Željka Babić, copywriterica i content writerica, život u Hrvatskoj s obitelji je zamijenila onim u Njemačkoj. Za 24sata piše kako izgleda školski sustav, te zašto smatra da joj djeca sad imaju šansu za normalniji život
OBRAZOVANJE U NJEMAČKOJ
Nema stresa: Ovdje djeca nisu roboti koji skupljaju petice da bi upisali iole pristojnu srednju
U serijalu tekstova o obrazovanju u razvijenim zemljama ovaj tjedan predstavljamo Njemačku. Globalni gospodarski gigant danas je domovina i desetaka tisuća hrvatskih građana, koji su u Njemačkoj potražili bolji posao i život općenito.
Željka Babić, copywriterica i content writerica, blogerica, te autorica dječjeg romana "Kako otkriti toplu vodu", za 24sata napisala je svoja i iskustva svoje djece u njemačkom obrazovnom sustavu.
Kako ističe, doslovce su se morali prilagoditi ritmu u kojem nema stresa i panike, te je uvjerena da joj djeca sad imaju šansu za kvalitetan život. Ovo su njezina iskustva:
Uči se prema mogućnostima djeteta
"Besmislene količine zadaće, nervoza, beskonačni testovi, stres oko upisa u srednju školu, nerazumne količine datuma, godina, definicija za pamćenje - sve je to selidbom u Njemačku ostalo zauvijek iza nas.
Mi živimo u Hessenu, u okolici Frankfurta i djeca pohađaju školu u mjestu u kojem živimo. S punim povjerenjem smo prihvatili odluku nadležne Agencije za obrazovanje bez da sam se raspitivala ili sama birala školu. I jako smo zadovoljni.
Riječ je o takozvanoj europskoj školi i integriranoj gimnaziji. Naime, europske škole promiču jedinstvo Europe i djecu se uči razmišljati o sebi kao o Europljanima, posjećuju EU institucije, i uči ih se da jednog dana posluju ili se bave znanošću koristeći resurse cijele EU. Djeca uče puno europskih jezika, a dio obrazovanja su razmjene po EU zemljama.
Integrirana gimnazija znači da se gimnazijski program isprepliće sa strukovnim obrazovanjem, i djeca mogu tijekom obrazovanja iskušati razne predmete i struke. Na kraju srednje škole odlučit će koju će maturu polagati - gimnazijsku ili strukovnu. Obje im omogućavaju nastavak obrazovanja, ali gimnazijska matura više odgovara mladima koji bi rado išli u znanstvenu karijeru, ili studirali npr. medicinu, dok je strukovna primjerena za mlade koja žele usavršiti stručna znanja kroz primijenjene znanosti. Težinu mature birate prema svojim daljnjim obrazovnim potrebama.
Ne morate odlučiti s 14 koju školu ili smjer ćete odabrati. Niti je to moguće, a kad se roditelji upetljaju - kao kod nas, imamo cijele generacije nesretne i frustrirane djece, a kasnije nezadovoljnih radnika. Ovdje ćete kroz sve godine obrazovanja moći ići na praksu u razne firme - ili istraživačke institucije, kombinirati predmete, nivoe i izborne predmete, pa polako oblikovati svoj profesionalni put uz vodstvo nastavnika. Konačnu odluku donosite s 18 ili 19 godina, kad ste već dovoljno zreli.
Starije dijete pohađa deveti razred, mlađe integracijski razred za učenje njemačkog jezika. Nastava se odvija samo prijepodne, od 8 do 13:30, a odvija se u tri bloka od po 90 minuta s 30 minuta pauze između svakog bloka. Kako u danu nema puno raznih predmeta zguranih u kratki period od samo 45 minuta, djeca su opuštenija i mogu se posvetiti svakom predmetu. Djeca nerijetko dođu energizirana iz škole, zainteresirana za temu koju su obrađivala.
Zadaće nema puno. Dijete u devetom razredu kaže kako sada iz matematike ima samo tri zadatka - dakle stvarno tri, a ne tri zadatka puta sva slova abecede, što je bio slučaj u hrvatskoj školi. Obično riješe zadaću u manje od sat vremena.
U Hrvatskoj školi moj je sin stalno bio kritiziran da je prespor u rješavanju matematičkih zadataka - onemogućavalo je to učitelje da “jure kroz gradivo” (citiram učitelje) žuđenom brzinom. Ovdje, učitelj ga pita zašto se tako žuri i sebi nabija stres. Hrabri ga da se opusti i rješava zadatke polako, i smireno. Matematika je neusporedivo lakša. Naravno, ako želite znati više, imate dodatnu nastavu.
