Glumac i voditelj je tijekom pandemije radio na tri teksta i filmu, plaši ga današnje izokretanje društva, smatra da se nikad prije nije prodavalo toliko magle, a obitelj mu je oaza
TARIK FILIPOVIĆ:
'U životu mi je falio samo Lejlin stisak ruke. Mlađi sin zabavlja društvo, ima showmana u sebi'
“Konak kod Hilmije” najavljivan je kao bosanska inačica serije “Alo, alo”. S obzirom na poznati bosanski humor i na popularnost serije “Alo, alo”, “Konak” je dobio najbolju reklamu. Tarik Filipović (48), koji igra sturmbannführera Shilinga, kaže kako je poveznica ipak samo u tome što je radnja smještena u ugostiteljski objekt i u vrijeme Drugoga svjetskog rata.
Nakon što je u Bosni i Hercegovini, Srbiji i Makedoniji izazvala veliko zanimanje i ubrala dobre reakcije, već prvim epizodama na našoj Novoj TV, obradovali su se i gledatelji i glumci.
POGLEDAJTE VIDEO:
Pokretanje videa...
03:59
U vrijeme kad smo preplavljeni filmovima, serijama..., kad ljudi i ne znaju što bi više gledali, kakav je osjećaj znati da imate hit-seriju?
Neka kvantiteta izgradi još bolju kvalitetu. Sve je ‘začinjeno’ dobrim humorom, bez rukavica, vrlo otvorenoga garda, tako da... ‘Konak kod Hilmije’ nije za jako konzervativne gledatelje. Mislim da smo pogodili i da će serija, izašla iz pera istog čovjeka koji je pisao ‘Lud zbunjen normalan’, Feđe Isovića i redatelja Elmira Jukića, ljude s razlogom prikovati za male ekrane.
Koliko je u toj golemoj ponudi s raznih televizija teško prikovati ljude uz ekrane?
Sve to smo nekad priželjkivali i radili na tome, a sad kad imamo na tisuće kanala i serija, ne znaš što bi prije gledao... Ponekad čeznem za onim vremenima kad smo imali dva kanala i kad smo znali da je ‘Kviskoteka’ četvrtkom, a ‘Dinastija’ ponedjeljkom.
Igrate njemačkog oficira, komandanta Sarajeva. Što ste svojega dali liku?
Uvijek mi je draže igrati nešto što mi nije blisko niti mom ljudskom i glumačkom habitusu. Onda tražim, kopam, veći mi je izazov, naravno. To je čovjek koji se ne bi trebao naći na poziciji na kojoj je. Komandant njemačkih okupacijskih snaga u Sarajevu, malo izgubljen. Nekako se snalazi u tom vrtlogu i borbi s ‘čudnim ljudima’ iz regije. Poanta svega je da mu nisam dao ništa od sebe, ali sam dao cijelog sebe.
Ljudi se i danas bore za egzistenciju, posao... Jedna kolegica novinarka rekla je da je karijeru počela s Fabijanom Šovagovićem, Vanjom Drachom..., a završava sa starletama. Plaši li i vas takvo izokretanje vrijednosti u svakom segmentu društva?
Sad su vrijednosti na svim poljima pogažene, nikad se više magle nije prodavalo na ovom svijetu. Na mjesec dana sve stane i uruše se životi kao kule od karata. Nemam ništa protiv blogera, influencera, youtubera, ali mislim da uvijek treba biti šarmer s pokrićem.
“Konak kod Hilmije” poput vremeplova vraća gledatelje 70 godina unatrag. Kad zavrtite vlastiti vremeplov, čega se najradije sjetite?
Do punoljetstva se svega puno jasnije i ljepše sjećam nego ovoga kvalitetnijeg života koji sad živim. Miris voća i povrća, miris djetinjstva je puno izraženiji nego bilo što drugo. Možda to ima veze s godinama. Kad čovjek mašta o nečemu, pa kad ostvari, sve mu postane normalno. Ali nijedan auto nisam volio kao bubu, koju sam prvu kupio. Godine ti donesu situiranost i mudrost, ali odnesu druge stvari. Onaj osmijeh koji smo imali prije, ona rajčica koja je drukčije mirisala..., sve mi to budi jednu vrstu nostalgije.
