Na portal se također možeš prijaviti i
putem svog Facebook ili Google računa.
ili Prijava Prijavi se
Najnovije vijesti iz Hrvatske i Svijeta na 24sata
1 komentara

"Život je posao kao i svaki drugi, treba ga znati obavljati"

Zaista je nepotrebno biti samo gledatelj vlastite životne drame, nego je moguće, pa i nužno, uzeti stvar u svoje ruke, objavio je Romano Bolković na Facebooku

Davor Puklavec/Pixsell
Foto: Davor Puklavec/Pixsell
1 komentara

Romano Bolković objavio je na Facebooku zanimljiv post o tome zašto voli Zagreb u kojem je rođen i u kojem je odrastao, o Zagrepčanima koji u njemu žive, dotakao se i Berlina u kojem sada živi, života kojih živimo, pa čak i smrti Davida Bowieja te slikovito sve povezao - Facebookom.

Objavu prenosimo u cijelosti:

'Postoje razne vrste ljubavi: i oni koji nisu dugo na mome profilu znaju da moja kritičnost spram Zagreba, ionako ne prečesta, samo žarka i izrazita pa se stječe dojam da je stalna, nije nego vrst ljubavi za taj mali grad, moj rodni grad koji je moj dom u eminentnom smislu: Zagreb je moj stan, njegovi su restorani moja kuhinja, njegove slike na mojim su zidovima, knjige njegovih biblioteka i u mojoj su, igralište na kojemu sam se nadavao golova u mojim je osnovnoškolskim albumima, znani i neznani sugrađani objeduju i za mojim stolom, moji prijatelji uče djecu mojih prijatelja, drugi predu između dva broja s radija kojeg najradije slušam, i sam govorim iz kutije koja je zamijenila ognjište već četvrt stoljeća... da ne duljim, taj grad, koji je i mit, jer leži na meridijanu na koji pada projekcija mača Svetoga Mihaela, ima sve odlike moga stana: ulaskom u nj osjećam sigurnost Jaje na ulicama Dubrave, a opet, baš stoga dopuštam sebi psovati ga, kao Matoš, recimo, baš kao što se žalimo na pretanke zidove zbog kojih čujemo susjede, ili izgubimo živce zbog pretvrde sljemenske vode čije okamine nikako ne uspjevam dekalcificirati u kupanonici koja je opet samo metonimija Lanine parfumerije ili Majinog frizeraja.

U jednu riječ: jasno je da ja Zagreb volim i kad me živcira do mjere da ga moram javno kuditi.

Jedna od mana moga Zagreba sjena je njegove velike vrline: veliko drvo baca veliku sjenu, i lijep građanski običaj izbjegavanja neposrednosti - tek se u Vučjaku, kao građanskoj drami par exellence, Krležinom virtuoznošću likovi u prvom prizoru i fizički dodiruju! - ta tanana igra posredovanja od kojih je satkana građanska komunikacija, za posljedici, ne nužnu, ali u Zagrebu gotovo endemsku, ima potiskivanje osjećajnosti. Nažalost, mi nikada nismo uspjeli ovladati našim emocijama kao Englezi, pa da u krešendu rastanka, gledajući neku polo-utakmicu, kao u Putu u Indiju izgovorimo tek: O! Ali, tko je? To mogu samo Englezi, jer oni su Englezi, i zato jesu Englezi. No mi nismo ni Rusi, iako Zagreb pije, o da, to je druga velika mana, taj alkoholizirani Zagreb, već je Andrić o tome pisao da se ne pretvaram kako sam to prvi uočio, no barem da smo onda i u tome dosljedni pa da tri dana i tri noći naričemo za Grušenjkom.

Ne, mi niti smo Englezi, niti Rusi, nego smo zastali na pola puta, nekako neodlučni kao Slaveni usred germanskog kulturnocivilizacijaskoga kruga, usvojivši dovoljno građansku naviku razlikovanja javnog i privatnog, ali nikada ne izlazeći na kraj s odgovorom na pitanje a što zapravo spada u jedno, a što drugo: barem nam je nejasno, rekoh, je li pristojno biti javno tužan ili možda veseo, i uopće kako stoje stvari s time biti u Zagrebu javno emotivan?

