Dodaj 24sata među omiljene izvore na Googleu
Asteroidni pojas nije statičan, već polako nestaje zbog Jupiterove gravitacije! Gubi 0,0088% mase svakih milijun godina, a 80% odlazi kao kozmička prašina
Asteroidni pojas, prostrani prsten stijena i prašine između Marsa i Jupitera, često doživljavamo kao nepromjenjivu i trajnu značajku našeg kozmičkog susjedstva. No, najnovije istraživanje otkriva da je ova slika daleko od istine. Pojas nije statični muzej ostataka formiranja planeta, već dinamična i propusna struktura koja milijardama godina polako, ali sigurno gubi svoju masu, piše Science Alert.
Prije otprilike 4,6 milijardi godina, kada se formirao naš Sunčev sustav, materijal u području između Marsa i Jupitera trebao se spojiti i stvoriti još jedan stjenoviti planet. Međutim, gravitacijski div u susjedstvu, Jupiter, imao je druge planove. Njegova golema gravitacijska sila neprestano je remetila orbite mladih svemirskih tijela, uzrokujući da njihovi sudari budu destruktivni, a ne konstruktivni. Umjesto da se spajaju u veće objekte, sudari su ih drobili u manje fragmente.
Ono što je danas ostalo od tog neuspjelog planeta je Asteroidni pojas, koji sadrži tek oko 3% mase našeg Mjeseca, raspršene na milijunima kilometara prostora. No, Jupiterov utjecaj tu nije stao. On i danas nastavlja oblikovati sudbinu pojasa.
Tim astronoma, predvođen Juliom Fernándezom sa Sveučilišta u Urugvaju precizno je izračunao kojom brzinom Asteroidni pojas gubi materijal. Njihova studija pokazuje da pojas trenutno gubi oko 0,0088% svoje "kolizijski aktivne" mase svakih milijun godina. Kolizijski aktivna masa odnosi se na onaj dio pojasa koji još uvijek sudjeluje u neprestanom procesu sudaranja i drobljenja, isključujući velike, stabilne objekte koji su preživjeli dovoljno dugo da više ne sudjeluju aktivno u ovom procesu.
Iako se postotak čini zanemarivo malim, na ogromnim vremenskim skalama Sunčevog sustava, to predstavlja značajan i stalan odljev materijala. Gravitacijske rezonancije – područja u kojima orbitalni periodi asteroida stvaraju redovite interakcije s Jupiterom, Saturnom, pa čak i Marsom – djeluju kao "katapulti", destabilizirajući orbite fragmenata i izbacujući ih iz pojasa.
Ono što ovo istraživanje čini posebno zanimljivim jest precizna podjela sudbine izgubljene mase.
Znanstvenici su utvrdili da materijal napušta pojas na dva glavna načina:
- 20% bježi kao veći fragmenti:** Otprilike petina izgubljene mase izbacuje se u obliku asteroida i meteoroida. Neki od njih bivaju poslani prema vanjskom Sunčevom sustavu, dok drugi kreću prema unutrašnjosti, gdje se nalazi i Zemlja. Ovi fragmenti povremeno presijecaju našu orbitu i postaju potencijalni udarni objekti, a neki ulaze u našu atmosferu kao spektakularni meteori.
- 80% postaje kozmička prašina:** Ogromna većina, čak 80% materijala, ne uspijeva pobjeći iz pojasa kao cjeloviti komad. Umjesto toga, kroz bezbrojne međusobne sudare, melje se u finu meteoritsku prašinu. Ta prašina polako spiralno putuje prema Suncu i hrani zodijačku svjetlost – blijedi, eterični sjaj vidljiv na noćnom nebu netom nakon zalaska ili prije izlaska Sunca.
Razumijevanje stope gubitka mase Asteroidnog pojasa ima izravne posljedice na razumijevanje evolucije Zemlje. Znanstvenici sugeriraju da je pojas prije otprilike 3,5 milijardi godina mogao biti i do 50% masivniji, s dvostruko većom stopom gubitka materijala. Ovaj zaključak se poklapa s geološkim dokazima sa Zemlje i Mjeseca. Slojevi staklenih sferula pronađeni u Zemljinim stijenama i analiza kratera na Mjesecu svjedoče o puno nasilnijoj prošlosti, s daleko intenzivnijim bombardiranjem iz svemira.
Današnje "kapanje" materijala iz pojasa samo je blijeda sjena nekadašnje kozmičke oluje. Ova studija preoblikuje našu percepciju Asteroidnog pojasa. On nije samo groblje planetarnih ostataka, već živa, evoluirajuća struktura čije nam polagano nestajanje pomaže sastaviti slagalicu o povijesti udara koji su oblikovali naš planet.
24sata © 2026
