'Mislim da ću igrati još dvije-tri godine. Kao dječak nisam htio da me mama vozi na treninge, pa sam išao sam, a ona u drugom vagonu..., otkrio nam je Zlatko Horvat
'SREBRNI PIR' ZLATKA HORVATA
Najdraži mi je suigrač Kopljar, lob mi je omiljen, a sad plešem
U listopadu 1994. RK Zagreb dobio je svog Tottija. Ispratio je suigrače, trenere, mnogi su prolazili Zagrebom, ali samo je Zlatko Horvat (35) ostao. Ostavio se košarke, gimnastike, nogometa... Svega što je svakodnevno igrao i stigao na betonsko igralište u Trnje na trening zagrebaša pa s njima ostao narednih četvrt stoljeća.
Krenuo na betonu
- Brat je trenirao rukomet, tata nas je naravno vodio na utakmice tadašnjeg Badela, na čuvena polufinala i s Elgoriagom i s Barcelonom. Malo po malo upustio sam se u rukomet. Prije toga sam se bavio gimnastikom, volio sam nogomet, iako ga nisam trenirao, igrao sam ga svaki dan na igralištu. Sve se igralo. I nogomet i košarka... Dobro... Zbog moje visine malo bi teže bilo u košarci, haha. Tako je došlo do rukometa. Sjećam se prvog treninga na tadašnjem betonskom igralištu u Trnju, danas je to umjetna trava - prisjeća se ranih 90-ih.
'S mamom sam se svađao oko prijevoza'
Dečko s Borongaja bez problema je putovao u Trnje na treninge.
- Drugačija su vremena bila. S mamom sam se i prije rukometa, dok sam trenirao gimnastiku, svađao da idem sam na treninge da me ona ne vozi pa je bilo svakako, tramvajem, ona u jednom vagonu, ja u drugom i te fore, da pogodim stanicu. Znam da mami nije bilo svejedno, bio sam treći osnovne, ali malo po malo, dogovarali smo se.
Danas živi u drugom kvartu, u Dubravi, ali Zagreb nikada nije mijenjao i, kaže nam - ni ne bi.
- Mislim da ne treba niti govoriti da je meni Zagreb najdraži grad. Ima puno lijepih gradova u kojima sam bio, ali daleko od toga da bih u nekome baš mogao živjeti. Eventualno kada bih baš morao birati, mislim da bi to bila Barcelona - hvali svoj 'bijeli Zagreb grad Zlatko, a otkriva nam i što bi bio da nije rukometaš:
- Završio sam školu Ruđera Boškovića i da nisam rukometaš, mislim da bi u smjeru elektrotehnike, FER-a i sličnog otišao. Uvijek mi je to bilo zanimljivo - kaže.
'Prvi put sam letio u Ligi prvaka'
Čak 18 uzastopno osvojenih nacionalnih prvenstava, jednako toliko Kupova i jedna SEHA Liga. To je gruba statistika Zlatka Horvata od ulaska u prvu momčad u sezoni 2002./2003. Za brojku Zlajinih odigranih utakmica pitali smo klub, ali nisu znali dati odgovor, a ne zna ga niti sam Zlaja.
- Ma joj, nema šanse, ma kakvi. Teško je to. Ovisi i što bismo gledali, a treba znati i da sam ja te 2002./2003. bio srednja škola i privremeni igrač prve ekipe. Tu i tamo sam ulazio. Išao sam čak i na Ligu prvaka. To je bio moj prvi let u životu. Išli smo u Kiel. Znam da su bila dva leta tamo, dva leta natrag i sva četiri leta sam bio do prozora, sjećam se da mi je to bio doživljaj. I još smo pobijedili tamo Kiel. Dobro, je da su oni već bili osigurali prvo mjesto, a mi smo se borili s jednom rumunjskom ekipom koja je izgubila od Vardara pa smo mi nakon pobjede nad Kielom bili drugi i prošli u četvrtfinale. Uh, to se ne zaboravlja. Tada nas je vodio Nino Marković. Mislim da je to čak bila i moja prva utakmica Lige prvaka.
A koja je utakmica posebno prirasla srcu?
- Teško je izabrati najdražu u toj gomili, ali eto možda moja prva utakmica s Filippos Veriasom. Kad sam došao do seniorskih dana otvorilo mi se podosta da uđem u prvu postavu. Tada je bio Markovski na krilu, a on je raskinuo ugovor sa Zagrebom zbog nekih problema, a ja sam bio drugo krilo. Bilo je to 2003./2004. Slijedila je utakmica u Dvojci s Filippos Veriasom i tako sam ja postao prvo krilo Zagreba. Naravno i utakmica finala kada smo osvojili SEHA ligu, iako nisam igrao baš dobro tu utakmicu. Mislim da je to baš bilo lijepo. Osvojili smo naslov u Skoplju protiv Vardara. Osvojili smo ju u produžecima, ta nam je jedina i stvarno mi je draga - priča nam prvo desno krilo RK Zagreba i hrvatske reprezentacije.