Pred Zvečkom i Kavkazom to je bio smrtni grijeh: biti usiljeno cool, bilo je cool. Stoga su samo ousideri, oni s periferije, kao Jajo, oni koji su poput J.B.Štulića bili, ili željeli biti na svakoj margini, i slični njima, ali u pravilu ne dečki i cure iz Centra, mogli napisati ljubavnu pjesmu. Ili pjesmu majci. Ili pjesmu gradu, ulici. Nekoj djevojci. Nevjerojatno je, ali pokušam li se sjetiti neke ljubavne pjesme koja je napisana u ovom gradu nakon Novoga Vala, a da se odsvirati na moru na gitari, gitarističkim umijećem i sluhom sezonskih trubadura, naprosto mi padaju na pamet jedna, dvije stvari, i ne više, a poznajem, naprosto po povlastici rada u medijima u kojima to čovjek i ne može ne znati, jer je glazbom okružen, prilično dobro našu glazbenu scenu. Mogli bi se sada iz osobnih preferenci tu i zaustaviti i svađati, ali, vjerujte na riječ: Zagreb je grad koji se boji pokazati svoje osjećaje, i to najbolje pokazuje činjenica da nema pjesme nastale u zadnjih 25 godina u ovom gradu a da bi je ne mi, generacija Zvečke, Blata, Kaveza, nego današnji klinci zapjevali kao što smo mi pjevali da na neku čudnu foru Marina misli da zna...

I baš zato, jer moj grad ne pokazuje osjećaje rado, ali ne stoga jer bi se s njima znao nositi, čak ni ne zato jer ih se srami, nego naprosto ne zna što bi s njima i pristoji li se ili ne biti javno emotivan, jučerašnje univerzalno priznanje tuge zateklo me je i predstavlja činjenicu o kojoj vrijedi razmisliti:

Pišući o smrti Davida Bowiea napisao ne manje-više što i velika većina vas: vidimo da je generacija izgubila dio sebe i da svi osjećamo isto: dok je bio tu i nismo bili svjesni koliko ćemo izgubiti kad ga ne bude, a prvi smo puta u ovoj mjeri svjesni da gubimo dio nas. Potonje nije samo strah od prolaznosti, ili suočenje s njome. Ima nešto što još nismo shvatili u tom gubitku.

To nešto, što smo jučer izgubili, pa onda i priznali da smo izgubili, na neki je način veliki dobitak za ovaj naraštaj koji se godinama vrzma oko pola stoljeća života. Emocije povezuju. Spajaju. A Zagreb je grad koji razdvaja: biti usiljeno cool, znači biti blaziran; biti blaziran, znači biti tuđ, pa i sebi samome. Mi nismo neposredni ne samo iz građanskog obzira, nego i stoga jer smo daleki jedni drugima. Ne znam tko nas je tome naučio, štoviše mislim da je tome tako jer nas nitko nije mogao ni znao učiti životu, budući da su znanja očeva u ovom podneblju sinovima neprenosiva ili beskoristna. Život je posao kao i svaki drugi, i treba ga znati obavljati. U tom smislu, mi smo samouki, i kao i sa svirkom, gitare ili klavira, ponekad u početku krivo naučen prstomet zna kasnije stvarati nepremostiv problem. I između nas nedostaju te spone, i između nas nepremostive su provalije. U ovom se gradu živi u malim oazama društvenosti, u malim utočištima u koja se sklanjamo pred njegovom hladnoćom, jer svi mi, rođeni u sjedni zvonika Petrove, itekako dobro poznajemu tu nepotrebnu uskogrudnost koja nažalost usavršavana godinama degenerira do omalovažavanja kao načina preživljavanja: mi znamo biti za glavu veći samo ako za glavu skratimo i iz ovoga grada može bilo tko otići, ili se u njega vratiti, a da mi to ne primjetimo, ili se više ni ne primjećuje da hinjimo kao to ne primjećujemo. Kao u u cijeloj naciji, tako i u Zagrebu ne postoji osoba oko koje bi postojao konsenzualni minimum kao oko neprijeporne povijesne figure, bojim se kazati riječ: veličine. Nitko tu nije - kao ni u Splitu - dovoljno velik, ma bio on kao Kukoč visok. Valjda tako lakše živimo, obezglavljeni, glajhšaltovani. Ne podnosimo izrazite i tu bih i stao, jer morat ću opet biti Zagrepčan i biti gorak pa kazati: a to je odlika malih ljudi.

Ja i inače upravo zbog te vrline volim Facebook, jer pokazuje neku vrst društvenosti, neke krugove koji se ili suzuju ili šire, ali su postojani, koja Zagrebu u RL nedostaje, ali, kako je među nama sasvim izlišno uvjeravati se da je virtualno zbiljskije no stvarno, ima nade da će ovaj grad postati i Grad: ne treba očekivati kvantni skok svijesti, štoviše to bi nam se i opetovanospomenutih građanskih obzira gadilo, pa da kao djeca cvijeća sjedimo s gitarama po travnjacima pred HNK i na Cmroku, ali, možda se rađa neka građanska svijest i s njom, u ovoj dnevnoj komunikaciji, neko uosjećanje, neka empatija, koja nas drukčije počinje vezati.