U Njemačkoj jako paze da djeca nisu pod stresom. Jer stres nije dobar za učenje. Nema “jurenja kroz gradivo”, niti suludih pritisaka. Trebalo nam je malo vremena da se naviknemo na opušten i human tempo. Djeca dnevno imaju tri predmeta. Kroz devedeset minuta nastave nastavnici polako i bez žurbe izlože gradivo, ali se najviše vremena troši na razgovor i samostalni rad. Svatko može reći što želi, ima se vremena i djeca doživljavaju školu opuštenijom i ugodnijom.
Imaju predmet o novcu i radu gdje se uči o financijskim sustavima, što je novac, koji su izvori prihoda, kako rade porezi, monetarne politike i ekonomija. Jako korisno i pametno. Ne treba niti reći kako su škole tehnološki dobro opremljene, pa se kemijski i fizikalni pokusi odvijaju tako da ih profesorica izvodi ispod kamere i prikazuje pokus na velikoj pametnoj ploči.
Predmeti se rade na tri razine, i nije nikakva sramota da neki od predmeta radiš na bazičnoj razini, dok si u predmetima za koje voliš na najvišoj razini. Škola njeguje interes, sposobnosti i profil djeteta i nisu fokusirani na to da proizvode “petnulaše”.
Poslijepodne djeca mogu ostati u školi i posve besplatno pohađati širok spektar aktivnosti. Neke od aktivnosti spadaju u izborne predmete, druge su nešto kao naše slobodne aktivnosti, a škola nudi i više oblika pomoći u učenju. Sve je potpuno besplatno. Boravak je osiguran do šestog razreda i posve je besplatan. I starija djeca imaju gdje ostati ako za to postoji potreba. Hranu morate donijeti sami ili kupiti u školskoj kantini - ali o djeci se brinu pedagozi u lijepom ambijentu, opremljeni društvenim igrama, priborom za slikanje, velikim školskim dvorištem i posebnom vrstom mira koja me uvijek privlačila i zbog koje sam se odlučila poslušati intuiciju i konačno se preseliti u sjevernije krajeve Europe.
Moja djeca mogu birati između znanosti na engleskom, školskog radija, firme, tonskog studija, tečajeva stranih jezika, programiranja, benda, klavira, zbora, glumačke grupe, bibliotekarstva, dodatne matematike, bubnjanja, parkoura i niza drugih aktivnosti. Sve je besplatno.
Školski bend nastupa na raznim eventima u Hessenu i aktivno traži dobro plaćane gaže. Od novca koji zarade kupuju instrumente, pa soba za glazbu ima lijep izbor kvalitetnih instrumenata. Kažu da nemanje novca ne smije biti prepreka da se djeca bave glazbom, pa ako roditelj ne može kupiti instrument, dijete će ga dobiti na posudbu od škole. Bili su veseli kad su ih neki regionalni političari zvali da im sviraju na domjenku - učitelj ih je podučio kako su se sad probili među važne “face”, pa će uskoro moći dići cijenu svoje svirke. Sve u toj školi ujedno je i škola za život. Djeca svojom svirkom zarađuju pravi novac i sviraju u realnom svijetu.
Noćna mora hrvatskih obitelji zvana “upisi u srednju školu” ne postoji u Njemačkoj. Već u petom razredu djeca se usmjeravaju u različite škole, ovisno o pokazanim interesima i sposobnostima. Djeca su ponuđeni različiti nivoi predmeta. Ideja je omogućiti im da napreduju u stvarima u kojima su dobri, umjesto da ih se sili da svladaju sve na visokom nivou - čime djeca koja nemaju poseban interes ili sposobnosti za određene predmete pate jednako kao i djeca koja imaju volju učiti.
Učitelji prate dijete i donose odluku - ili barem preporuku - koju školu dijete treba pohađati. Iako ima roditelja koji to dovode u pitanje i na silu guraju djecu u gimnazije, čini mi se kako većinom nastavnici dobro procjenjuju profil djeteta i preporučena škola je u djetetovom najboljem interesu.
Ima barem deseterostruko manje ispitivanja, testiranja i ocjena, a ne postoje informacije za roditelje poput onih u Hrvatskoj gdje razrednik čita djetetove ocjene i komentirao kako dijete treba “više stiskati” jer je među desecima ocjena zalutala i koja trojka ili četvorka. Toga u Njemačkoj nema. Ocjene nisu tema. Postoje, i to znamo, ali se time ne preokupiramo ni izbliza kao u Hrvatskoj.