Možete li usporediti vaše djetinjstvo i ovo koje žive današnja djeca?
Djeca gube komunikaciju, ne konzumiraju djetinjstvo kao mi, nemaju koljena zelena od trave, ruke smežurane od pikula, ispucane od zemlje... Bez obzira na to što im pričao, nova su generacija. Možeš govoriti ono što je nama išlo na živce: ‘Eeee, kako je to bilo u moje vrijeme’, ali definitivno prebrzo sve to ide, gubi se socijalni kontakt. Bez obzira na koronu, gubi se ono nešto ljudsko. Oni se ne gledaju u oči, ne znaju se zagrliti kad se ne vide godinu dana. Moramo klincima nekako objasniti da u svemu ovome treba opstati i ostati čovjek. Na ovaj način emocije se robotiziraju, kao i masa drugih stvari.
Što od vašega zdravog odrastanja prenosite na svoju djecu? Čemu ih učite? Ganjaju li vaši sinovi loptu, penju li se po drveću...?
Trudimo se ukazati im na sve to, ali ono što ne vole njihovi vršnjaci, ne vole ni oni. Kad se zaigraju, kad ih uspiješ odvući u šumu, izolirati, onda je to druga priča... Ali oni sami to ne bi poželjeli. Kad im pričamo, gledaju nas kao da slušaju Broj 1. Guramo onu ljudsku stranu, želimo ih postaviti kao prave ljude, a onda neka rade što hoće.
Je li točno da ste za studiranje odabrali Zagreb samo zato što ste tu bili dovoljno daleko da vas roditelji ne mogu kontrolirati?
Nije istina, to je samo jedan od segmenata. Zagrebom sam se inficirao u ranom djetinjstvu i kako su i djed i tata kao zagrebački studenti imali svoje priče, a i sestra je prije mene otišla, jednostavno neka želja je bila - gluma u Zagrebu. Sarajevska Akademija je isto bila privlačna, ali meni je obitelj koncentrirana u tom zeničko-sarajevskom ‘bazenu’. Mislio sam da bi bilo bolje biti samostalan i pokušati sam sve izgraditi u životu. I bi tako. Ali definitivno je presudio Zagreb kao takav i želja da te ulice postanu dio moga svakodnevnog života. I škola koja je možda malo različita od mog mentaliteta i podneblja iz kojeg dolazim.
Uspješan ste i kao glumac i kao TV voditelj. U kojem trenutku su roditelji bili najponosniji na vas? Nakon koje uloge je mama rekla: “To je moj sin”?
Roditelji kažu da su uvijek ponosni na mene i onim što radim. Zadovoljni su i sa mnom, kako sam ispao. Na moju konstataciju da su subjektivni, oni to niječu s vrlo čvrstim argumentima. Hvale svaki moj posao do besvijesti. Kad su oni ponosni na mene, srce mi je veliko. Znam kakav je to osjećaj, i ja se ponosim svojom djecom. Nitko sretniji od mene da tako i ostane. No kad treba kritizirati, iznesu svoju kritiku, naravno.
Karijeru ste počeli predstavama o kojima se i danas priča. Da izdvojimo tek “Spikom na spiku” i “Izbacivače”, dovoljno je. Zašto već dugo nema takvih predstava?
Imao sam sreću da sam glumio u nekoliko kultnih serija, kultnih predstava. ‘Bitange i princeze’, ‘Lud, zbunjen, normalan’... Rene Bitorajac i ja smo napravili ‘Spektakluk’ i ‘Magic Act Show’, dvije autorske predstave, koje su se igrale gotovo rekordno u današnjim uvjetima, po 300 puta. Ponekad treba stvar uzeti u svoje ruke, ne treba uvijek čekati da te se netko sjeti ili da se opet rode neki ‘Izbacivači’. Ali ima i danas predstava, za koje se čeka na ulaznice, i ‘Kauboji’ su u Exitu stekli kultni status, i Kerempuh je imao takvih predstava, ZKM, HNK također... ne bih rekao da ih nema, ali definitivno treba raditi na tome da ih bude više.
Kazališta su nakon korone otvorila vrata. Kakve su reakcije publike, nakon dva mjeseca izolacije? Jesu li jedva dočekali?
