Pet godina bez legendarnog Ive Gregurevića: Pecanje mu je bilo važno, kao i maestralne uloge...

Danko Ljuština voli reći kako je u jednoj fazi htio odustati od glume i zaposliti se kao prodavač automobila u Auto Hrvatskoj. Sudbina i Ivo Gregurević htjeli su drukčije. Pokojni velikan "kriv" je što je Ljuština ipak završio Akademiju i postao glumac. Ističe da je Gregurević samo jedan iz ekipe koja ga je zeznula.

Putovao je Ljuc svaki dan iz Karlovca u Zagreb na Akademiju. Sjedio je jednom oko 22 sata ispred Akademije čekajući vlak koji je s kolodvora išao u ponoć i pet minuta. Gregurević je izašao i pitao ga što radi. Čudio se kakav to vlak Ljuština čeka ispred Akademije i zašto uopće putuje, zašto ne unajmi stan u Zagrebu. Kad mu je rekao da za to nema novca, Ivo ga je pozvao k sebi, u dom.

- Bio sam umoran, a on me zvao da jedemo, pijemo. Cure u domu svašta su skuhale. Uglavnom, ušao sam u tu sobu s dva kreveta, a unutra gužva. I na ormarima su spavali, bilo nas je pet ili šest u toj maloj sobi. Ja sam imao spužvu. Kad su svi ušli i legli, onda sam raširio tu spužvu i spavao pred vratima. Fantastično. Nikad se bolje nisam naspavao - govori Ljuština.

Vijest o odlasku kolege i prijatelja iz studentskih dana i njega je te 2019. shrvala.

Na Staru godinu se družio s prijateljima, već sutra ga nije bilo... 

Ivo Gregurević preminuo je iznenada u vlastitu domu u Zagrebu 1. siječnja 2019. Njegovo beživotno tijelo pronašla je njegova djevojka dan poslije. Golemi je to bio gubitak za hrvatsko glumište, za kolege, obitelj, prijatelje... Toga prvog dana 2019. naciju je od slavlja istog trenutka otrijeznila tužna i šokantna vijest. U 67. godini napustio nas je doajen. Na Staru godinu Ivo se častio i družio s prijateljima, a već sutra ga nije bilo...

Nema filma u kojemu nije ostavio trag, redatelja koji ga nije zvao. Jedan od njegovih omiljenih redatelja, ali i istinskih prijatelja, bio je Branko Schmidt. U kultnom ostvarenju "Sokol ga nije volio" iz 1988. Ivo je glumio ustašu Tomu, bliskog Benošu. U filmu je imao nadimak Tetak, a scena u kojoj ga Šovagović psuje i tjera s imanja te Gregurevićevi izrazi lica gledateljima su jednako impresivni. Gregurević je često isticao poštovanje prema Fabijanu Šovagoviću. Zato je s veseljem s njim i njegovim sinom Filipom igrao u "Sokolu". Dva velikana, Fabijan i Ivo, otišla su na isti dan.

Cvitešić o ulozi Moldavke Zrinka Cvitešić postaje ubojita prva dama, a priča nam kako su snimali: 'Takve serije baš nema'

Još dok je bio student Akademije dramskih umjetnosti u Zagrebu o Gregureviću se govorilo kao o izvanserijskom talentu. Sve što je Ivo radio, radio je s lakoćom. Tijekom karijere manje je radio u kazalištu, a to je u svom duhovitom stilu volio komentirati pokojni Žarko Potočnjak.

- Ako se nekad i čini da je nezainteresiran za rad u kazalištu, onda je to zato što mu je dosadno raditi na nečemu dva mjeseca kad to može učiniti za nekoliko dana - pričao je Žarko.

Susjed mu je bio Aki Rahimovski 

Prije Akademije Ivo je trgovao automobilima, ali to je propalo jer, pričao je, nisu bili dobri uvjeti za posao. Kad je upisao Akademiju, dobio je stipendiju grada Orašja, ali uvijek je još nešto radio da bi došao do dodatnog novca. U Zagrebu je jedno vrijeme živio u studentskom domu, a kasnije je otišao u podstanarstvo. Susjed mu je bio Aki Rahimovski, pa je cijeli kvart jedno vrijeme svjedočio njihovim tulumima.

