Dodaj 24sata među omiljene izvore na Googleu
Znanstvenici proučavaju pse kako bi otkrili mogu li pomoći u rasvjetljavanju podrijetla ljudskog govora. Posebno ih zanima kako psi kontroliraju glasanje i što nam to može otkriti o evoluciji komunikacije
Znanstvenici proučavaju sposobnost pasa da kontroliraju i mijenjaju glas i nadaju se da će rasvijetliti jednu od najvećih zagonetki evolucije, podrijetlo ljudskog govora.
Više od 14 000 godina psi love s nama, čuvaju stoku, prate ovce na ispaši i, u novije vrijeme, sklupčani leže pored nas na kauču. Tijekom vremena naučili su začuđujuće dobro razumijevati naše geste i prepoznavati naše znakove.
POGLEDAJTE VIDEO:
Pokretanje videa...
00:55
Sada istraživači smatraju da psi mogu pomoći u pronalaženju odgovora na mnogo važnije pitanje: kako su ljudi postali jedina vrsta sposobna za govorni jezik?
Dr. Tamás Faragó, istraživač u području bioakustike na Sveučilištu Eötvös Loránd u Budimpešti, već gotovo dva desetljeća proučava kako psi komuniciraju glasanjem.
U okviru petogodišnjeg istraživačkog projekta K9VocLearn, koji se financira sredstvima EU-a, on i njegov tim proučavaju je li se domestikacijom promijenio način na koji psi upotrebljavaju svoj glas te što bi nam to moglo otkriti o razvoju ljudskog govora.
Znanstvenici žele saznati jesu li tisuće godina života uz ljude psima omogućile stjecanje nekih od temeljnih elemenata vokalnog učenja, a to je sposobnost prilagođavanja glasovnog izražavanja slušajući druge.
- Vokalno je učenje jedinstvena ljudska sposobnost i vrlo važan preduvjet za govorni jezik, rekao je Faragó.
- Bez sposobnosti modificiranja izgovora i učenja novih načina izgovora radi stvaranja novih glasova zapravo ne možete naučiti govoriti, nastavlja.
Ljudi su tu sposobnost razvili do zavidnih razina, učeći i svjesno proizvodeći ogroman raspon različitih glasova potrebnih za govorni jezik. Tek neznatan broj drugih sisavaca pokazuje sličnu sposobnost.
Dupini, kitovi, tuljani, šišmiši i slonovi mogu, u različitoj mjeri, imitirati ili modificirati zvukove, dok je u velikih čovjekolikih majmuna – naših najbližih srodnika – vokalna fleksibilnost mnogo više ograničena.
Psi zauzimaju jedinstveno mjesto u evoluciji – uzgajani su tisućama godina zbog posebnih osobina koje su bile korisne ljudima.
- Tijekom domestikacije psi su odabirani na temelju pitomosti, tolerancije prema ljudima i sposobnosti suradnje s ljudima u lovu, čuvanju stada i vođenju stoke, naglasio je Faragó.
Znanstvenici proučavaju jesu li iste te osobine koje su pse učinile spremnima na suradnju i socijalno tolerantnima mogle utjecati i na njihovu sposobnost da kontroliraju i mijenjaju zvukove koje proizvode.
- Psi imaju mnogo socijalnih kognitivnih sposobnosti koje su vrlo slične ljudskima i našoj sposobnosti za suradnju. Zato smo smatrali da bi psi mogli biti vrlo dobar model za te rane korake u evoluciji ljudi, objasnio je Faragó.
To je povezano sa zanimljivom idejom evolucijske biologije, koja je još uvijek predmet rasprave, a poznata je kao hipoteza o samodomestikaciji. Prema toj hipotezi, tijekom ljudske evolucije selekcijom se davala prednost većoj socijalnoj toleranciji i suradnji, što je dovelo do nekih promjena koje su slične onima opaženima prilikom domestikacije životinja.
Ako veća socijalna tolerancija pogoduje i fleksibilnijoj komunikaciji, proučavanje onoga što se domestikacijom dogodilo kod pasa moglo bi objasniti neke evolucijske uvjete koji su u konačnici omogućili nastanak ljudskog govora.
Jedno od objašnjenja leži u činjenici da se glasanje pasa promijenilo u odnosu na glasanje njihovih divljih predaka. U okviru studije iz 2023. utvrđeno je da su pasmine genetski bliže vukovima na zavijanje češće odgovarale zavijanjem, dok su pasmine u daljem srodstvu s vukovima češće lajale.
Za razliku od vukova, psi laju u gotovo svim situacijama. Znanstvenici sa Sveučilišta Eötvös Loránd vjeruju da je to izravna posljedica domestikacije, možda zato što su rani ljudi davali prednost psima koji su mogli glasanjem upozoriti na opasnost.
Taj prijelaz s rijetkog oblika ponašanja svojstvenog vukovima na stalno davanje signala upućenih čovjeku upravo je ono što K9VocLearn pokušava objasniti.
Budimpeštanski laboratorij primjerenog imena BARKS Lab bavi se istraživanjem ponašanja i akustike zvukova pasa K9 (službenih pasa). Ondje znanstvenici pokušavaju stvoriti dosad najdetaljniju sliku o vokalnoj komunikaciji pasa.