Jučer sam imao prvu predstavu nakon pandemije. Publika je željna i preplašena, mi također. Smanjili smo broj gledatelja na trećinu. Reakcije te trećine bile su kao da je puna dvorana. U iščekivanju smo da ljudi opet sjede jedni do drugih i onih telefonskih poziva: ‘E, daj mi molim te neko pomoćno sjedalo, bilo što’.
A vi? Radujete li se prvim izlascima na pozornicu?
Radujem se, naravno. Preko ljeta imam nekoliko predstava, imao sam po cijelom svijetu dogovorene predstave, snimanja, termine, no puno toga je otkazano. Takva je situacija, pričekat ćemo bolja vremena i zato sam počeo raditi na više projekata; kad se na pravi način digne rampa, da budemo u niskom startu i imamo što ponuditi publici.
Vaša monodrama “Ćiro” iznimno je posjećena i nakon dvije godine igranja. Gdje vas je sve odvela? Budući da se u početku protivio, je li trener svih trenera zadovoljan njome?
Radio sam dugo i na tekstu i na predstavi. Očekivao sam puno od publike, a dobio sam još i više. Čovjek koji me je nadahnuo prije desetak godina, iz straha da je to labuđi pjev i nagrada za životno djelo, nije mi dizao rampu da mogu početi raditi. Onda kad ju je napokon dignuo, bio je izuzetno zadovoljan. Govorio je da sam ga za života napravio besmrtnim. S tom predstavom sam obišao cijelu zemaljsku kuglu, a bit će i drugi krug. Njome sam otvorio vrata drugim predstavama. Ćiro je gledao prvih pet izvedbi. Svi smo mi krvavi ispod kože, vjerojatno bih i ja bio takav na njegovom mjestu, ali kad su mu najbliži, supruga i djeca, rekli da je to sve za deset, položio je oružje. Ćirin život će uvijek zanimati ljude, a receptura kojom sam to napravio je apsolutno dobro prošla. Nek nam je Ćiro živ i zdrav, a predstava će sigurno dugo trajati.
Tijekom izolacije bili ste vrijedni; planirate novu monodramu, ali i završavate scenarij za film i tekst za satiričku predstavu. O čemu je sve riječ?
Tijekom izolacije sam našao mir i vremena da završim ta tri teksta. Radim monodramu ‘Doktor za one stvari’ o najpoznatijem svjetskom seksologu i temi koja je uvijek intrigantna. Želim da bude svima zanimljiva, edukativna, duhovita. Završio sam scenarij, tekst s Ivicom Ivaniševićem za predstavu ‘Pretposljednja večera’, odnosno novi naslov je ‘Predsjednici & ca’. U njoj se bivši predsjednici na poziv jedine bivše predsjednice okupljaju kod nje da kao trust mozgova pronađu recept da izvuku Hrvatsku iz situacije u kojoj jest. Mislim da bismo mogli imati veliki hit i nadam se da će na premijeri u prvom redu biti svi bivši predsjednici. Nasmijani. I predsjednik Tuđman je gledao ‘Spikom na spiku’. Vjerojatno mu nije bilo sve pravo, ali je nakon predstave došao, čestitao glumcima, podružio se. Kao i Ivica Račan, Savka, Ante Prkačin..., svi ljudi kojima smo se bavili u predstavama ranije. Radim i s redateljicom Arijom Rizvić, kolegicom Darijom Lorenci i dramaturginjom Nikolinom Bogdanović predstavu o sudbini mladoga bračnog para koji u vihoru rata odlazi iz Sarajeva, o nesnalaženju generacije koja je izgubljena na neki način. Film je četvrti front koji je u fazi mirovanja dok sve ovo ne napravim, ali konačno smo ga nekako priveli kraju. Još jedna ruka i može na pokazivanje i traženje novca.
Golemi je to posao koji zahtijeva koncentraciju, mir, kreativnost... Koliko je u ovom užurbanom vremenu teško baš to naći? Kako imati mir kad mobitel ne prestaje zvoniti, kako biti kreativan u vrijeme potresa, korone, kako se koncentrirati na posao?
