Hrvatska je najstarija momčad na Euru! Mladi su ostali na čekanju, a ponavlja se problem

Osim što je pobjeda u zadnjoj utakmici, ma za što ona bila, razlog za barem maleni osmijeh na kraju svakog turnira, ishod utakmice za peto mjesto neće promijeniti ocjenu koju je hrvatska vaterpolska reprezentacija zaslužila na Europskom prvenstvu u Beogradu. A prolazna nije.

Hrvatska i Španjolska bili su finalisti zadnjeg Europskog prvenstva u Zagrebu, da ne trljamo sol podsjećajući još i kako je završilo. U konkurenciji kakva vlada u vaterpolu peto ili šesto mjesto nije tragedija ni za koga, pa ni za aktualne europske prvake i viceprvake, no... Hrvatska je u Beogradu morala pobijediti "samo" Grčku ili Italiju da bi izborila polufinale, peto u nizu. Bez domaćina Srbije, Španjolske, Mađarske... Ždrijeb kakav smo svi potpisali istog trenutka kad je i bio prije nekoliko mjeseci. Međutim, čak i zažmirivši jednim okom na to što nas je Grčka nadigrala, bez obzira na konačnih "samo" jedan razlike, potvrdivši da je u ovom trenutku za nijansu bolja, jača, šira, kvalitetnija, ako ćemo biti objektivni, ne možemo se oteti dojmu da je u dvoboju Hrvatske i Italije izgubila bolja reprezentacija. Ali ne u srijedu. U srijedu su Talijani apsolutno bili bolji, motiviraniji, žešći, precizniji, da ne bude zabune, no "barakude" su odigrale daleko ispod vlastitih mogućnosti i ovakvi Talijani, bez svjetske klase u sastavu, s nadahnutom večeri golmana Del Lunga, mogli su samo reći: "Grazie, Croazia".

KOMENTAR Ni peto mjesto nije tragedija, ali zakazali smo oba puta. Jedan je igrač potpuno podbacio na Euru

Hrvatska je kampirala u napadu s igračem više, suci su 23 puta isključili talijanske igrače. I nama subjektivni(ji)ma prešlo je granicu dobrog ukusa, a možete misliti kako je bilo objektivnom vaterpolskom promatraču. Od deset golova, devet smo u konačnici zabili s igračem više, jedan iz peterca. Dakle, iz pozicijskog napada šest na šest nijedan, nula! U utakmici za polufinale Europskog prvenstva. I čak ne bi ni bio potreban, samo da je Hrvatska imala ideju što i kako raditi kad bi imala igrača više. Pogrešna dodavanja, od tajminga do toga da uopće pogodimo ruke suigrača (!), do rješenja za koja je izbornik Tucak konstatirao da su bila izvan svake pameti. Nije prvi put da pišemo o istim problemima.

Foto: Aniko Kovacs

Desna strana, naša najjača strana ovoga turnira, Harkov, Butić i Žuvela, kombinirano su protiv Italije zabili dva gola iz 11 pokušaja. Žuvela se triput upecao u istu zamku i rano završio utakmicu, Butić je izgubio samopouzdanje nakon prva tri promašaja u uvodnim minutama... Lijeva strana? U redu, Loren Fatović zabio je tri gola u konačnici, nakon problema s ozljedom ne može mu se ništa previše ni zamjeriti, ali ako Mađari imaju Manhercza, Španjolci Granadosa, Srbi Mandića, a Grci Argyropoulosa, dakle igrača koji će se vinuti sa šest-sedam metara iz prekršaja, onda kad se utakmica lomi, to nakon Sandra Sukna Hrvatska nema. Luka Bukić, najbolji hrvatski vaterpolist 2025. godine, zabio je sedam golova na turniru iz 23 udarca u šest utakmica. Loše i da su protivnici bili Mađarska, Srbija, Grčka, Španjolska, Italija i Crna Gora. A bili su, uz Grčku i Italiju, Slovenija, Gruzija, Turska i Rumunjska. U dvije najvažnije utakmice šut 1/6, uz puno pogrešnih odluka, posebno protiv Talijana. Slično vrijedi i za Franka Lazića (0/3), no od njega ni ne očekujemo da rješava velike utakmice.

Ivica Tucak uoči turnira konstatirao je da je ovih 15 igrača najbolje što Hrvatska u ovom trenutku ima. Jerko Marinić-Kragić možda nije u top formi nakon pet mjeseci neigranja, ali, primjerice, on je igrač za utakmice poput ovakvih, igrač koji proslavom i energijom diže momčad. Na stranu čak i to, ovo Europsko prvenstvo djelovalo je kao idealan turnir za šansu mladima, da se uklope u grupu i sustav. Tucak je o tome vagao do zadnjeg trenutka, ali ostao je vjeran igračima koji su nešto već osvojili. Crnogorci, bilo ranije s Gojkovićem ili sad sa Savićem, nemaju problem ubaciti tinejdžere, i to više njih, Španjolci, Grci i Mađari također. Hrvatska? Najmlađi je Žuvela s 24 godine. Zadnji mladi igrač kojega smo uveli u reprezentaciju, a već je podulje u njoj. Tin Brubnjak bio je prošle godine na SP-u u Singapuru, hajde, ali zasad samo to.

Foto: Aniko Kovacs

Vlaho Pavlić, Viktor Tončinić, Maro Šušić, Ante Jerković, Mauro Ivan Čubranić i Mislav Ćurković. To su momci koji su pretprošlog ljeta u Burgasu postali prvaci Europe do 18 godina, a prošloga su bili treći na svijetu. Pavlić i Šušić već su među nositeljima u Jugu, Tončinić je među najboljim mladim centrima svijeta, uči uz Vrlića i Lončara u Mladosti, Čubranić na golu uz mentora i trenera Vićana, ljevoruki Jerković uz Jokovića u Jugu. Ne svi (Šušića je u startu unazadila gripa), ali jedan je definitivno mogao biti u Beogradu, igrati barem protiv Gruzije, Slovenije, Rumunjske, Turske... Velika škola za njih, a posljedično itekako korisno za budućnost reprezentacije.

Sljedeće veliko natjecanje tek je u ljeto 2027. godine, Svjetsko prvenstvo u Budimpešti (da, nije dugo). Brojke su, pak, egzaktne, Hrvatska je na ovom turniru bila najstarija reprezentacija s ravno 30 godina u prosjeku. Samo su Srbi blizu s 29,9, ostali ni blizu. Vrlić s 39 i Lončar s 38 još prkose biološkom satu, ali što će biti za godinu i pol... Možda su u Beogradu odigrali zadnji turnir za reprezentaciju. Bijaču je 35, no kod njega Budimpešta, a onda i Los Angeles nisu upitni.

European Aquatics nije još potvrdio domaćina, ali Europsko prvenstvo 2028. godine (Crna Gora ima želju za domaćinstvom) bit će zadnje natjecanje uoči Los Angelesa, audicija za OI, no u Budimpešti će već Tucak, sigurni smo, uostalom, i on je to najavio, uvesti nova lica. Nabrojili smo koja su prva u redu i koja će nositi reprezentaciju sljedećih barem desetak godina, uz nešto starije Akrapa, Hercega i Brubnjaka, a dovoljno je vremena da iskoči još netko tko trenutačno nije na obzoru.