Prihvaćate li kada netko ima loše mišljenje o vama?

Kad bi nas netko pitao: "Imate li potrebu svima se svidjeti?" većina bi nas odgovorila: "Ne, pa to je nemoguće!". I bili bismo sasvim u pravu. Apsolutno je nemoguće svidjeti se svima. Ima toliko različitih ljudi, toliko različitih perspektiva. No, budući da ne treba vjerovati riječima već djelima, evo još nekoliko pitanja:

1. Prihvaćate li kada netko ima loše mišljenje o vama? 

2. Imate li potrebu dokazivati svoje kvalitete onim ljudima koje vi sami ne smatrate dovoljno kvalitetnima?

3. Imate li potrebu prilagođavati se mišljenju većine? 

Ako ste na sva tri pitanja odgovorili s "da", vrijeme je da se suočite s činjenicom da bolujete od SSS-a. To je skraćenica od svidjeti-se-svima i na svu sreću, ne možete je pronaći među psihijatrijskim dijagnozama jer je prečesta, a samim time i normalna. Ta boljka obično uhvati čovjeka u kasnim dvadesetim ili tijekom tridesetih godina kada se nađe pogubljen između onoga kakav misli da bi trebao biti i onog kakav jest. Taj raskorak između "trebalo bi" i "jest" ne odnosi se samo na doživljaj sebe već ide i puno šire. U glavi nastaje konfuzija jer se ljudi ne ponašaju onako kako bi se "trebali" ponašati, a ni svijet nije onakav kakav bi "trebao" biti. 

Zašto su nam važni vanjski pogledi?

U toj sveopćoj zbunjenosti ljudi koji su uvijek bili mirni i pristojni odjednom počinju otkrivati da su ljuti i da bi najradije u nekim situacijama bili vrlo bezobrazni. Ili, naprimjer, ljudi koji su uvijek bili nasmijani, odjednom shvaćaju da im je život strašno naporan i postaju depresivni. S takvom poljuljanom slikom o sebi, ljudima i svijetu čovjek se traži. A to traženje, između ostalog, manifestira i potragu za sobom u očima drugih. Želeći da mu drugi pokažu (ili potvrde) tko je on zapravo, čovjem tim vanjskim pogledima počinje pridavati suviše pažnje. 

Tu stupa na snagu naporno SSS-anje. Kako bismo sagledali što to zapravo znači, vratit ćemo se na jedno od pitanja s početka: "Imate li potrebu dokazivati svoje kvalitete onim ljudima koje vi sami ne smatrate dovoljno kvalitetnima?". Naprimjer, imate šefa kojeg smatrate lošim menadžerom i sve u svemu primitivnom osobom, a ipak vas njegovo neodobravanje prilično pogađa. Ili recimo upoznate dvije osobe – jednu otvorenu i srdačnu, a drugu nesnošljivu i kritičnu – i uhvatite se kako vam je vrlo bitno što ova druga misli o vama dok prvu ni ne primjećujete. 

Nekim ljudima se jednostavno ne sviđamo

Zbog čega se to događa? U prvom primjeru, kada je u pitanju nadređeni, njegov položaj moći podsjeća na figuru roditelja ili skrbnika. Imate osjećaj da o njegovom mišljenju o vama ovisi vaša egzistencija. Zato se morate dokazati i dobiti potvrdu svojih kvaliteta. Naravno, puno je lakše onima koji samo odmahnu rukom pomislivši: "Koja budala" i jednostavno se ne zamaraju time jesu li dovoljno dobri, pametni ili efikasni u njegovim očima. Drugim riječima, puno je jednostavnije kad nema potrebe da se svidimo onima koji se uopće ne sviđaju nama. U drugom primjeru, situacija je slična. Ako smo osobu doživjeli nesnošljivom i kritičnom, a svejedno se pokušavamo nekako probiti do nje, osvojiti je, pridobiti tu jednostavnu (a ipak bolnu) činjenicu koja glasi: "Ne sviđaš mi se."

Ništa toliko u mjeri ne narušava našu bit koliko potraga za njome kroz oči drugih. Tih "drugih" ima bezbroj, stoga trudimo li se u skladu s njihovim kriterijima mijenjati sebe, zaboravljamo na svoju jedinstvenost i postajemo prosječni. Potreba da se svima svidimo je prilično jasan pokazatelj da se sami sebi ne sviđamo. Kako bi se to promijenilo, potrebno je (između ostalog) prestati s pokušajima  mijenjanja tuđe slike o sebi i posvetiti pažnju onim ljudima koji vide i osjećaju naše kvalitete. I na kraju ono najvažnije: pomiriti se s činjenicom da se nekim ljudima jednostavno ne sviđamo i da im se nikada nećemo svidjeti. 

 Nakon uspješnice "Unutarnji kompas", Tomica Šćavina, popularna psihologinja i autorica, u "Koordinatama sreće", u izdanju Planetopije, nastavlja razotkrivati život u njegovim najzanimljivijim aspektima i iscrtavati niti vodilje za sve one spremne za istraživanje prostranstava unutarnjeg svemira. Ističe da su i sva "loša" stanja i emocije sastavni dio života te da gotovo uvijek u sebi kriju neprocjenjivo blago.

Eseji i priče od kojih su sazdane "Koordinate sreće" čitateljima pružaju alate za detekciju životnih zapleta, a interaktivna pitanja i pozivi na promišljanje utiru put osobnom rastu i slobodi.