'Otkrio' ga Gobac
Njegov je talent prepoznao najmoćniji čovjek domaćeg rukometa.
- Sjećam se da je tada Zoran Gobac rekao: 'Nemojte se iznenaditi ako bude među prva tri igrača'. To neću nikada zaboraviti. I stvarno sam dobro odigrao tu prvu sezonu. Bilo je uspona i padova, ali Zagreb je cijenio što sam domaći dečko, ja sam bio sretan što sam tu, a uvijek su bili korektni i što se tiče uvjeta. Uvijek sam govorio da bi morala biti neka jako dobra ponuda, govorim o nekoj ponudi da te 'izuje iz cipela', da bih otišao. Zagreb je uvijek bio na visokom nivou u ponudama i naravno da mi je to i godilo i pasalo. Bilo je nekih konkretnih ponuda, ali u svim tim nekakvim dogovorima, Zagreb je uvijek držao dobar odnos sa mnom. Uvijek sam ovdje bio zadovoljan.
U svojoj karijeri, kaže, ne žali ni za čim, osim možda što u Zagreb nije nikada stigao trofej Lige prvaka.
- Nikada kasnije nismo osvojili SEHA Ligu. Vjerojatno i jer nismo baš podizali budžet, a drugi jesu. Ali i takvi smo parirali i Vardaru i Veszpremu i svima. Kopenhagenu, Löwenu... Ona cijela sezona moja, 2011./2012. gdje sam bio prvi strijelac Lige prvaka do naše zadnje utakmice, ali nisam išao na Final 4. Izgubili smo od Kiela koji je kasnije i osvojio Ligu. Isto smo bili blizu da odemo dalje. To mi je najdraža i najbolja sezona, ona nakon druge ozljede koljena. Ali žao mi je jedino što nikada nismo ušli barem u finale Lige prvaka - priznaje.
Čega ima više - trenera ili godina?
Ok, cifra odigranih utakmica je zaista velika brojka, ali u Zlajinom slučaju, i broj trenera nije puno manji. Vujović, Tamše, Goluža, Dvoršek, Saračević i mnoga druga velika imena stvarala su jedno od najboljih desnih krila u povijesti hrvatskog rukometa.
- Ajoj! Ne bih htio niti krenuti nabrajati da ne bih nekoga zaboravio. Bilo ih je jako puno i u mlađim kategorijama i u seniorima.
Četvrt stoljeća u klubu, 35 na leđima, donijelo je svoje. Prije je bilo lakše, ali još će izdržati.
- Nije lako izdržati tjedan. Treninga je puno, a kod Vuje su oni intenziteta kao utakmica. Još na njima često igram beka, a takav sam da ne mogu odigrati lagano, nego to kod mene mora biti 'ful', moram jače i brže ići da bih mogao dati doprinos, ako je to napad. Kad dođe utakmica, misliš da nećeš moći, ali na kraju taj umor osjetiš tek poslije utakmice. Bude teških trenutaka, ali iznjedriš. Kako idu godine, tako se i nosiš s time. Prilagodiš se.
Kraj je blizu, ali ne i odlazak iz Zagreba
Kraj se ipak nazire...
- Mislim da ću još dvije - tri godine. 'Vujo' mi kaže: 'Možeš ti još koliko je prstiju na jednoj ruci', ali nekako imam osjećaj da će ipak prije biti još dvije godine.
Ostaje li tada starosjedilac Zagreba u svom klubu u nekoj drugoj funkciji?
- Baš razgovaramo nešto o tome, ali vidjet ćemo kroz vrijeme.
Poznato krilo sve češće posljednjih sezona gledamo na istoj strani, ali na poziciji beka.
'Vujo me stavio na beka'
- Vanjskoga sam prvi put igrao kod Vuje kada su se ozlijedili Šebetić i Stepančić. Onda me i 'Sarač' poslije stavio. Dobro se osjećam na toj poziciji. Volim kontakt s loptom, nisam klasično krilo, volim biti u igri. Zbog moje visine sam završio na krilu, volim ja i tamo biti, ali na svaku bih poziciju stao na koju treba. I pivota. Dobro ne baš, fali mi kila - smije se Zlaja.
I u klubu i u reprezentaciji, Zlaja je jedan od onih koji najviše minuta provedu na terenu.
