Petero ljudi iz Zagreb filma s idejom pretočenom u karticu teksta otišlo je u Montreal. Nisu imali niti jedan crtež. Vratili su se s crtićem...
NAJLJEPŠI POKLON 1990.
U šumarku skrivenom... Petero iz Zagreba krenulo u Montreal s idejom. Vratili su se s crtićem
Čitanje članka:
6
min
U šumarku skrivenom medvjeda je malih dom..., dobro će se sjetiti ove melodije današnji, recimo, četrdesetogodišnjaci. Sjećamo se, dakako, i mi nešto stariji, koji tad crtiće više nismo gledali, ali pamtimo onu početnu rečenicu: 'U kraju u koji nije stupila ljudska noga živi pleme malih letećih medvjeda'. Tako je, 'Mali leteći medvjedi' ili, u kanadskoj verziji, 'The Little Flying Bears', ovoga Božića pune 35 godina. Čudesna je priča o njihovu nastanku, čudesne su i jako simpatične uspomene onih koji su s ulice, gdje su se igrali, jurili kući uhvatiti svaku epizodu.
Jer nije bilo, kao danas, premotavanja, snimalica ili interneta na kojemu se može bilo što pogledati bilo kad. Crtić prije 'Dnevnika' bio nam je svetinja, kao što je 'Dnevnik' roditeljima bio svetinja. A 'Mali leteći medvjedi' su bili na pijedestalu - nije se propuštala nijedna od 39 epizoda, prisjeća se s nostalgijom danas 43-godišnja Anamarija. Sjeća se i, kaže, dotad 'najveće sramote' u svojem životu.
Mama je znala koliko su joj 'Mali leteći medvjedi' bili važni pa ju je jednom, s prozora, dok se s ekipom igrala vani, glasno pozvala u kuću: 'Anamarija, počinje ti crtić!'. Zemljo, otvori se - bilo ju je toliko sram jer je tad već bila 'prevelika' za crtiće, a opet, tko bi medvjediće propustio, smije se naša sugovornica.
Sjeća se, nažalost, i zračnih uzbuna koje su djeci prekidale gledanje crtića pa bi tako neka epizoda bila propuštena. Druga nam ‘djevojčica’, danas odrasla žena Paulina, kaže kako je u djetinjstvu bila uvjerena da su 'Mali leteći medvjedi' strana produkcija. 'Tek sam kasnije doznala da su domaći', kaže ona.
I jesu - 'Mali leteći medvjedi' bili su zajednička produkcija Zagreb filma i kanadske Animation Cine Group. Autori, začetnici i kreatori likova i serije su Dušan Vukotić, Neven Petričić i Jean Sarault, koji je bio i režiser. Vukotić je autor slavnog, Oscarom nagrađenog animiranog filma 'Surogat' iz 1961.
Bilo je to desetominutno jugoslavensko čudo, jer bio je to prvi animirani film nagrađen Oscarom, a da nije iz SAD-a. Snimanje “Malih letećih medvjeda” počelo je 1988., a prikazivani su 90-ih, prvi put na Drugom programu Radiotelevizije Zagreb 25. prosinca 1990. Nakon toga su poletjeli u svijet jer serija je emitirana na brojnim televizijama - od Jugoslavije, preko ostatka jugoistočne i srednje Europe, do Kanade.
U početku crtića, te 1988., još se starinski stvaralo animaciju - likovi su nastajali ručno, olovkom i kistom.
Mjesto radnje je stoljetna šuma u koju ljudska noga nikad nije kročila, a medvjediće predvodi mudri stari medvjed Platon. Medvjedići Tina i Dado, blizanke Jasmina i Latica, te braća Joško i Janko uvijek slušaju njegove savjete, ali i savjete sove imena Grga. U svakoj epizodi družina medvjedića pokazuje kako hrabrost, povjerenje i mašta mogu prevladati opasnost i vratiti sklad u njihovo obitavalište - šumu.
