Slavni mađarski filmski redatelj Béla Tarr preminuo je u 71. godini života. Iza sebe ostavio je bogato naslijeđe, a njegov najpoznatiji, ujedno i zadnji film "Torinski konj" osvajao je brojne nagrade
TUŽNA VIJEST
Svijet je ostao bez velikom filmaša: Noćas je umro Béla Tarr
Čitanje članka:
2
min
Kad je prije par godina objavljena vijest kako je umro Bela Tarr, čuveni mađarski filmaš mogao je reći – "vijest je točna, samo malo preuranjena". Danas to ne može ponoviti. Tarr je umro noćas, a njegovu smrt je, ujutro, objavila obitelj.
U svakoj antologiji mađarskog filma, u žestokoj konkurenciji – Istvan Szabo, Miklos Jancso, Marta Mesarosz, Laszlo Nemesz, da spomenemo samo neke – Tarr spada u vrh. Kao čovjek koji ide kontra struje, ali u skladu sa svojim najdubljim životnim i estetskim uvjerenjima, četiri najpoznatija filma snimio je u crno bijeloj tehnici. "Prokletstvo", "Werckmeisterove harmonije", "Sotonski tango" i najpoznatiji, "Torinski konj" filmovi su snažne melankolije, mračni i depresivni. Stekli su status kultnih djela i legije sljedbenika.
"Torinski konj" (2011.) njegov zadnji film, filozofska je parabola o kraju svijeta. Radnja se izravno nadovezuje na poznati incident iz 1889. kad je Nietzsche u Torinu vidio konja koga tuku, zaplakao, zagrlio ga i potom doživio mentalni slom. Film ne priča Nietzscheovu priču, već nagađanje o sudbini konja i njegova vozača. Smješten u izolirani dom na pustoj, vjetrovitoj mađarskoj pusti (goloj ravnici koja služi za ispašu stoke) film u šest dana prati postupni kolaps svakodnevice starog farmera Ohlsdorfera i njegove kćeri.
Radnje u filmu se kompulzivno ponavljaju, vjetar ne prestaje puhati, bunari presušuju, konj odbija jesti i kretati se, a svjetlost iščezava. Propast nije spektakularna, već dosadna i postupna ali nezaustavljiva. Likovi u hipnotičnom ritmu pokušavaju otići, ali ih nešto uvijek vraća; njihova borba je besmislena. To je „vječno vraćanje istoga“ o kojemu je Nietzsche često pisao. Torinski konj predstavlja patnju, životnu snagu koja se gasi i cikluse beskrajne agonije u svijetu lišenom smisla.
Film je osvojio nagradu u Berlinu. Ni drugi njegovi filmovi nisu gejziri optimizma i vedrine. Za Tarra, crno-bijela tehnika nije bila estetski izbor, već filozofski i poetički imperativ. Bila je nužna za postizanje one apsolutne, nelagodne ljepote i duboko egzistencijalne atmosfere koje definiraju njegov neponovljivi filmski svijet.
Kritičari su složni u ocjeni njegova opusa: "Poput velikih filmova Tarkovskog i Maxa Ophülsa, Tarrovo kultno djelo favorizira asertivno mobilnu kameru koja dinamički proširuje filmski prostor i vrijeme, a istovremeno definira slutnju, ali i gracioznu svemoć, pri čemu se čini da lutajuća kamera utjelovljuje nepoznate sile koje kontroliraju vječno zimske i naizgled ugašene svjetove koje naseljavaju Tarrovi filmovi. Unatoč osjećaju mračne prijetnje, Tarrovi filmovi su neusporedivo zanimljivi i izuzetno uzbudljivi za gledanje…".
Rođen u Pečuhu u Mađarskoj 1955. godine, karijeru je započeo u studiju Belle Balasza (u kojemu su snimani uglavnom eksperimentalni filmovi) gdje je kao redatelj debitirao filmom Obiteljsko gnijezdo, za kojeg je dobio Grand Prix na Filmskom festivalu u Mannheimu. Nakon Grand Prixa se upisao na Akademiju za kazalište i film u Budimpešti. Filmom Prokletstvo, koji je premijerno prikazan na Berlinskom filmskom festivalu, stekao je europsku i svjetsku slavu.
Tarr je režirao devet dugometražnih filmova. Međutim, možda je najpoznatiji po svom filmu Sátántangó iz 1994. , 450-minutnoj adaptaciji romana Lászlóa Krasznahorkaija. Film je osvojio Veliku nagradu žirija na Budimpeštanskom mađarskom filmskom tjednu i brzo stekao kultni status, često nazivan jednim od najvažnijih filmova 1990-ih.
Europska filmska akademija objavila je da je Tarr umro "nakon duge i teške bolesti".
Sve što je bitno, na dohvat ruke
Skini aplikaciju za najbolje iskustvo portala. Čitaj, komentiraj i budi uvijek u toku s najnovijim vijestima.
Odaberi temu koju želiš pratiti
Primaj sve nove vijesti o temi i budi u tijeku
