Dodaj 24sata među omiljene izvore na Googleu
Kad sam imao 15 godina, prijatelj me nagovorio da probam rukomet na pijesku, kaže Patrik Jambrović, profesionalni košarkaš i reprezentativac u rukometu na pijesku
Dok većina profesionalnih košarkaša ljeto koristi za odmor i pripremu za novu sezonu, Patrik Jambrović (29) odabrao je malo drukčiji put i drukčiji sport kako bi održao formu. Nastupio je za hrvatsku reprezentaciju na Svjetskom prvenstvu, ali u rukometu na pijesku. Hrvatska je na Jarunu ostala nadomak još jedne medalje, zauzevši četvrto mjesto.
Jambrović, koji se kao klinac s 15 godina zaljubio sasvim slučajno u rukomet na pijesku, odmah po završetku sezone za riječki Kvarner u Premijer ligi prebacio se s parketa na pijesak. Po tome je jedinstven i sigurno jedini takav sportaš u Hrvatskoj.
- Nažalost, nismo si priuštili medalju koju smo svi, ispred sjajne domaće publike koja nas je bodrila, priželjkivali. Bili smo vrlo blizu medalji i sitnice su odlučivale, ali isto tako moram reći da smo mnogo dobili, dva klinca Domagoja Kuliša i Karla Grkovića, koji će brzo postati nositelji reprezentacije. Dečki su stvarno pokazali da se na njih itekako može računati u budućnosti. Mislim da je to najveći dobitak ovog prvenstva i da rukomet na pijesku u hrvatskoj reprezentaciji ima jako svijetlu budućnost. Četvrto mjesto na ovom Svjetskom prvenstvu je uspjeh", kaže Patrik, koji je košarkaški put počeo u Međimurju.
- Sa sedam godina sam počeo igrati košarku u KK Međimurje, koji se tad zvao KK Vajda. Kad sam imao 16 godina, otišao sam u riječki Kvarner i to mi je bio prvi prvoligaški klub. I od tad sam igrao još za Zabok, zatim Šibenik, Zadar, Široki i proteklu sezonu opet za Kvarner."
Zanimljiv put ste prošli u hrvatskoj Premijer ligi, ali otkud ljubav prema rukometu na pijesku?
- Dobar prijatelj nagovorio me, kad sam imao nekih 15 godina, da probam i jako mi se dopalo. Ukratko, rekao sam: "Pa hajde, glavno da sam našao neku zanimaciju". I tako sam krenuo uz košarku paralelno s rukometom na pijesku. Bio sam na nekoliko treninga, odigrao nekoliko trening-utakmica i ubrzo počeo igrati turnire. Treba reći da bi danas to rijetko tko napravio, ali tad u KK Međimurje nije bilo slobodnih trenera da možete tijekom ljeta trenirati i poklopilo se da treniram i okušam se u novom sportu. Želja mi je bila s nekim individualno raditi u košarci, stoga da mi ljeto ne propadne, otišao sam na turnir u rukometu na pijesku i dogurao sam do seniorske reprezentacije. I inače sam oduvijek volio rukomet, taj sport bio mi je zanimljiv u školi te ima dosta poveznica s košarkom. Eto, najbolji primjer su Ivano Balić, Patrik Ćavar i još neki koji bi, da su ostali u košarci, sigurno bili jednako uspješni. Prije 10-ak godina jedva sam čekao ljeto da igram rukomet na pijesku, ali sad kad sam profesionalni košarkaš igram ga samo kad nemam ugovor kao što je bio slučaj ovog ljeta. Razlog su naravno mogućnost ozljede.
Kad ste ozbiljnije počeli baviti se s košarkom i tko su bili uzori?
- Kao i većini, Michael Jordan mi je uvijek bio uzor broj jedan i to je tako i danas. Nitko mu nije došao ni blizu. Tad, kad sam počeo ozbiljnije trenirati košarku, pratila se baš pobožno ta generacija. OK, uz Jordana bilo je tu još mnogo igrača koje sam volio gledati i koje sam pratio.
A kad su u pitanju europski igrači, koga volite pogledati kako igra?
- Od naših igrača svakako Mario Hezonja koji ima lude fizikalije. Kratko vrijeme smo igrali jedan protiv drugog u mlađim kategorijama kad je bio u Zagrebu. Već tada se vidjelo da će on biti top klasa i da je stvoren za NBA ligu. On, Dario Šarić i Dominik Mavra su kao juniori bili klupski prvaci Europe, zatim kadetski prvaci Europe s reprezentacijom, a to dovoljno govori kakvu smo generaciju imali. Tad smo svi bili sigurni da će Hezonja i Šarić brzo otići prema NBA ligi, što se i dogodilo.
Kad ste igrali za Šibenik, vodio vas je Damir Milačić i tad ste bili ugodno iznenađenje sezone. Danas je taj Šibenik drugoligaš, kako to komentirate?
