Sport

Komentari 31

Moj Dražen je živio za druge, s njim su prosjaci bili siti i napiti

Moj Dražen je živio za druge, s njim su prosjaci bili siti i napiti

Zaustavio me čovjek na cesti, izgledao je nekako jadno. I kaže mi: Gospođo, dok je vaš sin bio živ, ja sam bio sit i pijan. Kad god bi me sreo, dao mi je sve što je imao

Tuga je ostala... U ovih 20 godina otkako ga nema ništa se nije promijenilo što se tiče tuge. Čovjek to prihvati, mora ići dalje. Ali nisam mogla ni sanjati da je Dražen toliko ljubavi prenio na narod. Ljubav naroda prema Draženu nema granice i sretna sam što sam mogla doživjeti tu spoznaju. Njega fizički više nema, ali ta se ljubav još proširila i ojačala. Ja kao majka mislim da je to njegova najveća utakmica, njegova najjača pobjeda, jer ljubav naroda treba zaslužiti svojim životom, radom i odnosom prema čovjeku.

Dražen je očima, pogledom i osmijehom isijavao nekakvom posebnom ljubavlju. On nije bio samo moj. Ja sam ga rodila, ali on je pripadao svima. Ljudi me i danas zaustavljaju na ulici te mi govore: ‘Hvala vam što čuvate sjećanje na našega Dražena’.

Kao dijete bio je samozatajan, nikad nije puno kričao. Svoje snove držao je samo za sebe. Njegova razrednica u školi nedavno me je zaustavila i rekla mi: ‘Da barem imam u svakoj generaciji jednog takvog, ne bih imala problema s cijelim razredom’.

Srela sam na ulici čovjeka, izgledao je jadno. Rekao mi je: ‘Dok je Dražen bio živ, ja sam bio sit i pijan. Kad god bi me sreo, dao mi je sve što je imao’. A nikad nije tražio da se to negdje zapiše, samo je davao.

I kad se stvarala hrvatska država, u Americi je bio prvi koji je među našim ljudima prikupljao pomoć. Svi su ga slijedili. Možda je prejaka riječ, ali bio je kao Mojsije. Davao je sve od sebe kako bi usrećio čovjeka. Kad sam mu u vojsku slala pakete s breskvama i kolačima, bez obzira na to koliko ih je volio, uvijek ih je želio podijeliti s drugima. Ništa nije želio samo za sebe.

Kad bih se vraćala iz Amerike, napunio bi torbu darovima i rekao mi: ‘Ne možeš svakome kupiti dijamante ili kuću, ali svakome možeš dati barem malo pažnje’. Za svakoga je imao nešto. Jedna je obitelj iz Šibenika imala dvije kćeri, a jako su željeli sina. Kad se napokon rodio, rekla sam to Draženu. On je odmah odjurio i nabavio najmanje tenisice koje su postojale. Odnijela sam ih u Šibenik i darovala im. I danas ih obitelj čuva kao suvenir.

Muzej radi fantastično, ali njega ne bi bilo da nije svijeća na Mirogoju koje pale ljudi sa svih strana svijeta.

Došli su španjolski turisti, kupili dresove i slikali se u njima uz njegov grob. Slovenci su zapalili svijeće i rekli da su se došli ‘nadisati’ Dražena. Nakon pogibije na grob je došao djed s unukom, a to dijete mi je reklo: ‘Gospođo, možda ste ga vi rodili, ali on je naš’. Drugo dijete me pita kako mogu govoriti o njemu, a da ne plačem. Kažem mu da plačem, ali da sam toliko plakala, ti sad ne bi znao tko je Dražen, ne bi došao u muzej... A moj je cilj da svi znaju za Dražena. Ne možete djeci tumačiti Dražena bez da im nešto pokažete. Starijima ne treba objašnjavati, oni imaju svoju priču, ali zbog djece ona se i dalje mora pričati. Dražen više nije legenda, prerastao je u mit koji stalno jača. Njegova priča mora ići dalje.

Renata je bila njegova najveća ljubav

U Portlandu je bio nesretan jer nije puno igrao. Otac Jole, djevojka Renata i ja došli smo ga posjetiti za Novu godinu i oraspoložiti ga. Renata je bila njegova najveća ljubav. Bila je samozatajna, imala je težak život, izgubila je oca... Ne znam zašto je puklo između njih. Uvijek je govorio da će se oženiti s 33 godine, kao otac. Nije želio ranije jer se zbog karijere ne bi mogao posvetiti obitelji.

Najčitaniji članci