Venezuelanski plan nikada nije ni bio voditi konvencionalni rat. Njihova službena doktrina kopija je kubanske "Guerra de Todo el Pueblo" (Rat cijelog naroda). Strategija se ne temelji na pobjedi, već na pretvaranju zemlje u noćnu moru za okupatora
News
Komentari 8
Venezuelanski plan nikada nije ni bio voditi konvencionalni rat. Njihova službena doktrina kopija je kubanske "Guerra de Todo el Pueblo" (Rat cijelog naroda). Strategija se ne temelji na pobjedi, već na pretvaranju zemlje u noćnu moru za okupatora
Hipotetska američka invazija na Venezuelu tema je o kojoj se godinama spekulira, a s povratkom Donalda Trumpa u Bijelu kuću i pojačanim napetostima na Karibima, ponovno je u fokusu. Iako je na papiru ishod konvencionalnog rata unaprijed poznat, stvarna slika je daleko složenija. Brza vojna pobjeda bila bi tek uvod u dugotrajan i krvav sukob iz kojeg bi se SAD teško izvukao.
Usporedba američke i venezuelanske vojske otkriva jednu od najvećih vojnih neravnoteža na svijetu. Sjedinjene Države, prema Global Firepower Indexu, drže prvo mjesto vojne sile s obrambenim proračunom od gotovo 895 milijardi dolara. Raspolažu s više od 1,3 milijuna aktivnih vojnika, preko 13.000 zrakoplova, uključujući nevidljive lovce pete generacije i strateške bombardere, te mornaricom čija je moć bez premca.
S druge strane, Venezuela se nalazi oko 50. mjesta na svijetu. Njezin obrambeni proračun iznosi skromnih 4 milijarde dolara. Iako ima jednu od većih vojski u Latinskoj Americi sa 123.000 aktivnih vojnika, njezina je oprema, većinom ruske i kineske proizvodnje, u lošem stanju. Zbog gospodarskog kolapsa i korupcije, velik dio tenkova T-72, borbenih zrakoplova Su-30 i sustava protuzračne obrane nije operativan zbog nedostatka dijelova i održavanja.
U slučaju invazije, SAD bi primijenio doktrinu "rapid dominance" ili "šok i strahopoštovanje". Cilj bi bio slomiti volju za borbom u prvih 48 do 72 sata. To bi uključivalo masovne zračne i raketne udare. Nevidljivi lovci F-35 i bombarderi B-2 uništili bi radarske sustave, zapovjedne centre i protuzračnu obranu. Zrakoplovi za elektroničko ratovanje EA-18G Growler ometali bi komunikacije, dok bi krstareće rakete Tomahawk, ispaljene s brodova i podmornica, gađale ključne vojne i infrastrukturne ciljeve.
Nakon što bi nebo bilo osigurano, uslijedili bi brzi prodori specijalnih snaga, zračnih desanata i marinaca koji bi zauzeli zračne luke, luke poput Puerto Cabella i La Guaire, te ključne naftne rafinerije. Cilj bi bio obezglaviti režim i preuzeti kontrolu nad strateškim točkama prije nego se organizira otpor. Izvor blizak vladi u Caracasu to je sažeto priznao:
​- Ne bismo izdržali ni dva sata u konvencionalnom ratu -.
Međutim, venezuelanski plan nikada nije ni bio voditi konvencionalni rat. Njihova službena doktrina kopija je kubanske "Guerra de Todo el Pueblo" (Rat cijelog naroda). Strategija se ne temelji na pobjedi, već na pretvaranju zemlje u noćnu moru za okupatora. Regularna vojska bi se raspala u manje jedinice i zajedno s desecima tisuća pripadnika paravojnih formacija i prorežimskih milicija (colectivos) započela dugotrajni gerilski rat.
Venezuelan military grows under US pressure
— COMBATE |🇵🇷 (@upholdreality) December 7, 2025
Thousands sworn in to the Presidential Honor Guard and Military Counterintelligence
"Turn the entire homeland into a guerrilla, the entire homeland into a rifle"
"Fight underground, on the surface, in the mountains, in the cities" pic.twitter.com/SomK0BWJ22
Borbe bi se vodile u gustim urbanim četvrtima Caracasa, planinskim lancima i nepreglednim džunglama. Koristile bi se zasjede, snajperski napadi, improvizirane eksplozivne naprave i sabotaže naftne infrastrukture. Cilj je nanijeti američkim snagama stalne gubitke, iscrpiti ih i stvoriti politički pritisak u SAD-u za povlačenje. U tom kaosu ključnu ulogu imali bi strani saveznici Venezuele.
Venezuela ne bi bila sama. Godinama gradi savezništva s američkim suparnicima koji imaju značajnu prisutnost u zemlji.
Rusija: Kao ključni vojni saveznik, Moskva bi pružala obavještajnu podršku, logistiku i savjetnike. Ruski plaćenici iz skupina poput Wagnera ili novog "Africa Corpsa" već su obučavali venezuelanske snage i štitili režim. Posebnu opasnost za američke helikoptere i zrakoplove predstavljalo bi oko 5000 ruskih prijenosnih protuzračnih sustava "Igla", uz naprednije sustave poput Buka i Pancira.
Iran: Iranska revolucionarna garda (IRGC) i njezine Quds snage već desetljeće jačaju svoju prisutnost. Oni su navodno uspostavili bazu za razvoj i obuku za korištenje dronova, od kojih neki imaju domet da pogode Miami. Iranski savjetnici pomagali bi u organizaciji asimetričnog ratovanja i opskrbi oružjem.
Kuba i kriminalne skupine: Kubanske obavještajne službe imaju duboke veze unutar Venezuele, dok bi se lokalni narko karteli i kriminalne bande, koje režim tolerira, borili protiv okupatora kako bi zaštitili svoje profitabilne rute krijumčarenja i ilegalnog rudarenja.
Dakle, dok bi američka vojska slomila venezuelansku u nekoliko dana, pravi rat bi tek tada počeo. SAD bi se našao zaglavljen u onome što analitičari nazivaju "novim Vijetnamom" ili Irakom – dugotrajnom, skupom i krvavom protupobunjeničkom kampanjom bez jasnog kraja. Okupacija zemlje četiri puta veće od Iraka, s neprijateljski nastrojenim stanovništvom i aktivnom podrškom Rusije i Irana pobunjenicima, pretvorila bi brzu pobjedu u strateški poraz.
Igre na sreću mogu izazvati ovisnost. 18+