Sve se preokrenulo na jednom vjenčanju. Ostalo je povijest... U rujnu u zagrebačkom Kerempuhu proslavit će tri glazbene obljetnice, a čeka ga i proslava srebrnog pira sa suprugom Ivanom
POZIRAO KAO JOHN WAYNE
Željko Krušlin: Nitko nam nije htio izdati prvi album, a kava je 'kriva' za ljubav sa suprugom
Čitanje članka:
11
min
Kad se spomene ime Željko Krušlin Kruška (69), svi će zapjevati, barem u sebi, "Divno je biti nekome nešto". No put do uspjeha bio je popločan brojnim odbijenicama. Sve do jedne svadbe i poguranca koji je njemu i njegovu Latinu otvorio sva vrata. Ni rukomet ni ekonomska struka nisu ga odvratili od glazbe. Za njega je to poziv u koji vjeruje već pola stoljeća. Uz sve glazbene obljetnice koje će proslaviti u rujnu, čeka ga ona najvažnija - srebrni pir sa suprugom Ivanom.
Singlom "Lora" vratili ste se dobro poznatom latino zvuku.
'Lora' bi se samo uvjetno mogla nazvati povratkom latino zvuku jer od njega nikad nisam i neću odustati. Mislim da je publika uvijek željna vrućeg ritma, pitke melodije i dobrog teksta, a svega toga u latino glazbi ima napretek. Samo sam uzeo mali 'time out' kako bih zadovoljio stalnu potrebu za istraživanjem vlastitih mogućnosti i zadovoljavanjem različitih afiniteta kroz druge glazbene žanrove, tako da je zadnji album 'Zbog tebe vjerujem' naslonjen na klasični pop.
Obilježavate tri velike obljetnice - 30 godina diskografije, 40 godina aktivnog rada grupe Latino i 50 godina karijere.
Baš su se ove godine kronološki posložile tri velike obljetnice.
Izuzetno sam ponosan na to da grupa Latino i ja tako dugo trajemo i da naši navijači (namjerno ne koristim izraz publika) s istim žarom prate naš rad. To je ogroman privilegij koji smo, nadam se, zaslužili jer smo uvijek beskompromisno i iskreno davali sebe u svakoj svojoj pjesmi i svakom nastupu, bez obzira na mjesto događanja ili broj ljudi koji nas je došao slušati.
Proslavit ćete ih koncertima u rujnu u Kerempuhu. Pripremate i neka iznenađenja?
Slavljenički koncert je 27. rujna u Satiričkom kazalištu Kerempuh, uz koji sam emotivno vezan jer sam nebrojeno puta posjećivao predstave, a i sam sam se okušao glumeći u amaterskoj družini koja je djelovala na mom fakultetu i svake godine tamo davala predstave. Iznenađenja će svakako biti i potrudit ćemo se da ne budu neugodna (smijeh).
Koji su vam se trenuci iz karijere urezali u pamćenje?
Postoje mnogi trenuci u mojoj karijeri koji su mi se urezali u sjećanje, kao da sam 1975. pobijedio na takmičenju mladih talenata u Lisinskom i to brojim kao početak karijere. Zatim 1980. snimam prvi singl, a 1993. izdajemo kao grupa Latino prvi album 'Divno je biti nekome nešto'. No prvi koncert na Šalati 1995. zauzima najviše mjesto. Vrijeme latinomanije, 10.000 ljudi na stadionu i nekoliko tisuća koji su ostali vani. Još smo triput punili Šalatu i prosječno imali oko 150 koncerata na godinu diljem Hrvatske i Europe.
U vašoj glazbenoj priči presudna je bila - sreća. Dugo ste pokušavali uvjeriti diskografe da su vaše pjesme dobre, nailazili ste stalno na zid, a onda se dogodila - svadba. I poguranac kakav niste očekivali.
Da, uz neizbježan talent, svakako je potrebna i sreća da u pravo vrijeme budete na pravome mjestu. Nakon nebrojeno pokušaja tijekom godina da snimimo album, neočekivano smo dobili smo priliku za afirmaciju svirajući na jednoj svadbi. Kum je tražio da sviramo svoje pjesme, na što sam skeptično reagirao, uvjeren da te naše tad nepoznate pjesme neće biti pogodne za takvu manifestaciju. No kum je izvadio pozamašan snop novčanica koji je uvelike nadmašivao naš honorar kako bi me uvjerio da je svaki otpor uzaludan. Bio je to Duško Stić, vlasnik tvrtke 'Odema', koji je uložio inicijalni kapital i omogućio nam proboj u vrh hrvatske glazbe. Uslijedio je već spomenuti album, pa 1995. nastup na Dori, pa Splitski festival na kojem je pobijedio Dino Dvornik s 'Ništa kontra Splita', a mi završili na predzadnjem pjesmu s pjesmom koju svi danas znaju 'Pitaj Boga gdje si bila'... Sve ostalo je povijest.