- Akademiju sam upisao zato što sam želio glumiti u kaubojskim filmovima. Idol mi je bio Gary Cooper i stvarno sam želio snimiti kaubojski film - govorio je početkom 2000.

ČETIRI GODINE BEZ LEGENDE Bio je izniman talent, u godini je znao snimiti više od tri filma, na setu je tražio profesionalnost

Prvi film koji je Ivo Gregurević ikad pogledao bio je "Svoga tela gospodar". Zabavljao je tom pričom i Mariju Köhn. U njegovoj rodnoj Donjoj Mahali šezdesetih je gostovalo putujuće kino. Nije bilo dvorane pa su projekcije bile na otvorenom, na zidu škole. Seljaci bi se vraćali s polja i usput na zaprežnim kolima odgledali film.

Njegov drugi susret s kinom i filmom bila je projekcija Kurosawina "Krvavog prijestolja". Ni tad se još nije vidio kao budućega filmskog glumca. Bilo mu je to predaleko i sanjati, neostvarivo.

Uslijedili su filmovi Johna Forda i Howarda Hawksa, koje je kao dječak najviše volio gledati. "Rio Bravo" i "Točno u podne" toliko su ih osvojili da su djeca među sobom podijelila uloge i glumila. Njih šestorica, sedmorica bila su nerazdvojna i zaluđena pištoljima, konjima i šeširima. Da bi došli do kina u Županji, morali su čamcem preko Save, ponekad su je i preplivali, a sljedećeg dana su glumili sve čega su se sjetili. Dodali su i nešto svoje. Godinama kasnije Ivo je napravio spomen-sobu koju je krasila i indijanska strelica iz dječačkih dana. Često je kasnije ponavljao da je želio glumiti u pravom vesternu.

'Fabijan Šovagović bio je i ostao najveći glumac na ovim prostorima' 

Na zagrebačku Akademiju došao je s Kozarčevim "Đukom Begovićem". Tom ulogom je položio prijamni i završni ispit, odigrao ju je više od 700 puta. Igrao je i tijekom Domovinskog rata za hrvatske borce i prognanike. Komad je to koji je igrao i Fabijan Šovagović, a na usporedbe je britko odgovarao.

- Nema tu nikakvih diskusija tko je bolji Đuka. Za mene je Fabijan Šovagović bio i ostao najveći glumac na ovim prostorima. Đuka je sinonim Slavonije, a svaki čovjek u sebi ima nešto njegovo. I danas je aktualna tema njegova karaktera, svaki čovjek ima dio njega, ponekad izađe na vidjelo, a ponekad ne. Takvima kao što je Đuka ljudi se potajno dive - rekao je Ivo 2001.

Još kao apsolvent zaigrao je 1977. u Žižićevu filmu "Ne naginji se van". Igrao je gastarbajtera Filipa, a kritike su bile sjajne. Pisalo se da je to najbolje ostvarenje viđeno posljednjih desetak godina na Pulskom festivalu.

U zavidnoj karijeri, često je govorio Ivo, ništa ne bi mijenjao niti napravio drukčije. Glumu je smatrao poslom kojim se voli baviti i istaknuo da ništa drugo u životu ne bi ni znao raditi. Intervjue je davao na kapaljku, u iznimnim prilikama, a o privatnom životu je odbijao pričati.

Nije imao problem igrati najgoreg negativca 

Bio je jedan od glumaca koje je i Antun Vrdoljak redovito angažirao. Kad je radio "Dugu mračnu noć", Mustafa Nadarević mu je rekao: "Da nismo prijatelji, da mi nisi dao da igram sve što sam igrao, ja bih ovo odbio. Imam djecu, pa kad me vide na televiziji, mislit će da sam takav".

Nadareviću je bila sporna scena kad Ivu (Gorana Višnjića) drže u zatvoru, a šef partije pita: "Kako se ponaša ovaj". Trebao je izgovoriti: "Imao sam ih svakakvih, ali ovakvog još ne. Ne da se uplašit, pravi komunista". Nadarević to nije mogao izgovoriti pa je uskočio Gregurević. "Što god on ne može, prebaci meni", rekao je Ivo Vrdoljaku.