No kako ništa nije idealno, u šumi žive i lasice Smradac i Smucalo, koji je zagađuju otpacima ljudskog napretka. U blizini je veliko odlagalište na kojem lasice redovito nalaze smeće kako bi ekološki osviještenim medvjedićima zagorčale život, a u spletkarenju im se pridružuje i zbunjena zmija Sliniša.
Tini i Janku svoj je glas posudila Slavica Knežević, Emil Glad medvjedu Platonu, Željko Königsknecht bio je Dado, Željko Duvnjak Smucalo, Marko Torjanac Sliniša, Žarko Savić Smradac, Ivo Rogulja Grga, Đurđa Ivezić je “oživjela” Joška, a Ankica Dobrić Laticu i Jasminu. Joško Marušić, jedan od najznačajnijih autora animiranog filma u Hrvatskoj, koji je u Zagreb filmu počeo raditi 1977., prisjeća se za 24sata kako su “Mali leteći medvjedi” doletjeli k njima.
U to vrijeme Zagreb film bio je, kadrovski i tehnološki, najopremljeniji studio za animaciju u Europi. K nama je dolazio Hugo Pratt, jedan od najpoznatijih crtača stripova, tvorac legendarnog lika Corta Maltesea, raditi probe za Corta. Često čujem pitanje zbog čega se čekalo toliko godina nakon “Surogata” i Oscara da se napravi komercijalna serija za djecu. Odgovor je jednostavan - tadašnja partijska organizacija Zagreb filma donijela je zaključak o opasnostima komercijalizacije. Smatralo se da je ona nedostojna slave poduzeća, prisjeća se Marušić.
Sredinom 80-ih, međutim, počinju puhati novi vjetrovi.
- Počinju popuštati kočnice, na čelo Zagreb filma kao direktor dolazi dinamični Bogdan Žižić, poznati scenarist i režiser, stiže i mladi redatelj Bruno Gamulin, a Dušan Vukotić i ja postajemo umjetnički direktori. Smatrao sam da je posljednji trenutak za veliku seriju. Nismo imali novac, ali smo imali slavu, nadarene ljude i tehniku. Nazvali smo Peru Kvesića, nevjerojatno talentiranog i pametnog čovjeka, i pitali ga ima li ideju za crtani film - priča Marušić.
A onda - čudo. Kvesić se uskoro vratio s karticom teksta naslova “Mali leteći medvjedi”. Kartica ima, da pojasnimo, 1800 znakova, uključujući razmake.
- S tom karticom, prevedenom na engleski, i bez ijednog crteža ili lika, nas petero iz Zagreb filma otputovalo je u Montreal, tadašnji centar produkcije animiranih filmova. Nismo vjerovali da će išta biti od toga, malo nam je bilo i neugodno što dolazimo samo s karticom teksta, no dogodilo se čudo - sljedećeg jutra Kanađani su rekli da u životu nisu vidjeli potentniju ideju za crtanu seriju, oduševljeno će, i danas, Marušić. Kvesić je, kaže, oduvijek maštao o nečem velikom pa je veliko i osmislio: dobre medvjede koji čuvaju prirodu, i lasice, njihove neprijatelje, pa kad je frka, medvjedi mogu letjeti, što je fantastična ZF intervencija u scenarij. A kad je, pak, jako velika frka, smiju iz sna probuditi tisućljetnog medu koji stalno spava - prepričava Marušić.
Kanađani su odmah uplatili nevjerojatno izdašan avans, dogovoreno je da se 80 posto produkcije radi u Zagrebu, uz hrvatsko-francusku podjelu određenih kadrova. Poslali su svog čovjeka kao revizora, taj je gospodin, Louis Dequet, u Zagrebu živio tri godine i tu se oženio. S naše je strane revizor bio Vukotić, nastavlja Marušić.
Ali crteže još nisu imali pa je Vukotić raspisao natječaj na koji se javilo mnogo ljudi. Kao perfekcionistu, ništa mu se nije sviđalo te se na kraju odlučio za sjajnog Nevena Petričića iz kuće, dodaje. Na “Malim letećim medvjedima” i njihovih 39 epizoda radilo je više od sto ljudi, surađivalo se i sa studijima u Beogradu i Mađarskoj.
