Može li me Lena nadmašiti? Pa, bolja je nego što sam ja bila u toj dobi. A radi podjednako koliko i ja. Za vrijeme EP-a i nismo se puno čule jer im je trenerica dopustila telefon samo pola sata dnevno, priča nam Danira Nakić Bilić
KOŠARKAŠKA DINASTIJA BILIĆ
Lena: Nisam ni svjesna koliko je moja mama Danira bila velika! Ali protiv mene ne želi igrati...
Ma super je bilo, baš dobro iskustvo, zanimljivo. I definitivno najteže utakmice u životu.
Tako je počela stidljiva Lena Bilić (15), jedna od najmlađih, ali i ponajboljih košarkašica u kadetskoj reprezentaciji Hrvatske koja je na Europskom prvenstvu u Portugalu osvojila brončanu medalju. Lena je, uz Petru Božan, u najboljoj petorci EP-a.
Jedina je to medalja hrvatske košarke ovoga ljeta, a kadetkinje su jedina ženska selekcija koja nastupa u europskom A razredu. Čak su i njihovi muški kolege baš ove godine spuznuli u B razred europske kadetske košarke. Zato su djevojke koje vodi Tatjana Jacović kao svjetlo u tunelu hrvatske košarke.
Pokretanje videa...
01:35
- Potpuno je drugačije igrati za reprezentaciju nego za kluba. Ovdje su puno veća očekivanja, trebaš biti bolji, predstavljaš svoju državu... - priča nam Lena, koja još nije zaigrala seniorsku košarku.
Djevojke su se nakon povratka pohvalile da su se nabrijavale za utakmice i slavile pobjede pjevajući "Igraj moja Hrvatska", ali i ljubavnu "Jutro donosi kraj".
- I himnu prije utakmica. Time smo također radile na zajedništvu.
Lena je kći ponajbolje hrvatske košarkašice svih vremena Danire Nakić Bilić i nekadašnjeg rukometnog asa Zvonimira Bilića. Kako je bilo odrastati u tako sportskoj obitelji?
- Lakše je jer su me uveli u sport, i starije sestre su sportašice, sport je od malena oko nas.
Jesi li gledala neke utakmice roditelja?
- Pogledala sam jednu maminu utakmicu koju sam našla na YouTubeu, a sestre sam gledala, išla sam na većinu utakmica.
Jesi li uopće svjesna koliko ti je mama bila velika igračica?
- Mislim da nisam. Znam da je bila baš dobra, ali koliko...
Danira je s Jugoslavijom osvojila srebro na OI 1988., SP-u 1990. i EP-u 1987., a 1988., '89. i '90. bila je najbolja košarkašica Europe.
- Definitivno mi je mama uzor, da pokušam doći blizu tih visina.
Za početak, igraju na istoj poziciji beka i krila. A zaigra li nekad hakl s mamom?
- Više s tatom, mama baš ne želi. Pobijedim li tatu? Uh, malo je jači od mene pa me izgura...
A sa sestrama?
- Dosta sam igrala s Tonijom (21), dok je Lucija (25) zadnjih godina bila na studiju u SAD-u. Je li mi Tonia puštala? Ma kakvi, nema šanse!
Lena pohađa drugi razred zagrebačke XVI. gimnazije.
- Idem u dvojezični razred, prvi sam prošla sa 4,56, a u osnovnoj sam školi sve razrede završila s 5,0. Sad ipak više putujem s košarkom, ali svejedno mi je važno imati odličan uspjeh. Engleski bih jezik voljela što bolje naučiti jer bih htjela, poput sestara, studirati u inozemstvu. Lucija je završila studij, a a Tonia je na zadnjoj godini, obje u SAD-u i obje se nakon studija vraćaju.
Zna li ekipa iz razreda da si vrhunska košarkašica?
- Ha, znaju da igram košarku, a moje su prijateljice znale da sam u reprezentaciji i gledale su utakmice. Doček u razredu? Ha, možda...
Kako je bilo na EP-u bez mobitela? Naime, izbornica je uvela stroge restrikcije.
- Na početku je bilo 'Ajme, što ćemo sad?', ali onda smo se zabavile, baš smo dobro društvo, složne smo. Na kraju nam je to postalo posve normalno, navikneš se. A zivkale smo se preko telefona u sobi...
Koja ti je bila najdraža, najemotivnija čestitka?
- Od mog trenera u Trešnjevci Benjamina Markulaka, da je jako ponosan. I par prijateljica iz klubova, cura iz reprezentacije U14... Skupilo se - zaključila je skromna Lena.
A sve je ponosno promatrala njezina majka Danira Nakić Bilić, koja nam je ispričala:
- Lena nam je treća kći i sve tri su bile košarkašice. Lucija je bila u reprezentaciji, iako je uglavnom sjedila na klupi, Tonia je igrala za sve mlađe uzraste i za U-20 selekciju malo, a dobila je poziv i u seniorsku reprezentaciju kad se one najjače igračice nisu odazvale. Solidno je igrala, nekad u petorci, uglavnom kao prva zamjena. A Lena je možda zasad napravila najviše, ali ja sam jednako ponosna na sve tri. Cilj nam je bio da budu u sportu najmanje do 18. godine jer su nemjerljive vrijednosti koje sport nosi, sjajna pomoć roditeljima u odgoju.
Je li majčino slavno ime kćerima bilo teret ili prednost?
- Ni jedno ni drugo jer ženska košarka nije toliko u fokusu javnosti. A doma smo ih naučili da rade i ne opterećuju se nego izvuku svoj maksimum, i u školi i u sportu.
Može li Lena nadmašiti mamu?
- Pa, bolja je nego što sam ja bila u toj dobi. Ali ovdje je puno talenata i jednostavan recept, koji nije tako lako realizirati, samo rad i rad.
Pa radi li Lena više nego što je radila mama?
- Mislim podjednako.
Je li bilo šanse da ijedna završi u rukometu?
- Nisu ni u košarci zbog mene. Najstariju smo upisali na odbojku pa se predomislila i u otišla u košarsku, a mlađe slušaju i gledaju stariju sestru, ne nas.
Koliko ste se čule za vrijeme EP-a i savjetovale je?
- Jako malo, samo porukama, jer im je trenerica dopustila telefon samo pola sata dnevno kako bi držale pravi fokus na treninge.
Je li i u vaše vrijeme bilo strogih karantena?
- Uoči važnih utakmica stavili bi nas u karantenu u hotel i izolirali tri dana. Ali danas je zbog društvenih mreža to nemoguće, danas ako želite zadržati fokus, morate im oduzeti mobitele i tablete. I razgovarali smo s drugim reprezentacijama, to svi rade.
Sve što je bitno, na dohvat ruke
Skini aplikaciju za najbolje iskustvo portala. Čitaj, komentiraj i budi uvijek u toku s najnovijim vijestima.
Odaberi temu koju želiš pratiti
Primaj sve nove vijesti o temi i budi u tijeku
