Na portal se također možeš prijaviti i
putem svog Facebook ili Google računa.
ili Prijava Prijavi se
33 komentara

Kauboji kao Vatreni: Sve je bilo isto kao na SP-u u Rusiji 2018.

I Červar i Dalić ističu domoljublje i zajedništvo, Domagoj Duvnjak proglašen je najboljim igračem, baš kao Luka Modrić u Rusiji, a na finale je, kao tog ljeta 2018. stigla i Kolinda Grabar-Kitarović

Foto: Dalibor Urukalović, Goran Stanzl/PIXSELL
33 komentara

Eh, ti dani u Rusiji. Cijela država disala je kao jedno biće, pile su se tablete za smirenje, skakalo se i veselilo po trgovima diljem države, a nacionalni zanos i naboj bio je do neba. Eh, da, to su bili dani... Dvije godine poslije, na Euru u rukometu, sve je izgledalo tako prokleto isto. Od ispraćaja, blagog pesimizma do euforije koja je zahvatila cijelu državu. Nakon svake utakmice Duvnjaka i društva, pao nam je na pamet Modrić i Vatreni. No ajmo redom...

Vatreni su ispraćeni na SP bez velikih očekivanja. Nakon kiksa protiv Finske, izborili smo dodatne kvalifikacije tek nakon pobjede u Ukrajini. U redu, očekivalo se da ćemo proći skupinu, možda proći i osminu finala i izboriti četvrtfinale, no finale, ako ćemo realno, malo je tko očekivao. Ako ćemo biti iskreni, gotovo nitko. Uostalom, ni kladionice nam nisu davale nikakve šanse. 

Rukometaši su na Euru ispraćeni gotovo na identičan način. U redu, očekivalo se da ćemo proći skupinu, no u drugoj, gdje su nas čekale Njemačka i Španjolska, malo je tko vjerovao u prolazak. Uostalom, baš kao ni Vatrenima, ni kladionice nam nisu davale pretjerane šanse. Ispred nas su bili Francuzi, Danci, Šveđani, Norvežani, Španjolci, Nijemci, Slovenci... 

A onda je krenulo. Luka Modrić igrao je turnir života, divio mu se cijeli svijet. Vodio je Hrvatsku kako to rade kapetani. Srčano, herojski, s grčevima u nogama nije htio napustiti teren. Luka je bio lokomotiva, vođa koji je odlučio odvesti Hrvatsku do finala. Bio je toliko dobar da su djeca, rođena u srpnju te godine u Hrvatskoj, mahom bili - Luka.

Ovdje, na Euru u rukometu, Domagoj Duvnjak bio je Luka Modrić. Vukao je momčad, podizao suigrače, igrao je turnir života u, kako je rekao Marino Marić, polunesvjestici. Ni grčevi ga nisu mogli zaustaviti. Odlučio je, baš kao Luka, odvesti Hrvatsku u finale. I uspio. I još nešto. Modrić je u Rusiji proglašen najboljim igračem prvenstva, Duvnjak ovdje.

Trilere penala iz Rusije nikad nećemo zaboraviti. Prvo Danska, pa  Rusija, pa produžeci protiv Engleske... Nisu to bili trenuci za one slabih živaca, a farmaceuti se i danas kunu da nikad nije prodano toliko tableta za smirenje. Penali za povijest. Ovdje, polufinale protiv Norveške bilo je najdramatičnije u povijesti. Zadnji napad u utakmici, promašaj. Produžeci. Opet neriješeno. Još dva produžetka.... Ne, nije to bilo za srčane bolesnike. I, da, Hrvati se kunu da su se tablete za smirenje uzimale kao kokice. 

A da ne spominjemo golmane... Danijel Subašić skinuo je najvažnije udarce, kako je samo branio penale...Eriksenu, Schoeneu, Jorgensenu, Smolovu... Na Subinim rukama izborili smo četvrtfinale, a onda i polufinale. Rukometni Subašić bio je Matej Ašanin. Do kraja je bilo dvije minute, a onda penal za Norvešku. Loptu je uzeo ponajbolji svjetski igrač Sogesen. Udarac, Ašanin brani. Minutu poslije, novi penal za Norvešku.... Pa je li moguće... Promijenili su Norvežani izvođača, loptu je uzeo Jondal, ali Ašanin brani i odvodi Hrvatsku u produžetke i finale.

Euforija koja je nastala nakon ulaska u finale gotovo je jednaka. Tisuće Hrvata krenulo je u Moskvu, odnosno Stockholm. Svi su vjerovali u čudo i hrvatsko zlato. Da, vjerovala je i predsjednica Kolinda Grabar-Kitarović, koja je, kao u Rusiju, došla u Švedsku u nacionalnom dresu. Nažalost, kao i u Rusiji, ni ovdje nam nije donijela sreću. 

I na kraju, Zlatko Dalić nogometni je Lino Červar. Sjećate se što je Dalić govorio nakon utakmica? Nakon svake pobjede isticao je u prvi plan domoljublje, zajedništvo i poniznost. Lino? Pa iste tri riječi. S tim, da i Lino i Zlatko nisu samo trenerski, već i društveno angažirani. Lino i Zlatko treneri su koje svi vole i koji su donijeli toliko veselja...

I, da, baš sve je bilo tako prokleto isto. Pa, ako baš hoćete, i poraz u finalu. Ali, on nije umanjio ponos. Osjećaj da je jedna mala zemlja napravila podvig, da je uzela srebro. I baš kao nogometaši, i rukometaši su imali doček. Bilo je suza, ali ne zbog izgubljenog finala, već zbog ponosa. Zbog toga jer se ni Kauboji ni Vatreni nisu predavali kad su ih svi otpisali. I jer su naplatili silna omalovažavanja. Vatreni Englezima, Kauboji Norvežanima. Tako je to kad podcijenite Hrvate.

I zato, kapa do poda. Vi ste ponos nacije, zbog vas smo u Rusiji i Austriji i Švedskoj pomislili "Bože, lijepo li je biti Hrvat". I zato, proslavite srebro, kao što su ga proslavili Vatreni. I ne žalite, nije ovo posljednje finale. Mi smo Hrvatska, kad se zainatimo neka nas se čuvaju... Hvala, dečki...

Tema: Rukometni Euro 2020.

Message