Da nije bilo sreće...
Naravno da bih se nastavio baviti glazbom, ni u jednom trenutku nisam razmišljao odustati od nje jer ni u čemu drugom ne vidim svoje mjesto, bez obzira na završeni fakultet. Glazba nije zanimanje nego poziv, stil i filozofija življenja. Bob Marley je rekao: 'U glazbi postoji divna stvar. Kad te pogodi, ne osjećaš bol. Pjesma koju majka pjeva za kolijevkom prati osobu kroz cijeli život do groba'. Kratko sam radio u struci i tamo se više nikad ne bih vratio nego bih se, ako treba, radije vratio svojim korijenima uličnog svirača. Uz dužno poštovanje, glazba je najviša umjetnost na svijetu i pere prašinu svakodnevnog života. Ono što me zadržalo na sceni je vjerojatno to da su umjetnici zapravo ovisnici koji se kroz kreativnost liječe.
Zanimljiva je priča oko studija ekonomije. Ljubav se uplela u vaš izbor. Jeste li ikad požalili zbog toga?
Najprije sam upisao na Filozofskom fakultetu povijest i etnologiju, da bih se na nagovor tadašnje djevojke nakon druge godine prebacio na Ekonomski fakultet, uz njezinu argumentaciju da će za naš zajednički život biti profitabilnije raditi u nekoj dobrostojećoj tvrtki, a ne kao profesor u prosvjeti. Tad sam zadnji put u životu pretpostavio materijalno duhovnom. Nakon samo dva mjeseca od prelaska na novi fakultet od te iste djevojke sam dobio nogu (smijeh). Ali faks sam završio.
“Ne kunem ljubav" otvorila vam je sva vrata. Kako je to izgledalo kad nije bilo interneta...? A obožavateljice?
Popularnost mi je, na moju sreću, došla kad sam imao dovoljno godina i životnog iskustva te nisam poletio i nosom počeo parati nebo. Ne mogu reći da mi pažnja i gratulacija ljudi koje sam svakodnevno sretao nisu godile, ali sam kroz sport naučio da pohvale traju sve dok pobjeđuješ, a u glazbenom smislu sve dok radiš pjesme koje se ljudima sviđaju. I to je ok. Što se tiče interneta, svijet je funkcionirao i bez njega. Ali mislim da nekritičan odnos prema inima neminovno dovodi do određenog oblika asocijalnosti i intelektualne zakržljalosti. Naravno da nisam protiv progresa jer bez njega se ne bi mnoge korisne i spasonosne stvari pojavile u područjima ljudske aktivnosti koje su bazirane na humanosti i očuvanju ljudske vrste i ukupnosti življenja, ali kako to obično biva, put do pakla popločan je dobrim namjerama. Obožavateljice su logičnost kad su poznate osobe u pitanju, ali po tome sam ja iznimka, ili mi se tako čini. Za mnom žene nisu nikad ludovale u onom klasičnom obliku ili nisam taj tip žena privlačio. Bez obzira na razinu moje eksponiranosti u različitim periodima moje karijere, čini mi se da smo one i ja razvili visoki stupanj uzajamnog poštovanja.
Vaš evergreen "Divno je biti nekome nešto" napisali ste 1978. i pjesmu dali Drugom načinu. Zašto?
U to vrijeme Drugi način bio je jedan od najpopularnijih bendova u Jugoslaviji i naravno da je meni kao 'no name' frajeru imponiralo da su se oni kao moji prijatelji zainteresirali za tu pjesmu. Iz meni nedokučivih razloga nisu me naveli kao autora, što je rezultiralo zbunjenošću publike i uvjerenjem da je to njihova stvar. No moj prijatelj Branko Požgajec u nedavnoj emisiji kod Petka otklonio je sve sumnje i jednom za svagda potvrdio moje autorstvo.
Tih 90-ih uz "Divno je biti nekome nešto" i "Gdje je ljubav tu si ti" mladenci su plesali prve plesove.
Mladenci i dan-danas uz te pjesme plešu prve bračne plesove, što me čini ponosnim i sretnim. Moj pokojni prijatelj Kićo Slabinac, poznati šaljivdžija, znao se našaliti na svoj račun i izjaviti: 'Znam da su se uz moje pjesme ljudi upoznavali, zaručivali i vjenčavali. Ovom prilikom ja im se ispričavam' (smijeh). Mnogim poznatim i manje poznatim ljudima svirali smo u različitim prigodama, tako da bi njihovo nabrajanje bilo duže od intervjua. Naravno da se i dalje odazivam na pozive slične vrste.
Napisali ste i antiratnu pjesmu "Neka te draga nije strah", u to ratno vrijeme je bilo popularno objavljivati domoljubne pjesme?
