Misterij 'ljudi riba': Imaju veće slezene i rone čak 13 minuta

'Ljudi ribe' iz Indonezije mogu zadržati dah do 13 minuta i roniti na dubinu od 70 metra. Liječnici i znanstvenici su otkrili da su ti ljudi evoluirali i da su im slezene 50 posto veće nego drugim ljudima.

Genetske promjene su otkrili kod ljudi iz plemena Bajau. To je prvi zabilježen slučaj u svijetu prilagodbe ljudi na dubinsko ronjenje.

'Morski nomadi', kako ih zovu, već više od 1000 godina se bave podvodnim ribolovom. Sada su se smjestili na otocima Indonezije. Prilikom ronjenja opremljeni su samo utezima i drvenim naočalama. Oko 60 posto vremena dnevno provode na moru, danju i noću ploveći čamcima, roneći i konzumirajući puno ribe koju sami ulove. Žive na ručno izrađenim barkama i sve što trebaju nose sa sobom na more. Na obalu dolaze samo kako bi trgovali ribom ili popravili plovila. 

Znanstvenici kažu da su se njihova tijela u tolikoj mjeri prilagodila životu na i u moru da djeca bez pomagala vide kristalno jasno do dubine od 25 metara, a nedavno provedeno istraživanje pokazalo je da imaju neuobičajeno veliku slezenu što je rezultat ronjenja na dah. 

Slezena igra ključnu ulogu i 'čuva' ih od hladnoće dok kratko rone u hladnoj vodi. Otkucaji srca uspore, krv ide prema vitalnim organima, a slezena 'šalje' crvene krvne stanice s kisikom u krvotok. Kontrakcije slezene mogu podignuti razinu kisika u krvi za 9 posto. 

- Znamo da tuljani koji duboko rone imaju vrlo velike slezene. Ako selekcija djeluje na tuljane, vjerujemo da može djelovati i na ljude - kaže Melissa Ilardo, znanstvenica sa sveučilišta Cambridge. Rezultati istraživanja objavljeni su u časopisu Cell.

Budući da se članovi plemena Bajau ne natječu s ostalima teško je reći koliko dugo mogu roniti pod vodom, no navodno je zabilježen slučaj da je jedan od njih ronio čak 13 minuta. Odrasli članovi zajednice na dah mogu zaroniti i 70 metara duboko, 'naoružani' samo drvenom zaštitnom maskom za oči i kopljem za ulov ribe. 

Melissa Ilardo je provela nekoliko mjeseci u Indoneziji kako bi skupljala genetske uzorke i ultrazvukom pregledavala ljude iz plemena. DNK analiza je pokazala da ljudi iz plemena Bajau imaju gen PDE10A koji nije pronađen kod njihovih susjeda.  

- Vjerujemo da su se ljudi iz plemena Bajau prilagodili i da su povećali razine hormona štitnjače čime je povećana njihova slezena. Dokazano je na miševima da je povećanje razine hormona tireotropina povezano s rastom slezene - kaže Melissa Ilardo, piše Daily Mail. 

Znanstvenici kažu da je to prvi pokazatelj genetičke prilagodbe kod suvremenih ljudi. 

Za vrijeme boravka u njihovu selu Jaya Bakti blizu Sulawesija dr. Ilardo je ultrazvučnim aparatom pregledala slezenu 59 pripadnika plemena, a potom rezultate usporedila s ultrazvučnom snimkom 34 pripadnika susjednog plemena. 

Po povratku na Sveučilište u Copenhagenu gdje je pregledala snimke, ustanovila je da je slezena pripadnika Bajaua bila za 50 posto veća. Pojasnila je da slezena služi za razgradnju oštećenih crvenih krvnih stanica i kao spremnik krvi te se smatra jednim od središta aktivnosti retikuloendotelnog sustava (dijela imunosnog sustava).

Dr. Ilardo je ustanovila da povećana slezena plemenu Bajau priskrbljuje 10 posto više krvnih stanica nego ljudima s uobičajeno velikom slezenom. Zbog dodatne količine krvnih stanica koje prenose kisik po krvotoku pripadnici plemena Bajau mogu ostati dulje pod vodom. 

Proučavajući genome Bajaua i dvaju drugih lokalnih zajednica, znanstvenica je kod prvih izolirala češću prisutnost gena PDE10A koji sudjeluje u proizvodnji tiroidnih hormona (hormona štitne žlijezde), a povezuju se i s veličinom slezene. 

U pokusima na miševima pokazalo se da "PDE10A regulira tiroidne hormone koji kontroliraju veličinu slezene, što znači da se kod pripadnika plemena Bajau slezena povećala zbog dugog i čestog ronjenja na velikim dubinama", pokazala je studija. 

Dr. Ilardo kaže da je potrebno provesti dodatna istraživanja kako bi se shvatilo na koji način hormoni štitne žlijezde utječu na veličinu ljudske slezene. "Sve što smo doznali ukazuje na to u koliko nam je mjeri važno i vrijedno urođeničko stanovništvo koje živi u ekstremnim životnim uvjetima u svim dijelovima svijeta", smatra suautor studije Eske Willerslev, profesor na Sveučilištu u Copenhagenu. 

Istraživanje američke znanstvenice u budućnosti bi moglo pomoći znanstvenicima da shvate na koji način organizam reagira na akutnu hipoksiju, odnosno gubitak kisika u raznim situacijama, bilo da je riječ o ronjenju na dah, uspinjanju na velike visine ili o operativnim zahvatima i bolestima pluća.