- Imali smo deficit s Hrastnikom jer ga je mučilo rame pa nije mogao imati pravi šut, pa se ozlijedio Božić-Pavletić pa sam ipak više igrao i krilo i beka. Tako je ispalo, bili smo u deficitu, naravno da sam uskakao. Uvijek dajem sve od sebe, nekada je bolje, nekada je lošije. Matanović je sada tek u početku, s vremenom će dobiti više minutaže, ozlijeđeni se vraćaju, mogla bi se smanjiti moja minutaža.
Cilj je - dupla kruna
Sezona za Zagreb nije briljantna.
- S obzirom na sve probleme koje smo imali, opet moramo razumjeti da se unatrag dvije godine promijenilo jako puno igrača, pogotovo ovih stožernih. Nije lako sve promijeniti. Sve ekipe s kojima smo u grupi bili, skuplje, duže igraju zajedno. Pokazali smo da možemo protiv Flensburga, s Barcom nas je koštao ulazak u utakmicu da bi barem malo zanimljivija utakmica bila. Ali opet mi je drago da momci skupljaju minutažu i osjete takve utakmice, mislim prije svega na Srnu i Grahovca. Bili su dobri, čak i uz početnu trenu. Teško je biti s našim budžetom na visokom nivou iz godine u godinu, a uvijek imati mladu ekipu. Nažalost, tako je danas.
U Hrvatskoj nemaju konkurenciju.
- Uvijek je tu Nexe koji je najbliži i koje treba respektirati. Rade dobar posao, ali mi znamo da je nama dupla kruna uvijek cilj.
'Najdraži? - Kopljar!'
Ivano Balić, Tonći i Josip Valčić, Marko Kopljar, Ljubo Vukić, Štrlek, Šego, Vori, Džomba, Kiril Lazarov, Luka Stepančić i mnogi drugi veliki rukometaši igrali su sa Zlatkom u Zagrebu. Najdražu sedmorku je teško izdvojiti, tvrdi, ali jednoga suigrača je posebno istaknuo.
- Marko Kopljar. Ipak je on bio taj koji me trpao loptama. Naravno, možemo mi govoriti o Ivanu, koji je isto tako radio višak za tu stranu. Jako je lijepo i jako mi je drago da sam četiri godine bio i sa jednim i sa drugim i s puno njih drugih. Još uvijek se čujem s Kopljarom.
Osim što ga svi vežu za taj 'desni ćošak', vežu ga i za sedmerce. Omiljeni? Onaj kojeg zabije.
- Uh... Kako to odabrati. Puno sam ih dragih zabio iz raznih razloga koje je čitateljima teško objasniti. Znam gdje sam napravio super stvari, zeznuo golmana, ne samo lobovi, nego i normalni šutevi.
Brzo smo ga upitali: lob ili frk?
- Lob - odgovara kao iz topa.
- Frk dobar ni ne znam napraviti - smije se.
Igrao i za Goricu
Zlaja je sedam utakmica odigrao i za dva druga kluba, bez odlaska iz Zagreba.
- Bilo je tada pravo da možeš do 22. godine imati dvojnu registraciju. Mogao sam igrati za dvije ekipe zbog razvoja mladih igrača kako bi mogli igrati, recimo u nižem i višem uzrastu, kako bi se razvijali, imati više utakmica, veću minutažu. Ja sam tada bio ipak prvo desno krilo. Otišao sam pomoći RK Gorici da izbore prvu ligu. Bile su to tri utakmice. Treću smo igrali protiv Zadra u kojemu je dvojno bio Joso Valčić. Odigrao sam četiri i za jedan katarski klub, poslije OI u Londonu 2012. Bio sam ondje dva - tri tjedna.
Slobodnog vremena baš i nema. Dva sina, Pavle i Andrej, (6 i 3 godine) i kćer Lara (1) ne ostavljaju puno vremena za odmor. Supruga Maja, bivša rukometna golmanica, ipak se, priznaje Zlaja, budi po noći umjesto njega.
- Djeca nisu razbibriga, ali najviše volim biti s njima. Supruga dolazi s djecom na utakmice, naravno ovisno o terminu utakmice. PlayStation većinom igram samo kad sam na nekim pripremama. Doma moji igraju, odnosno, plešu 'Just Dance', tako da gledam njih - govori Zlatko, ali pod našim laganim pritiskom priznaje:
- A dobro, plešem i ja, ali ne tako dobro kao oni.
Sve što je bitno, na dohvat ruke
Skini aplikaciju za najbolje iskustvo portala. Čitaj, komentiraj i budi uvijek u toku s najnovijim vijestima.
Odaberi temu koju želiš pratiti
Primaj sve nove vijesti o temi i budi u tijeku
