Legendarni novinar, urednik i pisac Pero Zlatar, koji je preminuo u petak, za 24sata prije dvije godine portretirao je izbornike hrvatske reprezentacije. Ovo su njihove priče...
PERO ZLATAR: HRVATSKI IZBORNICI
Ta ljuta rana iz bečkog boja s Turcima nikada neće zacijeliti
Ambiciozni Splićanin Slaven Bilić (38), za bliske prijatelje Nane, diplomirani pravnik, pametni intelektualac, poliglot, rockerski glazbenik i rado čitani novinski kolumnist, nastupio je u ulozi sljedećega, trinaestog, izbornika.
Uzornu igračku prošlost, građenu u Hrvatskoj, Njemačkoj i Engleskoj - a koju je pozlatio kao nezamjenjivi ministar obrane u Ćirinoj brončanoj armadi, na Mondialu 1998.– netom čim se bio povukao s igrališta, zamijenio je trenerskim obrtom. Karta ga je krenula i sustavno milovala, puneći mu džepove krezovskim dobicima.
Bilić je s desetkovanim matičnim Hajdukom skončao kao drugi u hrvatskoj ligi, i to mu je dostignuće utisnulo vizu za ulazak u, do grla zakopčani, HNS. Preuzeo je mladu reprezentaciju “ispod 21”, da odatle, u ljeto 2006., uskoči u A momčad, nakon Kranjčarova pada.
Pokretanje videa...
01:05
Slaven je, od prve, pogodio kopljem “u sridu”, sabivši u mišju rupu Italiju, u Livornu, u prijateljskome nadmetanju (2:0, strijelci Da Silva i Modrić) . Azzurima je to bilo prvo predstavljanje otkako su četvrti put ugrabili pokal prvaka svijeta.
Bilić, kao prvi u skupini, munjevito prolazi razigravanje za Europsko prvenstvo, došavši pričem na glas nemiloga krvnika Engleske koju je dvostruko nadjačao: u Zagrebu (2:0) i Londonu (3:2) i izbacio je s Eura u Austriji i Poljskoj 2008. A tamo, u Austriji, u husarskome naletu, Nane se podičio sa tri vilovite pobjede u nizu, nad Austrijom, Njemačkom i Poljskom, da ga u četvrtome ogledu surovo probode sablja dimiskija.
Ljuta rana s bečkoga četvrtfinala u boju s Turcima, nikada neće zacijeliti. U 90 minuta ostalo je jalovih 0:0 pa su boljega odlučivali produžeci. Svi, koji su stezali palce za Hrvatsku, ushićeno su prasnuli kad je Ivan Klasnić u pretposljednjoj 119. minuti zatresao mrežu turskoga vratara Rustua Recbera. I dok su naši, na klupi i na terenu, pomahnitali od likovanja, skakali, grlili se i ljubili, suparnici su, va banque, očajnički nasrnuli u posljednji napad. Da s pogotkom Senturka u ukletoj 122. minuti Turska jerihonskim trubama otresito najavi kako će nam oteti već viđeno slavlje i odnijeti ga u svoje dvore.
Svaki laik, a gdjeli psiholog, nepogrešivo je naslutio da će smalaksali vatreni tragično zakartati dobijeni rat udarcima s bijele točke. Poneseni potomci sultana Sulejmana Veličanstvenoga pogodili su tri jedanaesterca, a Bilićevi nevoljnici tek jedan nevrijedan, Srnin, uz promašaje Modrića, Rakitića i Petrića. Umjesto unakaženih Hrvata, u polufinale su čudom protutnjali već prekriženi velesrećkovići,Turci.
Nedaća koja se zarazno naprtila na Bilićeva ramena, više ga nije ispuštala iz šaka. Poslije tuge u Austriji progutao je još jednu otrovnu pilulu ne izvadivši vizu za svjetsko prvenstvo u Južnoj Africi 2010. Premoćniji od Hrvata u izlučnoj skupini postali su Englezi i Ukrajinci. U našem stožeru su posumnjali da je u Kijevu, u posljednjoj izlučnoj utakmici, Engleska galantno prosula tri boda pred Ukrajinom (1:0). Za osvetu Hrvatima, i napose glavosijeku Biliću, koji ih je zakočio da sudjeluju na Euru.
Tada su, umjesto Engleza, Rusi postali dobitnici glavne lutrijske premije i, zahvaljujući vatrenima, uskočili u pobjednički vlak. Njihovi navijači, balješčiki, mjesecima su zahvalno ostavljali bokore cvijeća ispred zgrade hrvatskoga veleposlanstva u Moskvi i pjevali ode u slavu poštenjaka Bilića koji ih je podigao iz groba i izveo na veliku predstavu. I to nakon što su bili izgubili i posljednje zrno nade da će se gostiti s europske štedre trpeze.
