'Vjesnikovci' o svojim počecima u novinskoj kući: 'Ponosila sam se što pripadam baš tamo...'

Društvene su mreže prepune sjećanja na Vjesnik, prvenstveno onih koji su u njemu radili, tamo pisali svoje prve novinske tekstove, bilježili sad već neku davnu povijest. 

"Nakon što je umro Vjesnik, a onda i sve papirnato novinarstvo starog profesionalnog kova, zgarište nebodera je simbolična posmrtna lomača jedne profesije i jednog vremena. Za izdavačku kuću Vjesnik sam pisao u istoimenim dnevnim novinama, Danasu, Startu, Studiju, Svijetu, Našem stripu... Dani ponosa i slave", napisao je Zlatko Gall, novinar, pisac i glazbeni kritičar. 

Novinar Ilija Jandrić piše da se baš ovih dana s nostalgijom prisjećao medija prije digitalne ere, iz 1980-ih i 1990-ih, posebno novina. "Kao klinac sam gutao novine. Sprijateljio sam se s tetama koje su radile u trafici na Dobrinji u Sarajevu, tako da ih nisam sve kupovao nego bi mi posudile neki časopis pa bih ga ja njima vratio za dan-dva. Tad nije bilo lako završiti u novinama, pisana riječ je imala svoju težinu, medijima i novinarima se vjerovalo. Dva tjednika sam redovno kupovao - specijalizirana za televiziju i estradu - sarajevski Ven i zagrebački Studio..". Iz zagrebačke medijske kuće Vjesnik pamti ozbiljan politički tjednik Danas, legendarni START, nezaobilaznu Arenu s prvim žutilom na ovim prostorima i čuvenim Vrtuljkom ljubavi, Auto Klub...

POGLEDAJTE VIDEO:

Pokretanje videa...

01:22

Vještak za 24sata: Vatra je zbog ovoga lako progutala Vjesnik | Video: 24sata/pixsell/čitatelj 24sata

"U devedesetima će doći Globus, Nacional, hrvatski Playboy, Plavi oglasnik kao nezaobilazna novina svakog podstanara u Zagrebu. Trafika kod Vjesnika je radila do 23 sata pa se tu navečer moglo kupiti prvo izdanje sutrašnjih dnevnih novina, uvijek je bila gužva petkom da bi se kupio Večernjak s Oglasnikom od subote... Na list Vjesnik sam u doba glavnog urednika Krešimira Fijačka bio pretplaćen kao student i dopisnik Radija Ljubuški, svako jutro bi me dočekao u kasliću. Pamtim i plavo zagrebačko popodnevno izdanje Večernjaka 90-ih... ", piše Jandrić. Sve su to uspomene na jedno medijsko doba koje je počelo nestajati početkom 21. stoljeća, dodaje.

"Uspomene na doba kad su mediji imali važnu društvenu ulogu, kad je novinarstvo bilo poziv koji su ljudi cijenili, kad nas nisu zvali dnovinarima i crvima.... Bilo je i tada svega pa i tabloida, ali kvaliteta je odskakala i bila profitabilna. Zato sam 1994. i upisao studij novinarstva. Taj svijet je odavno nestao, a večeras je s požarom u neboderu Vjesnika nestao i zadnji spomenik na to zlatno doba novinarstva. Za koju godinu tu će biti luksuzni hotel", piše Jandrić. 

ŠTAMPAR OBJAVIO PREPORUKE Evo kakva je kvaliteta zraka u Zagrebu nakon požara Vjesnika: 'Treba provjeriti ima li azbesta'

Nekadašnja novinarka, danas velika humanitarka Ivana Kalogjera, koja niz godina vodi udrugu i portal Nismo same za žene oboljele od karcinoma, ovako se prisjetila novinarskih dana u zgradi Vjesnika:

"Gledala sam kako gori Vjesnikov neboder. Kao da sam gledala kako nestaju moji počeci, moje prve novinarske priče, jedan važan dio mene. U toj sam zgradi 1986., u redakciji Večernjeg lista, napisala svoje prve tekstove. Na pisaćoj mašini. Sjećam se koliko sam bila ponosna što pripadam baš tamo. Vjesnikov neboder oduvijek je bio simbol Zagreba i novinarstva kakvo volim. Zato me je užasno potreslo kad sam nedavno gostujući na jednom radiju ponovno kročila u njega. Zateklo me je prljavo stubište, zatrpana recepcija i jedna sićušna studentica koja u tišini čuva zgradu koja je nekad bila središte života. I zato sam noćas, gledajući plamen, osjećala tugu, ali i tihi bijes. Ovakav se kraj pisao polako kroz godine nebrige za koje, bojim se, nitko neće odgovarati...". 

Zagreb: Nastavlja se gašenje Vjesnikovog nebodera, teška noć iza vatrogasaca | Foto: Josip Mikacic/PIXSELL

Novinarka, urednica i politička analitičarka Đurđica Klancir je uz objavu fotografije s Vjesnikova 12. kata na kojem je nekad radila, ovako napisala: "Na 12. katu Vjesnikovog nebodera 1996. Redakcija Globusa. Papiri, retro telefon, kompjuter koji bi pojeo(izbrisao) cijeli tekst ako niste sejvali na vrijeme. Ono što se ne vidi - pogled nasuprot. Ne sjećam se je li itko tada prao prozore, ali znam da je i kroz tako musave pogled na grad bio neodoljiv. Već tada je bilo jasno da se neboder ne održava kako treba, bio je zapušten, oronuo, ali opet neodoljivo nakrcan ljudima. Koga ćete sresti u liftu? Bilo je puno dobrih ljudi, ali i onih koje niste htjeli sresti. A tada su već i liftovi bili stari i svako malo bi se zaglavili...". Kako nastavlja, neboder je upoznala ranije, dok je još bio u mnogo boljoj formi.

