; padao je mrak, on nepokretan, ne može nikamo bez kolica. Bili su grubi. Dali su mi stvari i poslali me u podrum sa djecom.

Uznemirila sam se, počela plakati, on me smirivao. 'Ajde, šta se brineš. Ispitat će me. Šta znam reći ću. Neće meni nitko ništa'. Čovjek koji je živio u našoj ulici, dobro smo ga znali, došao je do nas, sjeo u naš auto, u njemu je sjedio moj Mijo. Krenuo je prema izlazu iz Veleprometa. Gledala sam za njim dok je odlazio. Tu se auto zaustavio. Nas su potjerali pendrekom u podrum. To je posljednje što sam vidjela. Više ne znam ništa", kaže Jelena dodajući kako je čovjek koji ga je odvezao te večeri došao ponovo u Velepromet. Popisivao je ljude kojih je tamo bilo puno.

"Kada je došao do mene dao mi je znak da šutim. Ja sam ipak pitala gdje je odvezao Miju. Rekao je 'ne brini, ljudi su ga izvadili iz auta'. Zašto su ga izvadili, pitala sam. Ali on se razljutio, počeo stiskati zube. Zašutila sam. Sutradan su me opet ispitivali. Neko vojno lice. Mene i djecu su izdvojili u neku posebnu prostoriju. Taj vojnik je zadužio nekog čovjeka da nas čuva. Pitala sam ga za muža ali on je govorio o nekim optužbama, nisam to ništa razumjela. Bila sam deset dana u Veleprometu. Nitko mi ništa nije htio reći o Miji.

Dan prije pada Vukovara došli po nas, strpali nas u autobus pun ljudi. Ušla sam u autobus i ničega se više ne sjećam", govori dalje potrešena Jelena koju sva sjećanja na to vrijeme iznova uznemire.

Nju i kćerke odvezli su u Odžake u Srbiju. Tamo se razboljela, dobivala injekcije. Do nje je došla vijest da je Mijo ubijen. Rekli su joj i da su ona i djeca živi samo zato što ih je netko spasio.

"Čovjek koji je odvezao mog supruga je bio naš susjed. Dobro smo ga znali. Bio je neki majstorčić u Vuteksu, a za vrijeme Krajine je bio direktor Vuteksa. Danas bogato živi u Beogradu. Kada sam ga srela u okupiranom Vukovaru molila sam ga da mi kaže gdje je Mijo, šta se sa njime dogodilo. 'Gdje je, daj reci, neću nikome izdati da si rekao'. Bahato me je odbio, rekao da sam blesava, šta pričam. A i moja Iva i najstarija kći su vidjeli da ga je on odvezao. Prepoznale su ga. 'Zinuli su vam na auto', rekao mi je. Imali smo tada Ford Sierru. Pa šta niste onda samo uzeli auto. Miju bih nosila ja na leđima do kuće", govori Jelena koja sve ove godine nije uspjela doznati ništa konkretno o svom Miji.

Bilo je svakakvih dojava, ali uglavnom lažnih.

"Išla sam na ekshumacije na grobljima. Sva sam tijela i ostatke pregledavala. Išla sam i u Zagreb pregledavati ostatke. Nigdje ništa. Bila sam i kod astrologa; nekoliko njih mi je reklo da je Mijo živ, da je negdje na moru, da se ne vodi pod svojim imenom nego nekim brojem, ali da je u takvom stanju da ne zna ništa. Zvala sam sve brojeve koje sam imala, sve centre za stare i bolesne. Iako nisam našla nikakav dokaz da je živ, to me nekako drži. Živim sama u Vukovaru. Dvije starije kćerke nisu se htjele vratiti. Iva živi u Beogradu, uskoro će roditi curicu i nazvat će ju Mia, po tati. Njoj je sve ove godine bilo jako teško. Nedostajao joj je njen tata za kojega je bila jako vezana. Imala je 8 godina kada je nestao. Iako se dugo nadala, danas i ona misli da tata nije živ. Ja još imam neku nadu da ću ga nekada opet sresti. Ako i ne zna ništa, on će moj glas i dodir prepoznati. Ne želim nikamo otići iz Vukovara. Živim u kući koju smo on i ja zajedno radili. Ona me veže za njega. Voljela bih ga naći. Ali, eto, zle duše neće progovoriti. A sve nas manje ima. I onaj tko nešto zna nestat će. Da bar znam, ako nije živ, gdje da odem zapaliti svijeću" sa puno teških uzdaha govori Jelena milujući posljednju fotografiju svoga supruga Mije.

Najčitaniji članci