'Neka te draga nije strah' napisao sam inspiriran Lennonovom 'Give Peace a Chance'. Nisam to napravio zbog popularnosti nego iz iskrene želje da rat što prije završi i da u tim teškim trenucima pružim ljudima vjeru u bolju budućnost i pobjedu pravde i istine nad zlom koje se nadvilo nad našu domovinu.
Što mislite o današnjim domoljubima? Rade li to zbog sebe?
Domovina i domoljublje za mene su svetinja. Ono po čemu se mi u Hrvatskoj trenutačno razlikujemo su manifestacioni oblici iskazivanja tog domoljublja. Nisam psiholog i sociolog da bih vjerodostojno objasnio društvene fenomene, nego samo veliki zaljubljenik u svoj narod i narodnosti s kojima dijelimo životni prostor običaje i kulturu cijeneći svoje i poštujući tuđe. Vjerujem da je velika većina pjesama domoljubnoga karaktera nastala iz iskrene ljubavi i strasti za našu domovinu, a ako postoje oni koji su stvarali s figom u džepu, kad-tad će se morati suočiti sa svojim odabirom.
Bilo je i pauza u vašoj karijeri. Ali uvijek ste se vratili.
Život sam po sebi je amplitudinalne naravi pa zašto onda ne bi bila i karijera. U određenom periodu neke te stvari privlače i vesele dok druge vrebaju iz prikrajka da ih smijene. U tome se i kriju ljepota i neizvjesnost življenja. Ponovit ću nebrojeno puta izrečenu sintagmu: 'Nije sramota pasti, sramota je ne podići se'. Osim toga, neuspjeh je uspjeh ako iz njega nešto naučimo.
Stiže i novi album.
Nisam siguran da ćemo do kraja godine izdati kompletan album, ali polovinu sigurno hoćemo. Sukcesivnim objavljivanjem singlova svakoj pjesmu pružamo ravnopravnu šansu za uspjeh. I dalje ostajem vjeran ljubavnoj tematici jer ljubav posjeduje sposobnost premostiti i najteže trenutke u životu. I kad se čini da nas se ljubav odrekla, radije bih živio s ljubavlju u sjećanju nego bez ljubavi u stvarnosti.
Vi ste "krivi" za novu pjesmu Jacquesa Houdeka "Sretni ljudi ne pišu pjesme" koju je otpjevao na Melodijama Jadrana. U zadnje vrijeme kao da više volite pisati za druge?
Jacques i ja već dulje vrijeme planiramo suradnju i izgleda da su neke silnice odradile svoje, pa je tako i nastala pjesma 'Sretni ljudi ne pišu pjesme' koju je on briljantno otpjevao na Melodijama Jadrana. Manje od njega nisam ni očekivao jer ga izuzetno cijenim i smatram jednim od najboljih pjevača. Pisao sam i za Sanju Doležal, Marka Škugora, Bumerang, Jadranske maestrale i Gazde koje će s mojom novom pjesmom nastupiti na ovogodišnjim Zlatnim žicama Slavonije. Veseli me rad za druge jer je to drugo područje od kantautorstva, gdje morate pjesmom pogoditi senzibilitet i glazbene afinitete izvođača koje su često dijametralno suprotne vašima, a ja volim izazove.
Sve pjesme koje sam napisao za druge jednako su mi drage jer ih radim kao za sebe otvorene duše i čistog srca.
Kako gledate na našu današnju glazbenu scenu?
Današnja glazbena scena, nažalost, ne iznjedruje toliko novih relevantnih imena s obzirom na to koliko dobrih vokalista i instrumentalista imamo u Hrvatskoj. Hiperprodukcija je uzela maha bez pravog pokrića u kvaliteti pjesama. Najveću odgovornost za nedostatak kvalitetnih pjesama snose autori. Kao da se kreativnost negdje pogubila...
Osjećate li razliku u reakcijama publike kroz godine?
Moje skromno mišljenje je da ne postoji loša publika nego samo loši koncerti jer nitko nije kupio ulaznicu i odlučio biti loša publika. Ili si ih uspio zabaviti ili nisi. Što se mene tiče, sve više preferiram komorne prostore s gitaristom gdje se stvara nevjerojatna interakcija između nas i publike. Na koncu, nasvirao sam se po koncertnim dvoranama, sportskim halama, stadionima i gradskim trgovima.
Čuli smo od vašeg prijatelja Davora Radolfija kako ste rasturali u rukometu. Ipak niste otišli u tom smjeru?
Davor Radolfi i ja smo zajedno igrali rukomet. Čemu prijatelji služe nego da vas hvale (smijeh). Može se reći da nam je obojici jako dobro išlo i bilo je tekmi gdje smo znali zablistati. Nisam ostao u sportu jer je zov glazbe bio prejak i osjećao sam da tu mogu puno više dati. Uz studij, koji mi je bio važan, a roditeljima još važniji, nisam si mogao dopustiti luksuz tog prevelikog profesionalnog opterećenja.
