Popović Volarić: Vidim se u braku, volio bih još jedno dijete

Prošle sezone, počinje Janko Popović Volarić (38), navikavao se na novu poziciju nekoga tko daje ili ne daje prolaz. Bio je, ističe, vjeran sebi i bio je po nekim svojim kriterijima načisto tko zaslužuje prolaz, a tko ne. Iako, nije mu uvijek bilo ugodno reći to “ne”. Posebno u slučaju kada su kandidati bila djeca ili kada je netko na granici prolaza.

Je li vam ove sezone bilo lakše reći “ne”? Jeste li uspjeli biti stroži ili ste to ipak prepustili kolegici Martini?

Ove godine sam taj ‘ne’ ipak lakše pregrmio. Što se strogosti tiče, ne trudim se biti strog. Jednostavno znam što tražim od kandidata i prema tome odlučujem. Martina, ja, a i ostali članovi žirija imamo svatko svoj način i svoje kriterije, ali u velikoj većini slučajeva pravi talenti su uvijek prolazili u sljedeći krug i tu smo kao žiri, smatram, odradili dobar posao.

Zašto ste usred nastupa kanadskog umjetnika Brenta Raya Frasera (golog slikara Kitassa, op.a.) otišli?

Izdržao sam cijeli nastup koji je trajao uživo puno dulje nego je bilo moguće prikazati u audicijskoj emisiji (smijeh). Jedino sam se u jednom dijelu njegova nastupa sjeo u publiku jer mi nije bilo ugodno iz blizine gledati njegov... rad. Prolaz sam mu dao jer očito ima talent, ali da sam njegov obožavatelj, i nisam.

Da vam je naslikao portret kao Davoru i Maji, biste li ga objesili u stanu?

Ne bih ga objesio nigdje u svojoj blizini (smijeh). Jako vas je rastužilo što nije dalje prošao čovjek-dupin Matija. Taj financijski savjetnik u svega nekoliko sekundi, koliko mu je trebalo da ispusti nekoliko neartikuliranih zvukova, zgrozio je ženski dio žirija.

Što vas je toliko oduševilo kod njega?

Volim apsurdnost njegova nastupa. Meni je to bilo duhovito i beskrajno smiješno. Čovjek je zabavio i sebe, i nas u studiju, i cijelu zemlju. Pa zar to nije talent?! (smijeh)

Tko vas je osobito oduševio u “Supertalentu” ove sezone?

Bilo je stvarno raznovrsnih i odličnih nastupa, ali ipak, ako se moram odlučiti za jednog, to bi svakako bila Adna Šestić, kojoj sam i stisnuo zlatni gumb u prvom krugu. Oduševljava me način na koji pjeva, prava emocija legendarnih pjesama koju je sposobna iznijeti pred publikom na neki svoj način.

Sad ste se bolje upoznali s Majom, Martinom i Davorom, osjeti li se to u emisijama uživo, ima li više spontanosti, improvizacije?

Da vam ispričam samo pola svega što se događa, njih troje bi me osudili na vječnu šutnju. Bilo je tu svega, padali smo od umora, pa upadali u histerično smijanje. Držimo se zajedno smijanjem i gluparijama, velikom međusobnom potporom i, naravno, drže nas dobri kandidati. Ma mi smo vam od prvog trenutka kliknuli. Mi smo naoko nespojivi ljudi, ali postoji nekakva dobra kemija i balans među nama i beskrajno nam je zabavno biti zajedno. Mislim da smo postali pravi prijatelji.

Kakva je Maja, kakva Martina, a kakav Davor kao članovi žirija? Tko vas najviše nasmije, a tko najviše naljuti?

Martina je strašno duhovita, Davor i ja dijelimo jedan poseban humor, a Maja je najodanija prijateljica koju možete zamisliti.

Što, po vama, mora imati pobjednik “Supertalenta”?

Naravno, mora imati talent iza kojeg treba stajati puno, puno rada. Mora imati karizmu i vještinu kako prenijeti tu svoju emociju, osobnost i individualnost koja ga uzdiže iznad ‘samo’ velike vještine. Mora znati kako tu svoju energiju prenijeti preko, kazališnim rječnikom, ‘rampe’ ili ekrana.

Ove godine vaši filmovi “Egzorcist” i “Comic Sans” odlično su prošli i kod kritike i kod publike. Upravo ste za potonji film osvojili FEST nagradu žirija filmskih kritičara “Nebojša Đukelić” kao najbolji film regije, Zlatnu arenu za najboljega glumca te pet Zlatnih arena i nagradu publike u Puli, a s tim filmom ste gostovali po festivalima od Londona do Indije. Koliko vam gode nagrade, a koliko vas pogađaju kritike?

Zlatna arena za ulogu Alana Despota bila je ostvarenje toga nekog sna od snimanja prvog filma prije desetak godina. Ali ipak, ne zanosim se ni nagradama ni kritikama. Ako je kritika na mjestu, a tu uvijek pokušavam biti objektivan, naravno da je prihvaćam i pokušavam u idućem projektu ne ponoviti iste pogreške ako je to moguće. U svemu me gura ljubav prema mom poslu.

“Comic Sans” vas je odveo i u Indiju. Kakvi su dojmovi?

Bili smo na festivalu u regiji Assam i nakon toga par dana u New Delhiju. Deset dana je, naravno, premalo za ozbiljniji put po toliko nevjerojatnoj i velikoj zemlji, ali je dovoljno da malo osjetite taj kaos, ljepotu u nekim potpuno neočekivanim stvarima. Recimo, taj kaos za koji s vremenom shvatiš da ima neku svoju, nama Europljanima suludu logiku i da sve funkcionira, prefina hrana, boje, mirisi... nevjerojatna zemlja. Ali isto tako, moram priznati da sam bio presretan kad sam se vratio u daleko smireniji Zagreb.

