Modrić o djetinjstvu: 'Sjećam se kad su ubili djeda. To su stvari koje te obilježe za cijeli život'

Hrvatski kapetan i veznjak talijanskog velikana Milana, Luka Modrić došao je na razgovor kod Slavena Bilića u emisiju (Ne)Uspjeh prvaka na Areni sport. Veliki intervju koji će se emitirati u tri dijela. Modrić je djetinjstvo proveo u Zadru i tamo počeo igrati nogomet, ali mu nije bilo lagano. Biliću je otkrio kako mu je bilo dok je bio u Zadru kao dijete i kako je počela njegova karijera.

Emisija je zamišljena da pričamo o tvojoj karijeri, ali i da pokažemo mladima da uspjeh nekoga poput tebe ne dolazi tek tako. Moramo se vratiti u tvoje djetinjstvo, rođen si u rujnu 1985. godine. Jako se dobro sjećaš djetinjstva?

- Nije bilo lagano djetinjstvo, ali ne mogu reći da je bilo nesretno. Bio sam sretan, bez obzira na rat i na teškoće u to vrijeme. Bio sam okružen s puno prijatelja. Bili smo u izbjeglištvu u hotelu i ondje je bilo dosta djece. Stvari koje su se događale oko nas, ti si svjestan toga, ali opet ti je dobro. Imaš prijatelje, izađeš van, igraš nogomet, radiš dječje stvari, igraš se skrivača... Nama je lijepo. Prije rata? Nekih stvari... Ne sjećam se toliko. Bili smo u Zatonu kod Obrovca. Otišli smo u Zadar kad je počeo rat. Sjećaš se nekih stvari. Sjećam se kad su djeda ubili. To su stvari koje te obilježe i ne možeš ih zatvoriti. Ali kažem, bez obzira na sve to, djetinjstvo je bilo sretno. Od starta je bio fokus na nogometu, ali volim i druge sportove. Igram košarku, mislim da nisam loš, volim tenis, sportski sam tip. Ali nogomet je uvijek bio prvi...

Jesi li osjetio pritisak da se od tebe očekuje da uspiješ jer o tvom uspjehu ovisi i uspjeh cijele obitelji?

- Nisam osjećao taj pritisak, roditelji mi ga nisu stavljali. Oni su htjeli da im djeca budu sretna. Nikad nisu razmišljali da će doći do ovoga što je došlo danas. Bili su podrška meni u onome što sam htio raditi, a to je bio nogomet. U to vrijeme, kad je rat bio pri kraju i kad su se ljudi počeli vraćati u mjesta i sela, počele su se obnavljati kuće. Mi smo morali odlučiti hoćemo li se vratiti u selo ili u Zadar. Svi su tati govorili: "A što ćeš u gradu, ne možeš tu uspjeti." No tata je odlučio da ostanemo u selu, podržali su mene i pružili mi sve. Oni su mogli reći da se vraćamo u selo i tko zna što bi onda bilo. Da sam osjećao pritisak, i ne baš. Igrao sam nogomet, imao sam svoje snove, razmišljao sam da ću biti uspješan nogometaš, ali pritisak nisam imao. No htio sam se odužiti roditeljima i htio sam napraviti sve da dođem do onoga što želim. Htio sam dati maksimum, da vratim roditeljima za svo odricanje. 

Cijeli intervju pročitajte OVDJE.