Na snimanju ste briljirali kao John Wayne. Volite vesterne?
Jako volim vesterne još od mladih dana kad je postojala jaka fascinacija Zapadom i nekritičko prihvaćanje svega što je donosio taj Zapad. Vesterni su inače koncipirani tako da se bori za istinu i pravdu koja u stvarnom svijetu ne postoji. Također, glazba u tom filmskom žanru je na mene izvršila snažan utisak i u određenom razdoblju poslužila kao inspiracija za moj rad.
I projahali ste na snimanju, slikate, volite kuhati. Gdje vam je kraj...
U djetinjstvu sam često odlazio na selo kod bake i djeda, a kako su imali konje, projahao sam još kao dijete i ta ljubav prema konjima me drži još i danas. Kuhanje obožavam. Taj proces od odlaska na plac u nabavu namirnica do serviranja stola mi je najbolja relaksacija i neka vrsta psihoterapije. Znate kako se ono kaže, sve što trebate je ljubav, ali malo dobre hrane neće škoditi. Inače, kuham s vinom, a nekad ga dodam i u hranu (smijeh). Veliki sam zaljubljenik u likovnu umjetnost, a slikati sam počeo na nagovor moje supruge koja je na specifično ženski pronicljivi način osjetila da u meni ima tog potencijala. Slikanje upotpunjuje moju osobnost jer likovna umjetnost je nešto što poezija ne može opisati, a poezija je nešto što likovna umjetnost ne može naslikati. Volim enigmatiku, sudoku, kvizove, a i prije sam redovito igrao šah.
Planirate li uskoro izložbu?
U zadnje vrijeme sam malo stao sa slikanjem, ali s nestrpljenjem iščekujem onaj unutarnji zov i poriv pa da opet nastavim. Dosta sam okupiran glazbom, a slikanje je ipak samo hobi. Imao sam nekoliko izložbi dosad, a i svoju zbirku poezije sam ilustrirao svojim radovima.
Da nije bilo supruge, ne bi bilo ni vašeg slikanja. Što vas je privuklo k njoj da ste je odmah nakon gostovanja u emisiji pozvali na kavu?
Supruga me privukla cijelom svojom pojavom. Lijepa osoba može biti privlačna, ali šarmantna osoba je neodoljiva. Privlačnost je poput umjetnosti, ne može se definirati, ali se može osjetiti. Veliki mi je oslonac i potpora.
Čeka vas još jedna obljetnica - 25 godina braka s vašom Ivanom? Ništa vama razlika u godinama ne može.
Da, ove godine slavimo srebrni pir. Tvrdim da je kava najopasnije piće na svijetu. Moja Ivana je prihvatila poziv na kavu i evo sad me se već 25 godina ne može riješiti (smijeh). Razlika u godinama je u našem slučaju idealna jer tek se sad približavam njezinoj životnoj zrelosti (smijeh). Poznato je da žene ranije sazrijevaju, a ja ću vjerojatno preskočiti zrelu muževnu fazu pa ću od nestašnog dječaka postati sijedi starac.
Kad je cijela obitelj na okupu, kćer, sin i unuci, jeste li glavni zabavljač?
Obitelj je najdragocjenija stvar koju treba njegovati cijelog života. Neizmjerno uživam u djeci i unucima. Kad se nađemo, preferiramo druge oblike zabave jer se oni naslušaju moje glazbe tijekom mog komponiranja. Za njih sam prije svega otac i djed, a tek onda javna osoba. Ali, naravno, uvijek me netko iz šire obitelji nagovori na svirku na obiteljskim proslavama.
Da krećete ispočetka, biste li opet sve ponovili?
Sve bih ponovio. U životu sam dobio točno toliko koliko zaslužujem i neizmjerno sam zahvalan na svemu što mi je podario - od ljudi do događaja. U pjesmi koju sam napisao za Jacquesa, a posvetio supruzi Ivani, stihovi su ‘Ti si pored mene kad mi svašta pripišu... Ako želiš dugu moraš proći kišu’.
VELIKA HVALA KONJIČKOM CENTRU MIKLIN (BUKEVJE 149, 10411, ORLE) NA USTUPLJENOM PROSTORU ZA SNIMANJE;
VELIKA HVALA RIBICI NA STRPLJIVOM POZIRANJU
Sve što je bitno, na dohvat ruke
Skini aplikaciju za najbolje iskustvo portala. Čitaj, komentiraj i budi uvijek u toku s najnovijim vijestima.
Odaberi temu koju želiš pratiti
Primaj sve nove vijesti o temi i budi u tijeku