"Mislim da je bila 1988. Kao studentica, novinarka Poleta, stigla sam na razgovor za posao u redakciju Danasa. Na sam vrh nebodera. Šesnaesti kat! Tamo je već bio open space, sve mi je izgledalo tako moderno i neodoljivo, kao nekakva potvrda da je novinarstvo posebna profesija. Tu smo zahvaljujući arhitektu Ulrichu i građevinarima Tempa izdržali i potres 1990. Prestrašeni smo se ljuljali i pitali gdje su tu nosivi zidovi, pa smo se držali za ormare. Žalosno je vidjeti ovako spaljeni neboder, ali on je, zapravo, umirao već nekoliko zadnjih desetljeća. Pa ako na dan njegove “smrti” biramo uspomene koje ćemo čuvati, biram pogled na grad, s 12.,13., ili 16. kata, biram sjećanje na vrijeme kada nam se naša profesija nije činila tako besmislenom. Biram sjećanje na ljude koje sam tamo upoznala i s kojima i danas imam posebnu vezu", napisala je Klancir. 

'Izgorio Vjesnik, Dolac se urušava, pročelja ruše...'

Književnica Sanja Pilić piše kako se "prije svake propasti prvo pojave simboli koji na propast upućuju".

"Kod starosti to je bolest, gube se zubi, kosa, tijelo otkazuje. Kod gradova i država nestaje prošlost, lice grada kakvo je bilo, raspadanje tkiva, uništavanje najvrednijeg. Izgorio Vjesnik, sječe se Park mladenaca, Dolac se urušava, pročelja se ruše, divljaštvo se širi, ulice se raspadaju, grafiti se uvećavaju, dođe i potres kao zloguki predskazatelj budućnosti grada, skele zavladaju centrom, a ništa se ne mijenja, smeće se gomila, tolerancija na nered se uvećava, katedrala je zarobljena kao i ostali glavni simboli grada, rasprodaje se Nama, šume, tvornice što god se ima za prodati, a da još vrijedi, i tako malo po malo nestajemo. Simboli, simboli svuda oko nas, kaže Pilić.

POŽAR PROGUTAO ZGRADU Porezna uprava: Požar Vjesnika nije ugrozio naš rad. U zgradi su bili samo predmeti iz arhive

Glumac Rene Bitorajac je kratko napisao: "Ode jedan od simbola Zagreba, predugo zapušteno i napušteno..."

"Dok su jedni ginuli 18. studenog, drugi su grabili, i nastavljaju to do danas. Žrtva tog kriminala više od 30 godina je i uništena Vjesnikova novinska kuća, nekad najveća u jugoistočnoj Europi, naše povijesno kulturno dobro. Požar je zadnji čavao u njezin lijes, Žalosno!", napisao je Hrvoje Dečak, nekadašnji, dugogodišnji novinar.

Dr.sc. Marina Pavković, stručnjakinja za urbani razvoj i prostorno brendiranje napisala je sljedeće: "Neću staviti sliku Ulrichovog nebodera u plamenu, neću ni onu, kakav je bio u svojim najboljim danima, kad su ga nastavali intelekt, britkost i visprenost pisane riječi. Neću staviti ni onu u međufazi, kada su razbijeni prozori mijenjani običnim staklom ili učvršćeni daskama, a ljudi zamijenjeni registratorima koji su noćas u vatri nestali... Do Vjesnikovog nebodera, zapravo, nikome nije bilo stalo osim Zagrepčanima. A oni su jedini koji mu nisu mogli pomoći.."

"Bismo li svi obožavali Wellesovog Građanina Kanea ili Pakuline Sve predsjednikove ljude da nije postojao taj čudesan Ulrichov narančasti neboder na čijim katovima je radilo toliko pametnih ljudi, napisao je poznati kazališni redatelj Ivica Buljan. "Redakcija Starta je izgledala nedostižno, svjetski. Dugo sam čuvao neke brojeve. Gdje je još u svijetu mogao izaći udarni intervju s Heinerom Müllerom na sedam stranica? Tko bi uopće danas prepoznao takvog pisca, tko vodio razgovor? U ostalim zemljama Jugoslavije preživjele su dnevne novine i tjednici. Osim u Hrvatskoj, čija je kuća Vjesnik, prema općem sudu, bila najbolja. Čiji je vlasnik na kraju ostala Republika Hrvatska. Pametnom dosta. Želim vjerovati da je čuveni Vjesnikov Arhiv odavno završio u Državnom, a tužno negdje duboko u sebi znam da nije. Zbogom moja lijepa prošlosti. Johnnyev Grad bez ljubavi je muzička podloga", piše redatelj.

Novinar i urednik Igor Stažić prisjeća se ovako: "U Paklenom neboderu, kako smo ga zvali, proveli smo pola vijeka zajedno s nekoliko tisuća "bijelih i plavih kuta" (novinari i tiskari). Vjesnik je bio simbol odlične organizacije posla gdje je vladao osnovni zakon: - ako želiš biti gospodar svog proizvoda onda moraš kontrolirati apsolutno sve - od ideje do remitende. Sad je prah i pepeo i simbol profesije koja je dozvolila da joj uzmu ama baš sve - i ideju i supstancu".