Šabanovo djetinjstvo: 'Živio je sirotinjski, nije imao za knjige'

Tragična smrt pjevača narodne glazbe ponukala je mnoge koji su ga poznavali da ispričaju pokoju anegdotu sa Šabanom Šaulićem, a isto je učinila i Slobodanka Rakić Šefer (66), priznata akademska slikarica za Alo!. Sa Šabanom je svojedobno išla u isti razred, a pamti ga kao pristojnog i skromnog dječaka, kojem škola nije išla najbolje, ali je volio svirati usnu harmoniku. 

POGLEDAJTE VIDEO:

Pokretanje videa...

01:38

Djetinjstvo Šabana Šaulića

- Upoznala sam ga kada sam došla u peti razred. Iako je bio dvije godine stariji od mene, išao je u razred u kojem sam ja bila. Nisam sigurna je li ponavljao jedan ili dva razreda, ali bio je predivan dječak. Sjećam se, volio je provoditi vrijeme u dvorištu škole, gdje je s dva prijatelja svirao usnu harmoniku - prisjeća se Slobodanka. 

Unatoč kaskanju za vlastitom generacijom Šaban nije stvarao nikakve probleme u školi. 

FELJTON: ŠABAN ŠAULIĆ 'Svi smo uvjereni da je Šaban svoju smrt nekako predosjetio'

- Razrednik je bio strog i drzak, ali Šaban nije bio prkosno, ni svadljivo dijete. Tom čovjeku je smetalo što je on svirao usnu harmoniku, iako je to uvijek radio izvan učionice. Gdje god bi Šaban išao i svirao, mi bismo ga pratili. Razrednik je uvijek vikao i tražio od nas da ga dovedemo, ali nitko od nas nije htio poslušati jer Šaban nije radio ništa loše, nikog nije dirao niti uznemiravao - prepričava i pojašnjava da je Šaban na satovima uvijek bio miran i pristojan. 

Kralj narodne glazbe dolazio je iz siromašne obitelji i nije mu bilo lako pratiti sve školske obaveze. 

- Sjedio je u posljednjem redu i nije imao nikakve knjige. Gledao je što mi ostali radimo i mirno čekao da satovi završe. Nikada nije radio vragolije i bio nemiran, a nastavnika je uvijek poštivao. Čak i kada bi ga ovaj kažnjavao, Šaban je samo smireno gledao u pod. Nije se branio i istjerivao pravdu. Kasnije u životu također je bio skroman i jednostavan, a vjerujem da mu život nije bio lak - govori Rakić Šefer. 

Pjevač je odrastao u Šapcu, u naselju poznatom kao Mala, gdje ga se svi još uvijek dobro sjećaju. 

- Šaban je s majkom, ocem i sestrama živio u maloj, trošnoj kući. U tom dijelu grada ne vole da im nepoznati ljudi prolaze ulicama, ali mene nisu dirali. Nikada me nitko nije udario ili pljunuo, a to su znali napraviti prolaznicima. Prolazila sam biciklom kao munja i sa svim Romima bila sam u divnom odnosu. Voljeli su me i zbog Šabanove rođakinje Merime, s kojom sam sjedila u klupi i koju sam uvijek posjećivala. Merima je, za razliku od Šabana, bila iz bogate porodice i živjela je u ogromnoj kući. Njezini roditelji su pomagali Šabanovoj obitelji da se prehrani tako što su im davali da prodaju sitne stvari od plastike koje su radili - ispričala je slikarica. 

Unatoč teškom djetinjstvu, pjevač nije bio problematičan niti je radio razlike među ljudima. 

- Nije me začudilo što Šaban nije pokopan ni po muslimanskim, ni po kršćanskim običajima. Od ranog djetinjstva je bio u ulici gdje su pravoslavni i muslimanski Romi živjeli zajedno. Funkcionirali su kao jedno i svatko je svakoga poštovao. Dva dječačića s kojima je sjedio i svirao u školskom dvorištu bila su pravoslavni Romi, a bili su mu kao braća. Za razliku od većine legendarnih umjetnika, Šaban je bio jednostavan, a tako je kasnije i gradio karijeru. Polako i jednostavno - priča Šabanova školska kolegica. 

Muči ju i žal što pjevač nije pokopan u svom rodnom Šapcu. 

- Čim je Šaban preminuo, razgovarala sam s mnogim prijateljima i poznanicima iz Šapca o tome. Svi smo se složili da treba počivati tamo gdje je rođen kako bi cjelina života i smrti dobila svoj smisao. Smatram da je Šaban duboko u sebi želio da ga pokopaju u rodnom mjestu i žao mi je što ljudi koji se pitaju nešto u tom gradu nisu imali dovoljno pameti i bili dovoljno energični da zatraže da bude pokopan tamo. Zaista duboko vjerujem da je to bila i njegova želja - zaključuje Slobodanka Rakić Šefer za Alo!.