Dijete koje pohađa deveti razred dobilo je iscrpne upute kako da si nađe internship u nekoj od lokalnih firmi. Ići će raditi tri tjedna u firmu, a zadaci nisu samo naučiti o poslu. U izvještaju koji će pisati treba obratiti pozornost na odnose i komunikaciju među ljudima, zadovoljstvo ljudi poslom, šefovima i pokušati doznati zašto je to tako. Djeca su upozorena u lijepom i humanom pismu da će se susresti s mrzovoljom, stresom, nezadovoljstvima i da ih to ne obeshrabri, nego da budu ustrajni i pokušaju naći način da komuniciraju sa zaposlenicima, ali i shvate uzroke zašto je tome tako. Uz akademska znanja, naša škola jako naglašava razvoj osobnosti, kritičkog mišljenja i komunikacijskih vještina.
Djeca moraju sama pronaći firmu čiji posao žele upoznati kako bi zaključili žele li nastaviti svoje obrazovanje u tom smjeru, pregovarati s njima da ih prime i pobrinuti se da svi potpišu potrebne papire. Uče ih odgovornosti i samostalnosti.
Nastavnici su puno više pedagoški, didaktički, metodički i psihološki obrazovani. Da biste postali učitelj, nakon studija svoje struke imate dvije godine tzv. “refendarijata” u kojem učite psihologiju, pedagogiju, didaktiku, pohađate predavanja, ispite, ali i idete na praksu. Refendarijat je toliko složen, zahtjevan i iscrpan da mnogi odustanu. Postati nastavnik u Njemačkoj je trening izdržljivosti i odlučnosti. Iako je često kritiziran zbog pretjerane zahtjevnosti, pa nerijetko mladi budući učitelji završe u burn outu, čini se kako ozbiljnost nastavničke edukacije donosi dobro obrazovane, smirene pedagoge, koji itekako znaju s djecom.
Užitak mi je pričati s njemačkim nastavnicima, jer je nivo shvaćanja djetetovog učenja holistički, pazi se na djetetovu motivaciju, životno zadovoljstvo, socijalne faktore, samosvijest koja uključuje i priznanje da u nečemu nisu najbolji (i ne trebaš biti). Budući da nisu preokupirani ocjenama ili upisima, imaju više vremena za stvarno bitne stvari.
Više paze jedni na druge
Brižljivost i opuštenost koju njeguju vidi se i u malim stvarima - zvono je iznimno ugodno, kao neka lijepa melodija. Odmori imaju tri zvona - za početak odmora, kraj, i treće koje označava početak nastave. Djeca polako kreću sa velikog školskog igrališta nakon polusatne pauze. Čak i posjet njemačkoj školi pokazat će vam veću dozu mira i opuštenosti. Hodnici su tiši, djeca hodaju polakše, više paze na druge oko sebe.
Svega je manje - i lektire, i ispitivanja, i buke, i zadaće. Pa je zato mira, interesa, ljudskog kontakta više. Djeca mi kažu kako su mali Nijemci iznimno ljubazni - prihvatili su moju djecu lijepo i prijateljski. Jednom su sami sjedili na školskom dvorištu, pa je djevojka iz sinovog razreda pozvala svog mlađeg brata da rade društvo mojima - jer su vidjeli da su sami.
Sve u svemu, Njemačka je bila dobar izbor što se škole tiče. Naravno, bilo bi nefer reći da su škole savršene. Postoji otpor promjenama, i oni se žale da je gradivo preobimno, digitalna transformacija je u začetku, nastavnika nedostaje - posao je sve teži, refendarijat zahtjevan, a moderna djeca i roditelji sve više traže.
Ipak, u odnosu na kaos iz kojeg smo odselili, ovo je ogroman napredak i mi se odlučujemo cijeniti što imamo i uživati u humanijem, opuštenijem i ljepšem životu. Istodobno, sigurna sam da će njihovo obrazovanje biti relevantnije, a buduće karijere suvislije, s puno više izbora, mira, i na kraju krajeva donijeti im dovoljno novaca za život - bez stresa, panike i histerije koja prati obrazovanje u Hrvatskoj."
Sve što je bitno, na dohvat ruke
Skini aplikaciju za najbolje iskustvo portala. Čitaj, komentiraj i budi uvijek u toku s najnovijim vijestima.
Odaberi temu koju želiš pratiti
Primaj sve nove vijesti o temi i budi u tijeku