Prilagodljiv sam, ne treba mi puno vremena za koncentraciju. Vrlo brzo zaboravljam loše stvari, radije gledam na ono čega ima, nego na ono čega nema. Svi ćemo jednom pričati da smo živjeli u vremenu lošeg filma pandemije, razornog potresa, a još je i padao snijeg. Jednom kad ću uzeti unuka u krilo, vjerojatno ću mu i pričati: ‘Ali i unatoč svemu tome, djed ti je napisao tekstove’.
Poznato je da puno radite. Jeste li tijekom izolacije imali vremena i za druženje s obitelji, baš onako kako želite? I što ste sve radili, posebice sa sinovima?
Šetali smo po šumi, pogledali smo filmova koliko nismo u deset godina. I s klincima smo igrali igrice za koje inače nemamo vremena, eksperimentirali u kuhinji, dubinsko čistili... Stalno sam si mislio kako bi bilo lijepo da svi ljudi ostanu zdrave glave. A sve ostalo bit će po onoj židovskoj ‘Ako je tvoj problem financijske prirode, ti nemaš problem’.
Pokazuju li dečki želju da krenu vašim stopama?
Mlađi sin pokazuje. Stariji je u košarci, a mlađi u nogometu. Ima showmana u sebi, duhovit je, počeo je kao i ja, zabavlja društvo, obitelj, priča viceve. Hoće li tatinim stopama, neka on odluči. Ni meni nitko ništa nije nametao, pa ni ja neću njima dvojici.
Kaže se da iza svakog uspješnog muškarca stoji žena. Koliko vam znači Lejlina potpora?
Apsolutno stoji ta izreka. U puno stvari sam kao peruška na vjetru i nedostajao mi je samo Lejlin stisak ruke. Kad ga osjetim, s obje noge sam čvršće na zemlji, kreativniji, bolji u svakom pogledu. Vjerujem da i ona mene smatra takvom podrškom.
Slovite za najskladniji par javnog života. Kojih se trenutaka volite prisjetiti, o kojim situacijama s početka zajedničkog života volite pričati?
Zajedno smo 14 godina i najljepše od svega je kad oboje kažemo da se osjećamo kao da smo godinu, dvije skupa. Vrlo često pričamo o putovanjima na kojima smo bili, gledamo kako klinci prebrzo rastu, pa se javi neki strah od godina koje tako prebrzo prolaze. Priklonili smo se jedan drugome u svemu, u 99 posto stvari dišemo kao jedno.
Vjerujem da cijela vaša obitelj ponovno prati “Milijunaša”. Tko je najstroži kritičar? Što vam kažu?
Mama i tata, supruga i punica su opet najvjerniji gledatelji. Nisu propustili apsolutno nijednu epizodu. Uglavnom uživaju, pa uživam i ja i puno mi je srce. Klinci baš i ne, ali ni ja ne gledam često. Njima su preteška pitanja, a ja se ne volim gledati, nema ni potrebe.
Je li vas ijedan natjecatelj iz “Milijunaša” ikad negdje pozvao? Na roštilj kod sebe doma, na piće, na vjenčanje...?
Bilo je tu svega; i roštilja, i pečenja, rakije, i posjeta, putovanja... Gdje god sam došao s predstavom, netko od mojih natjecatelja je bio tamo. Rado se svega sjećam i ostajem u kontaktu s tim ljudima.S Mirom Bićanić, Krešom Linićem sam baš postao jako dobar, kao i s mnogim drugima koji su prošli kroz studio. Bilo je i poziva na vjenčanja, ali ni na jedno još nisam otišao. Neka Dean Kotiga bude prvi kojemu ću otići.
Gledate li reprize “Potjere”? Budi li to nostalgiju ili baš uživate kako to sad vodi Joško Lokas?
‘Potjeru’ sad gledam češće, i to rasterećenije. Joško je moj prijatelj i ispočetka sam, kao čovjek koji je odradio 827 emisija, želio pokazati na neke zamke i znakove pokraj puta. Joško je sve to vrlo brzo usvojio i naravno dodao svoj štih. Navijam za tu ekipu, to je moja kvizna ekipa.
Sve što je bitno, na dohvat ruke
Skini aplikaciju za najbolje iskustvo portala. Čitaj, komentiraj i budi uvijek u toku s najnovijim vijestima.
Odaberi temu koju želiš pratiti
Primaj sve nove vijesti o temi i budi u tijeku
