'Sad il' nikad': Miroslav Škoro želi uskočiti u Bandićeve cipele

Ne tako davno bilo je "Sad il' nikad".

A sada, Miroslav Škoro ipak je pričekao odlazak Milana Bandića da bi neslužbeno najavio svoju kandidaturu za gradonačelnika Zagreba. 

Očito je shvatio da je onaj famozni "Sad il' nikad" trenutak napokon stigao.

I tako, političar koji nije uspio postati gradonačelnik Osijeka, nije postao predsjednik Republike, nije ostvario svoju najavu da je "spreman postati premijer", sada je navodno spreman postati gradonačelnik Zagreba. Točnije, Bandićev nasljednik. 

Neonski kandidat

Ako se ovih dana kalkuliralo tko bi od ponuđenih, ali i još neodlučnih kandidata, mogao postati "Bandić nakon Bandića", onda je Škorino ime zasjalo poput neonske reklame. One jeftine, populističke, plastične, one koja nudi petparačku zabavu i obećava diskont ideja, programa, ambicija.

Škoro bi bio pravi "Bundek fest" kandidat.

I mogao bi ući u Bandićeve cipele: na periferiji Zagreba, među Bandićevim obožavateljima, kod penzionera i narodnjaka, kod konzervativaca, desničara, pa i kod danas ponovno aktualnih "dotepenaca".

Ali i kod Bandićevih sponzora, financijera, donatora, pokrovitelja, kod svakakvih interesnih skupina navezanih na pokojnog gradonačelnika.

Ruska veza

Primjerice, prije nekoliko godina Milan Bandić dobio je državno odlikovanje iz ruku Vladimira Putina, za zasluge u razvoju odnosa Zagreba i Rusije, što je tada izazvalo veliku pažnju i čuđenje, imajući u vidu činjenicu da je Putin glavni sponzor iliberalnih, nedemokratskih, radikalnih, desničarsko-populističkih pokreta u Europi i šire. Da se ne govori o sankcijama zbog gušenja demokracije i trovanja političkih protivnika.

A Miroslav Škoro bio je kao predsjednički kandidat i osnivač Domovinskog pokreta izdašno sponzoriran i podržavan upravo od poduzetnika i suradnika bliskih Rusiji, ruskom kapitalu i ruskim interesima. 

Pored toga, Bandić je bio populist, to je i Škoro. Bandić nije osvojio Pantovčak, nije ni Škoro. Bandić se ležerno prešaltavao između ideologija i svjetonazora, kao i Škoro. Bandić se dodvoravao svima, a to je sposoban i Škoro. Bandić je radio sa svima, to ne bi teško palo ni Škori. I Bandić je radio za sebe i svoje, pa je lako zamisliti da bi to mogao i Škoro.

Problem je što Bandić nikada u karijeri nije uspio politički iskoračiti izvan Zagreba, a Škoro pak nije politički zakoračio nigdje osim u saborsku fotelju.

Bandićev Zagreb traži gazdu

Postbandićevski Zagreb, sa svojim milijardama, poslovnim potencijalom, političkim utjecajem, klijentelističko-nepotističkim rajem, dominacijom nad ostatkom Hrvatske, ostao je bez gazde i kao takav predstavlja slastan zalogaj za mnoge pretendente na Bandićev tron, ali i za čuvare Bandićeve ostavštine.

Miroslav Škoro bio bi idealan spoj palanačkog mentaliteta kojeg je Bandić uspješno rasadio, narodnjačkih strasti, demagoške melankolije i specijalnih interesa. Kao što je Bandić uspješno povezivao blatnu periferiju i Kulmerove dvore Ivice Todorića, s gomilom kumova, ortaka i klijenata između toga - i uz Katoličku crkvu u pozadini - tako bi i Škoro mogao predstavljati tu istu poveznicu između narodnih masa, poslovnih partnera, kumova i tajkuna.

Pobjednik periferije

Škoro bi, ukratko, bio favorit periferije kojom je gazio Bandić i vodio bi izravnu bitku za drugi krug s Davorom Filipovićem iz HDZ-a. A pobjednik bitke na periferiji mogao bi se u drugom krugu izbora uključiti u bitku s pobjednikom gradskog centra, u izboru između Tomislava Tomaševića i Joška Klisovića.

Miroslavu Škori, dakle, ponovno se otvorila šansa na izborima, opet se našao u situaciji "sad il' nikad", kao što je opet aktualna mogućnost da Škoro prokocka i ovu priliku da napokon dobije neke izbore.

I ako bi pobjeda za njega bila politički spasonosna, a poraz mu vjerojatno dokrajčio političku karijeru, toliko bi se moglo očekivati da bi to za Zagreb bilo daleko od spasa. 

Samo bi produljio agoniju: sa Škorom koji o Zagrebu ne zna ništa, osim naplaćivati parking kod bolnica, koji nije upućen u gradsku problematiku, koji nema iza sebe stranku ni političku podršku, bez iskustva, znanja, referenci i istinske volje, a figurirao bi kao novi eksponent raznih interesnih skupina.

No Škori makar nitko ne bi trebao pjevati na rođendanu. To bi on sam odradio.