Filip Šovagović: U očekivanju najboljeg frenda
Što mislimo o svojim frendovima? I frendicama. Uvijek ih u vrtiću imaš jedno sedam, osam, ovisno koja je akcija na dnevnom redu. Čoporativne akcije s loptom, cvijećem, klackanjem navode te da se cijeli dan ludiraš s čitavom hrpom klinaca i da jednostavno više ne razabireš što i koga i zašto voliš - tete, frendove, frendice, loptu, ljuljačku i ostale rekvizite. U srednjoj školi čopor se razrijedi. Tu već imaš dva, tri glavna i ostale sporedne frendove. Već na faksu ili na poslu kristalizira se iz svih tih godina jedna manja grupa, najviše dva frenda, dok sporedni polako iščezavaju, dapače, onaj čopor počinje ti zbog starenja ići na živce. Druga zona počinje 20-ak godina kasnije, na dan 20 jubilarnih godina umjetničkog ili bilo kojeg fizičkog rada. Tu se uopće nitko ne sjeti da već 6000 dana radiš kao crv. Možda ipak nekako zaglaviš s kolegama s posla u nekoj novorenoviranoj birtiji, s lošom glazbom, na lošoj pivi. Tu se, u tom bircuzu, malo kasnije, tiho, niotkud iz dubine gledan pojavi tvoj glavni frend. On ipak nekako dođe, bio zauzet il’ bolestan, i ti skužiš - eee, pa ovo mi je faktički najbolji frend! Ne shvatiš u tom trenutku da ćeš to znati tek kasnije.