U Berlinu imam ne samo ljubav, obitelj i dom, nego i društveni krug kojemu ću doživotno pripadati. Berlin je stoga meni zaista Heimat. Kaže Vikica da Heimat (pronounced [ˈhaɪmat]) is a German word with no English equivalent. Duhovna postojbina. Ne samo izborna domovina, nego zavičaj u romantičnom smislu: romantika je Roma + Antika, čežnja za povratkom u izgubljeni a izvorni zavičaj, duhovna Itaka, i to je Heimat. Ja mislim da je Romantika čežnja za čežnjom. Čežnja čežnje za samom sobom. Samosvršna čežnja. Jednom je Buden, pokušavajuć nemoguće, naime prevesti unheimlich - nadnaravnu jezu, tj. osjećaj koji se javlja pri pogledu na nešto prisno što se odjednom ukazuje kao tuđe - kaže da ista riječ "odgovara i onom drhataju duše kad se suoči s istinom ljubavi tako jasno izraženom u njemačkoj uzrečici:"Liebe ist Heimweh" (Ljubav je čežnja za zavičajem, nostalgija).

Tu vrst ljubavi brojni moji prijatelji, poznanici, sugrađani, sve češće osjećaju i možda i ne znajući iskazuju, rasuti po svijetu, posredstvom Facebooka prisutni u Zagrebu, vraćajući se i odlazeći, očajni planirajući nemoguć odlazak, nostalgični planirajući nerealan povratak, i možda ta čežnja za nekim istinskim zavičajem, bilo gdje da se nalazili i bez obzira jesu li ga naslutili ili našli, ili tu, u Zagrebu, stvori onu vrst ljubavi koja je neophodna da da Grad ne budu Građevine, nego i Građani: da se ne susrećemo kao u konzumiranom braku ili na Stradunu, godinama, desetljećima, uljudno pitajući: Ke nova?, savršeno nezainteresirani za sudbinu vlastitog pitanja, za odgovor.

Vidim iskru tog osjećaja u ovom priznanju gubitka: ne, nažalost nije povlastica moje generacije činjenica da joj je život uzurpirao naraštaj starijih - pogledajmo aktere naše političke drame, to su sve oldtimeri koje i nismo znali a u ovom smo gradu, velim, pola stoljeća - jer tako je to već generacijama, koje nikako da odrastu jer im na glavama sjede nerealizirani životi njihovih pređa, ali čini mi se da mojoj generaciji dolazi do pojma osjećaj da je zapravo to bilo to, da je život tu, definiran, i ako ne pred finalom, a onda u bitnom zaokružen, i da stvarno više nema smisla ne biti protagonist vlastitog života, da je zaista nepotrebno biti samo gledatelj vlastite životne drame, nego je moguće, pa i nužno, uzeti stvar u svoje ruke. Osjećaj da postoje vrijednosti sasvim različite od onih kojima nas se četvrt stoljeća i više maltretira, osjećaj da na naslovoj stranici naših dnevnih listova mora danas biti Bowie a ne Petrov, i da više ne može biti obratno, dobar je osjećaj da je ovom naraštaju dosta samoskrivljene nezrelosti, prepuštanja odluka o vlastitom životu samozvanim starateljima, i da je gubitak koji smo osjetili uistinu gubitak nas samih, našeg životnog vremena, ali ne u apstraktnopasatističkom smislu sveopće prolaznosti, nego osvještenje gubitka par desetljeća života u zemlji koja je naša, ali smo je ničim izazvani prepustili nekolicini uzurpatora.

Za razne ljude na raznim stranama svijeta Bowieva smrt značila je različito: vidite dolje što znači građanima Berlina. Naravno, postoji osjećaj univerzalog gubitka, gubitka genija koji je unikatan, koji je i smrt upregnuo u svoj život, čineći od nje posljednju transformaciju toga života što se upravo zato iz vremenitosti seli u vječnost: Bowie je samo iz posljednje kukuljice postao leptir, u najčudenijem oproštajnom performanceu ove kulture kroz stoljeća.

Za nas, u Zagrebu, taj osjećaj da smo izgubili strahovito puno, iako nismo bili svjesni da nam je za života toliko značio, dijelom je, mislim, osjećaj gubitka nas samih, dobrog dijela života koji, dok je prolazio, nije izgledao tako presudan. Dobitak o kojem govorim neka je zajednička svijest o tome da postoje naše vrijednosti koje moraju u našem gradu biti na naslovnim stranama naših novina, a koje su univerzalne, kao Bowie.

Moguće da ova generacija, koja je stvarala i atmosferu u toj Zvečki i Kavkazu, i glazbu ovog grada i njegove novine i strip i... i osjećaj građanskog u gradu Zagrebu, ima još jedan veliki životni zadatak: nastaviti tamo gdje se zastalo koncem sedamdesetih, počektom osamdesetih.

Možda tada poželimo ponovo stati pred neki kafić, pa makar s vremena na vrijeme zurili u zaslone telefona. Ništa zato: Facebook nas je spojio.'

Možda vas zanima i ovo:
Naši partneri pišu
Message