------------------------------------------
Slaven Bilić izdržao je šest godina u izborničkoj odori, koju je 2012. bio prisiljen prepustiti suigraču iz reprezentacije i Hajduka Igoru Štimcu (45). Prvi Štimčevi koraci činili su se kao preslikani iz bajke braće Grimm. Kad smo Hrvatsku, tri kola prije konca kvalifikacija, u najljepšim mislima već ispratili u Brazil na Mundial, na Igora su navalile mučne nedaće. Njegovi pitomci su 15. listopada 2013. poklekli od Škota u Glasgowu, a on je, nakon sloma, malodušno stavio izbornički mandat na raspolaganje poslodavcu, HNS-u. Izvršni odbor, brže – bolje, usvaja Igorovu brzopletu predaju i to je bio njegov neminovni kraj.
-----------------------------------
Igora Štimca mijenja Niko Kovač (42), vitez željeznoga prezimena. Gastarbajterski izdanak rođen je 15. listopada 1971. u Berlinu, a vrhunsku klasu istesao je u munchenskome Bayernu i potom u još tri njemačka prvoligaša. Skončao je igrački vijek u austrijskome Salzburgu. Božica Fortuna podragala je Kovača kad je u doigravanju za popunu mjesta u Brazilu izvukao Island koga je priželjkivao. Pregazio je vikinge u dva susreta, štono bi rekao Zdravko Mamić, kano plitki potok: u Reykjaviku (0:0) i Zagrebu (2:0).
No u Riju Kovač se nije iskazao kao kovač svoje sreće. Na otvaranju s Brazilcima, japanski sudac Nišimura mandarinski ponizno, sramotno se klanjao do poda domaćinu, izmislivši nepostojeći jedanaesterac protiv nas, i uz još nekoliko poklon odluka presuđenih na štetu Hrvata, olako ih odgurnuo u mulj. Na semaforu je konačno ostalo zapisano nepravednih 3:1. Čak su, i do srži pristrasni, brazilski izvjestitelji priznali skrušeno da je vatrena kohorta bila žrtveno janje zaklano i prineseno za ljubav blijedih peterostrukih svjetskih prvaka. Naših visokih 4:0 nad Kamerunom, postalo je ček bez pokrića koji je pao u nataloženu jamu nakon čistoga gubitka od Meksika (1:4), u trećem kolu. Vatreni su se pogureno prenuli iz varljivoga sna na južnoameričkome suncu, pa je uslijedio je njihov neslavni povratak u čemernu nogometnu zbilju.
Niko Kovač se, unatoč brazilskome posrtaju, ipak održao na opasnome vrtuljku. Popravni ispiti i rehabilitacija krenuli su mu, po želji i mjeri, u kvalifikacijama za Euro 2012. u Francuskoj. Ali nisu potrajali, Zaskočila ga je na krivoj nozi i podmuklo zadavila fašistička svastika, koju je na poljudski travnati sag potuljeno upisala neotkrivena, neznančeva prokleta ruka.
Zbog kazne, na sablasno praznome stadionu u Splitu, odigran je uzvrat s Italijom. Ucrtani nacistički simbol, koji su diljem svijeta podastrle televizijske kamere, skrivio je da Hrvatskoj bude oduzet bod, i da na dva sljedeća sraza ne može uživati potporu svojih gledatelja. Nakon splitske podjele plijena s Talijanima (1:1), Kovač je, tijekom dvaju narednih susreta u Oslu i Bakuu, bio bačen u bezdan. Od vatrenih smo očekivali šest maksimalnih bodova, koji će ih izravno odvesti na Euro, ali oni su utržili, bijedni, jedan jedini. Iščupali su ga poslije jadnih 0:0 s Azerbajdžanom, kojim je zapovjedao izbornik iz hrvatskoga uvoza Robert Prosinečki.
Smrtonosni metak, kojim je bila ovjerena Kovačeva pogibija, pukao je nakon sumornih 0:2 s Norveškom. Voda nam je tako doprla do grla, budući da, u nadolazećim bitkama, s Bugarima u Zagrebu i s Maltom u La Valetti, nije bilo druge nego izganjati puni plijen, eda bismo izbjegli nadasve neizvjesno dodatno lutrijsko razigravanje. Stoga se izlaz iz slijepe ulice pokušao nabasati uz pomoć šok terapije i rizičnoga kirurškog reza.
Davor Šuker, prvi činovnik HNS-a, teška srca brzometno je potpisao otkaz Niki Kovaču, brončanome pajdašu iz Francuske 1998., i u njegovu fotelju posjeo neprepoznatljivo lice, Antu Čačića (59) koga, osim njega i Zdravka Mamića, nitko nije mogao zamisliti s izborničkim žezlom u desnici.
Sve što je bitno, na dohvat ruke
Skini aplikaciju za najbolje iskustvo portala. Čitaj, komentiraj i budi uvijek u toku s najnovijim vijestima.
Odaberi temu koju želiš pratiti
Primaj sve nove vijesti o temi i budi u tijeku