PREDSTAVILI MONOGRAFIJU Mlikota: 'Zadnji dan života Ive Gregurevića nije slučajnost'

Nije imao problem igrati najgoreg negativca. Smatrao je da kad igra negativnu ulogu, mora biti najveći među njima. Lik majora kojeg je igrao Gregurević bio je spreman nemilosrdno mučiti.

- Kad glumiš negativca, onda moraš biti najnegativniji što možeš, to redatelji traže od tebe, za to te plaćaju - govorio je Gregurević o takvim ulogama.

U "Čarugi", remek-djelu Rajka Grlića iz 1991., Gregurević je igrao slavonskog razbojnika Jovana Stanisavljevića Čarugu. Film opisuje istinite događaje iz Čarugina života, a Ivo je tako uvjerljivo dočarao lik razbojnika da su ga godinama kasnije zvali Čaruga. Rijetko tko bi tako uvjerljivo gledatelje uveo u svijet droge, kriminala, prostitucije… kao Ivo Gregurević.

Učinio je to u "Ruskome mesu" Lukasa Nole u ulozi Vuka, lika s druge strane zakona i zlokobnim izrazima lica. Gledateljima je ledio krv.

Tijekom snimanja 'Odmori se, zaslužio' preživio moždani 

Mlađe generacije vjerojatno će Gregurevića najviše pamtiti po ulozi Marka Kosmičkog u seriji "Odmori se, zaslužio si". Tijekom snimanja te serije 2013. preživio je moždani udar te zatražio završetak snimanja zbog sve slabijeg pamćenja teksta i, općenito, slabe koncentracije na setu.

Stariji se, pak, rado prisjete i Netjaka ili Cinca Kapulice, uloga koje su samo dio njegova nevjerojatnog opusa. Zato ga se s pravom često stavlja uz bok Fabijanu Šovagoviću i Borisu Dvorniku. Tijekom 80-ih i 90-ih Gregurević je ostvario niz iznimno zapaženih, velikih uloga na filmu. Vrsno je tumačio pomalo grube, ponekad i opasne "narodske tipove" poput otmičara u "Osuđenima" Zorana Tadića 1978., konduktera u "Kraljevoj završnici" Živorada Tomića 1987. te istražitelja u "Životu sa stricem" Krste Papića 1988.

Život ga je "nosio" po brojnim crvenim tepisima, no Gregurević je bio najsretniji u svom Orašju, gdje je 1995. pokrenuo Dane hrvatskog filma. Od 2019., njemu u čast, festival nosi naziv Dani hrvatskog filma - Ivo Gregurević.

- Pokrenuo sam to bez ideje da će trajati toliko dugo, ali krenulo je poslije prvog prikazivanja. Publici to puno znači jer je kino prepuno i lijepo je da ljudi vide sve naše najbolje filmove koji su prikazani na Pulskom festivalu. Nema politike tamo i neće se politika u to umiješati. Bitno je da se ljudi umiješaju, da napokon hrvatski film bude uistinu hrvatski - govorio je o festivalu, koji je smatrao najvažnijim životnim projektom.

Volio je u slobodno vrijeme biti uz rijeku. Bio je pravi maher za fiševe i čobance. Gotovo da se više ponosio ribičkim nego glumačkim trofejima. Ribolov je bio njegova strast, ovisnost. Među brojnim trofejima izdvajao je soma od 82 kg koji je upecao u Savi pokraj Županje, pa šarana od 18,4 kg upecanog u riječnim rukavcima pokraj Varaždina. I to na teritoriju još jednoga strastvenog glumačkog ribiča - Ljubomira Kerekeša.

Ribolov i njegovo Orašje bili su oaza mira i spokoja.

- Tamo sam rođen i proveo sam dio mladosti pa me vuče taj kraj i ljudi koje tamo poznajem. Posebno mi je drago što sam za Domovinskog rata tamo upoznao mnogo ljudi koje prije nisam znao. Na sreću, taj je kraj herojski obranjen kao mali otok, ali je opstao - ponosio se.