- Šibenik je pravi košarkaški grad. Temperamentan grad i ljudi koji stvarno vole košarku, a vole i Šibenku kao klub. To je njima kultura, jednostavno. Kad se pobjeđuje, drže te kao kap vode na dlanu, a kad se gubi, malo te uzmu na zub, s razlogom, uvijek naravno. Jednostavno moraš psihički biti spreman igrati u tom okruženju. Kad nije dobro, nije dobro, a kad je dobro, onda... I onda se dogodi da ispadnu u drugu ligu zbog čega mi je jako žao. Klub kao Šibenka to stvarno ne zaslužuje. Mislim da zaslužuje u najmanju ruku biti konkurentan u ovoj ligi, a ne da se bori za ispadanje. Nadam se da će se što prije vratiti na te staze na kojima smo bili kad sam bio tamo.
Dio karijere proveli ste u Zadru, gradu u kojem je košarka popularnija čak i od nogometa?
- U Zadru mi je bilo stvarno lijepo, i igrati i živjeti. Kad igraš za Zadar, osjetiš da grad živi košarku i traži od tebe da si uvijek na 100 posto kad si na terenu, bilo 40 minuta ili dvije minute. Mnogo sam naučio od trenera Danijela Jusupa, ali ne samo košarkaški na terenu nego i izvan njega.
Rijeka, tj. Kvarner u kojem ste proveli prošlu sezonu, kao sredina nema takvu navijačku bazu kao Šibenik ili Zadar. Uostalom, Kvarner je vaš prvi profesionalni klub, koji vam je posebno drag.
- Rijeka kao grad nema baš takvu navijačku publiku. Nema tog stresa, ali opet ima tradiciju. Nije da njih ne zanima košarka. Imaju oni u povijesti odličnih igrača koje su izbacili, od Davora Kusa, Andreja Štimca pa do Baždarića, Štembergera i drugih. Jednostavno, drago mi je da su se vratili nakon nekih deset godina u elitno društvo i taj klub je ambiciozan jer opet žele biti važan faktor u hrvatskoj košarci. Uostalom, za trenera je nedavno stigao Slaven Rimac, što dovoljno govori koliko su ambiciozni.
Kako gledate na kvalitetu hrvatske Premijer lige, koju neki bez razloga često kritiziraju?
- To je ono što imamo, nemamo bolje od toga. Ja bih rekao da je naša liga dosta podcijenjena i zaista nije toliko lagano igrati u njoj. Dođu neki igrači koji su imali odlične brojke u nekoj drugoj ligi koju ljudi više cijene, pa dođu u hrvatsku Premijer ligu i ne mogu igrati na toj razini. Mislim da je dosta podcijenjena liga, mislim da ima određenu kvalitetu i da na njoj treba raditi. To je isto proces unapređenja lige, isto proces unapređenja igrača, a u tom procesu čelni ljudi Hrvatskog košarkaškog saveza napravili su nekoliko koraka prema naprijed. Pronašli su sponzore, novac, uvjeti su sve bolji i iskreno želja mi je i dalje igrati u Premijer ligi. Uopće ne razmišljam o odlasku u inozemstvo.
Mnogi govore kako je danas stanje u hrvatskoj košarci, s naglaskom na seniorsku reprezentaciju, bolje nego prije nekoliko godina. Kako vi na to gledate?
- Hrvatska košarka čeka, čini mi se, seniorsku medalju još od 1995., skoro kad sam ja rođen. Dolaskom Krune Simona na mjesto sportskog direktora, koji je godinama igrao za reprezentaciju, opet se počelo govoriti o kultu i moram reći da se vidi to zajedništvo. Pogotovo nakon dolaska na klupu Tomislava Mijatovića o kojem baš svi s kojima sam pričao imaju pozitivno mišljenje.
Činjenica jest kako je hrvatska seniorska reprezentacija propustila dva posljednja svjetska prvenstva, ali ova generacija zasad vrlo dobro gura u kvalifikacijama?
- Da, odlično igraju i samo je jedan cilj zacrtan, a to je da izborimo plasman na Svjetsko prvenstvo. To je velika stvar za hrvatsku košarku i sve nas koji igramo i koji smo kao klinci sanjali da odjenemo hrvatski dres. Pratim sve utakmice i mislim da imamo odličnu ekipu, a s obzirom na to da sam u kontaktu s nekim igračima iz reprezentacije, drago mi je da se stvorila pozitivna kemija i to se vidi na terenu. Ukratko, stvara se pozitivna priča oko sadašnje momčadi i od srca im želim da zaigraju na SP u Katru sljedeće godine. Hrvatska košarka zaslužuje biti na velikim natjecanjima, a uvjete za pripreme kakve im je osigurao HKS svi mi koji smo u košarci mogli bismo opisati samo jednom riječju - odlično!
24sata © 2026