- Puno smo od Kanađana naučili, bilo je to vrijeme zagrebačkog Hollywooda. Sve je odrađeno na vrijeme, serija je letjela po svijetu, djeca, ali i odrasli su je obožavali. Nažalost, prekinuo nas je rat - zaključuje Marušić, jedan od “očeva” “Malih letećih medvjeda”.
- Danas se, kad gledamo ovaj crtić, s nostalgijom sjećamo vremena kad je u Zagrebu animirani film bio doista industrija, ali i nešto s velikim umjetničkim i komercijalnim vrijednostima, kaže za 24sata Vinko Brešan, ravnatelj Zagreb Filma.
- Bilo je to vrijeme intenzivnog rada u animiranim filmovima na Prisavlju. ‘Bubimir’, ‘Zekoslavne priče’, ‘Vatrogasac Sam’ i još puno odličnih crtića, ali ‘Male leteće medvjede’ izdvajam po lakoći kojom smo ih radili, po dragosti kojom su u nama budili zaigrano dijete. Davala sam glas Tini i Janku, općenito često igrala i muške i ženske likove, pogotovo ako su mali - prisjeća se za 24sata glumica Slavica Knežević i nastavlja: “Pjesmu iz crtića i danas znam otpjevati, pogotovo s nekim tko je odrastao na toj seriji. Tako sam nakon gostovanja u splitskom Kazalištu mladih, u prekrasnom druženju s kolegama iz tog kazališta, s Mijom Vladović otpjevala cijelu špicu, jer je ona znala sve riječi i super pjeva, pa smo uživale pretvorivši se odmah u djevojčice. Takav učinak ima ta serija na gledatelje, a i na nas koji smo je stvarali”.
Marko Torjanac, u “Malim letećim medvjedima” Sliniša, u crtić je stigao kao taman diplomirani student glume - imao je 23 godine.
- Bila je to moja prva sinkronizacija u animiranom filmu. Taman sam završio Akademiju, bilo je to moje vatreno krštenje, jer nisam bio siguran hoću li to znati raditi. No na kraju je čitavo to iskustvo bilo predivno - govori nam Torjanac i dodaje: “Ekipa je bila sjajna, crtić zabavan, sinkronizacija može biti jako kreativna kad se tekst mijenja kako bi bio još duhovitiji. Sliniša mi je bio jako simpatičan lik - simpatičan negativac. Zmijica-ulizica pravim negativcima, ali nekako simpatičan. U početku smo neko vrijeme tražili pravi glas za njega, a onda, kad smo ga pogodili, počela je zabava. I svi smo se dobro slagali, bilo je puno smijeha, sljubili smo se sa svojim likovima”.
Crtić je, kaže, otišao u svijet, sinkroniziran je na engleski i svi su bili jako ponosni.
- Znate što je, s glumačke strane, najbolje u crtićima? Ne postoji, kao u filmu, kazalištu ili televiziji, zavist i ljubomora - nema natjecanja. Od tuda i tolika kreativnost - zaključuje Torjanac.
Bio je to predivan crtić i prelijepo iskustvo, potvrđuje i glumac Željko Duvnjak, u crtiću Smucalo - zločest, ali smiješan.
- Jako smo se veselili snimanju, izmišljali smo i vlastiti jezik, izmišljali originalne riječi, baš je bila uživancija. Ja sam govorio zagrebačkim kajkavskim, što mi je bilo odobreno, i bilo je prvi put da je netko u crtiću govorio nestandardnim jezikom - prisjetio se Duvnjak i dodao: “Nažalost, mnogih od kolega više nema među živima. Živi, međutim, crtić - jako dobro i profesionalno napravljen. ‘Mali leteći medvjedi’ univerzalan su proizvod koji se može i danas emitirati i biti omiljen”.
Sve što je bitno, na dohvat ruke
Skini aplikaciju za najbolje iskustvo portala. Čitaj, komentiraj i budi uvijek u toku s najnovijim vijestima.
Odaberi temu koju želiš pratiti
Primaj sve nove vijesti o temi i budi u tijeku