Kako birate projekte, bilo za film ili predstavu? Čitate li prije scenarije ili ponekad odlučite na temelju nekoliko pročitanih stranica? Kakve si uloge priželjkujete?

Priželjkujem si što raznovrsnije i izazovnije uloge, a uvijek kad mi je neka ponuđena, detaljno čitam cijeli scenarij, osim u serijama gdje se paralelno piše i snima, pa je teško procijeniti u kojem će se smjeru uloga razvijati. Malo smo tržište i nemam toliko ponuda da samo tako odbacujem projekte, ali ako se u nečemu stvarno ne osjećam dobro ili ako mi se ne sviđa projekt, bolje je da ga odbijem jer tu sigurno ne mogu napraviti dobru ulogu i pridonijeti cijelom projektu.

Nedavno ste snimali u Češkoj. Možete li nam otkriti o čemu je riječ?

Snimao sam češki film u kojem iz naše regije glume još Miki Manojlović i Branislav Trifunović. Radi se o blago ironičnoj, duhovitoj, ‘ajmo reći romantičnoj komediji koju radi već uigrana ekipa čeških i slovačkih kolega. Bilo je baš odlično i novo iskustvo u kojem sam imao priliku glumiti s izvrsnim češkim glumcima svoje generacije.

Možete li nam otkriti nove projekte za iduću godinu?

Zasad još ne smijem ili ne mogu. Ima naznaka nekih projekata, neki su u realizaciji, ali još je prerano za bilo što govoriti. Ako mi godina bude upola dobra kao posljednjih nekoliko, nitko sretniji od mene.

U vremenu recesije koliko iz vaše perspektive ima nade za domaći film? Mislite li da danas glumci moraju ići iz projekta u projekt da bi pristojno zaradili ili? Kako to izgleda u vašem slučaju?

Domaći film puno bolje kotira izvan Hrvatske nego u njoj i to je velika šteta. Broj nagrada koji dobiva hrvatski film je posljednjih godina impresivan i šteta je što još od devedesetih godina mnogi ljudi zaziru od našeg filma. Čini mi se da se to mijenja, ali sve to ide sporo, a država sve manje novca ulaže u kulturu, pa tako i u film. Mi smo u jednoj dubokoj krizi identiteta, a stav da su umjetnici ljudi koji su tu samo da se okoriste državnim proračunom tjera neke talentirane i pametne ljude da rade svašta, da se ne bave onim za što ih je ta ista država obrazovala ili da prvom prilikom bježe izvan zemlje. Kultura je osnova identiteta svake zemlje, a to nije vikanje na ulicama ili u TV dnevnicima. Ja imam posla i neopisivo sam zahvalan na tome, ali mnogo mojih izvrsnih kolega nezasluženo ne žive dobro i to me iskreno ljuti.

Film, kazalište ili TV serije - u kojem se formatu možete najviše ostvariti kao glumac i zašto?

Postoje razlike u svakom od tih medija u radu na ulozi i procesu rada, ali je osnova pristupa ulozi uvijek ista, tako da mi je teško tu birati. Obožavam glumiti pred publikom kao i pred kamerom i mogu govoriti o istoj sreći što imam priliku raditi i u kazalištu i na filmu, a i na televiziji.

Da se ne bavite glumom, čime biste se bavili, grafičkim dizajnom ili?

Vjerojatno bih bio grafičar i dalje ili bih bio snimatelj, što je zapravo bio prvi prijamni na Akademiji na koji sam išao, pa sam skoro slučajno kasnije otkrio glumu i otkrio što me zaista ispunjava.

Jeste li trenutačno zaljubljeni? Vjerujete li još u brak ili vas to više ne zanima?

Vjerojatno samo ‘mrtav’ čovjek ne vjeruje u ljubav, ali isto tako, ja sam već neko dulje vrijeme solo i uopće mi nije loše. Dapače, paše mi taj neki život koji sam si složio. A ako i kada se nađem u nekoj novoj vezi, ne isključujem mogućnost ni braka ni bilo čega drugog što ide uz ljubavni odnos.

Rano ste izgubili oca, koliko ste se baš zbog toga trudili svim silama biti najbolji tata na svijetu vašem sinu Davidu?

Roditeljstvo se često svodi na pokušaj da napraviš što manje pogrešaka. Ja sam, naravno, imao svoje, ali Davidu sigurno nikad nije falilo ljubavi od svih nas ‘njegovih’. Znam kako je odrasti bez oca i htio sam da David ima neke stvari koje ja nisam imao, ali vjerujem da bih se isto tako ponašao i da nisam imao to iskustvo. Mislim da smo njegova mama i ja dali sve od sebe da mu budemo što bolji.

Kako se vi i David zabavljate u slobodno vrijeme, traži li od vas mišljenje, savjete, povjeravate li se jedno drugom?

Puno pričamo i puno toga dijelimo. Sad je već velik, pa se jedan drugome povjeravamo, a i imamo taj naš neki razrađeni humor u kojem neopisivo uživam. Vjerujem da je i njemu tako. Naravno, u sto stvari mu idem na živce, u nekima i on meni, ali to je dio svakog odnosa adolescenta s dosadnim roditeljima. Mislim da imamo jedan dobar i fin odnos.

Priželjkujete li si još jedno dijete?

Jako bih volio imati još jedno dijete, a sad... vidjet ćemo kako će se dalje život odvijati...

SJAJNO I ODVAŽNO: Ovo je 7 najtraženijih boja kose za 2019. godinu