Pse se dovodi u situacije koje su osmišljene tako da izazovu niz emocija. Igraju razne igre, obavljaju jednostavne zadatke učenja, nakratko se razdvajaju od svojih vlasnika, čak se nađu licem u lice s napuhanom vrećicom za smeće koja se „misteriozno” kreće po prostoriji.
Svaki lavež, cvilež, režanje i zavijanje bilježe se zajedno s ponašanjem i otkucajima srca, što znanstvenicima pomaže da povežu određene glasove s emocionalnim stanjima.
Sljedeće je pitanje mogu li psi naučiti dobrovoljno proizvoditi neke od tih glasova. Vježbe osmišljava dr. Sára Sándor, genetičarka i kvalificirana trenerica pasa.
- Trenutačno provodimo pilot-vježbe kako bismo razradili protokol, rekla je i naglasila da su istraživači usredotočeni na to kako uvježbati pse da se dobrovoljno glasaju i sudjeluju.
- Ne želimo raditi pritisak na pse. Ne želimo ih prisiljavati da nešto rade, nastavlja
Pritom je najvažnije dopustiti psima da sami odluče hoće li nastaviti.
- Učimo pse kako izraziti pristanak, pa ako pas osjeti da je situacija stresna ili se osjeća umorno, može dati znak da ne želi nastaviti. Vokalno učenje naporno je za pse, zato trebamo paziti da vježbe budu kratke i prepustiti psima što veću kontrolu, izjavila je.
Nije cilj naučiti pse da „govore” kao što to čine ljudi, već otkriti do koje mjere mogu dobrovoljno kontrolirati svoje glasanje. Dr. Faragó i njegov tim ne žele pretjerano tumačiti ponašanje pasa, već ispituju nešto konkretnije. Može li pas naučiti, na poticaj, zacviljeti kao što bi to inače učinio zbog uzbuđenja, i to bez lopte koja je obično okidač?
U ispitivanju ne sudjeluju samo psi velikih glasovnih mogućnosti.
- Sve su to za nas podatci, stoga smo zainteresirani i za mogućnost uvježbavanja pasa s minimalnim glasovnim mogućnostima. Trenutačno imamo jednog psa koji se jedva glasa, a ipak je u jednoj sesiji shvatio o čemu se radi i sada obožava lajati na poticaj, ispričala je dr. Sándor.
Ako je pas prirodno „brbljav”, to ne znači nužno da bolje kontrolira svoj glas. Pričljivi psi mogu lajati zbog genetike, svojeg emocionalnog stanja ili vanjskog okidača, a ne zato što mogu namjerno proizvesti određeni zvuk. Prava kontrola glasa djeluje u oba smjera: ponekad to znači i naučiti šutjeti kad se to zatraži.
Tim se dosad oslanjao na vlastite obiteljske pse, ali će uskoro angažirati mnogo veći broj volontera. Vlasnici pasa iz cijele Budimpešte kod kuće će slijediti protokole treninga prije nego što svoje ljubimce dovedu u BARKS Lab da laju, cvile i zavijaju u ime znanosti.
Osim toga, rad će se proširiti i izvan laboratorija. U okviru znanstvenog izazova za građane, koji je potaknut ranijim događanjem Do As I Do Woof Challenge, vlasnici pasa iz cijelog svijeta bit će pozvani da dostave snimke koje laboratorij inače nikad ne bi mogao snimiti: zadovoljne uzdahe, pospano šmrcanje, tihe zvukove koje pas ispušta prije nego što zaspi.
Usto, vlasnici će moći dostaviti uzorke DNK-a i sudjelovati u ispitivanjima ponašanja te tako pomoći znanstvenicima u potrazi za genima koji bi mogli objasniti zašto neki psi imaju veću kontrolu nad svojim glasanjem od drugih.
Osim odgovora o podrijetlu govora, istraživanje bi moglo donijeti i praktične koristi.
- Jedna je od mogućih primjena razvoj pametnih uređaja koji mogu otkriti osjećaje pasa na temelju njihova glasanja, izjavila je dr. Sándor.
Već se ispituje mogućnost primjene umjetne inteligencije za pružanje informacija o emocionalnom stanju pasa na temelju njihova glasanja. Bolje znanstveno razumijevanje glasovne komunikacije pasa moglo bi pomoći vlasnicima da prepoznaju strah, stres ili frustraciju prije nego što problemi u ponašanju eskaliraju, a time bi se unaprijedila dobrobit i ojačao odnos između ljudi i njihovih kućnih ljubimaca.
Međutim, pitanje koje je važnije odnosi se na mnogo davniju prošlost.
Psi već tisućama godina žive uz ljude i razvijaju se uz njih, prilagođavajući se, poput njih, mnogim društvenim potrebama za suradnju i toleranciju, a neki istraživači smatraju da su i one pomogle utrti put ljudskom jeziku.
Ako su zbog domestikacije psi razvili fleksibilan nov glas, možda upravo oni šutke čuvaju jedan od komadića koji nedostaju u priči o tome kako su ljudi naučili govoriti.
Piše: Alison Jones
Članak je izvorno objavljen u časopisu Horizon, posvećenom istraživanjima i inovacijama u EU-u.
Istraživanja navedena u ovom članku djelomično je financiralo Europsko istraživačko vijeće (ERC).
Dodatne informacije:
24sata © 2026
