Carcaixent je gradić s 20.500 stanovnika, udaljen oko 45 kilometara od grada Valencije. Tamo je grobnica zloglasnom Vjekoslavu Maksu Luburiću. Ubijen je prije 57 godina, 20. travnja 1969. godine
ŠPANJOLSKI ZAKON
Ustaška obilježja miču s groba Vjekoslava Maksa Luburića, Pavelićeva mesara iz Jasenovca
Čitanje članka:
6
min
Grobnica Vjekoslava Maksa Luburića, zapovjednika ustaškoga logora Jasenovac, koja se nalazi na gradskom groblju Carcaixent u španjolskoj pokrajini Valencia, uvrštena je u Katalog simbola i elemenata suprotnih demokratskom sjećanju, u skladu sa Zakonom 20/2022, piše španjolski El Debate. Ova odluka odnosi se na spomenik koji sadrži posmrtne ostatke osobe koja je bila istaknuta osoba u ustaškom režimu, savezniku nacističke Njemačke tijekom Drugog svjetskog rata, piše taj portal iz Valencije. U skladu s tim, uskoro će se ukloniti ustaška obilježja s nadgrobnoga spomenika.
Pokretanje videa...
01:40
Odluka se temelji na izvješću Tehničke komisije zadužene za procjenu takvih elemenata, koja smatra da pogrebni kompleks sadrži simbole i reference koje predstavljaju veličanje nespojivo s načelima utvrđenim važećim zakonodavstvom. Vjekoslav Luburić, zločinac poznat pod jezivim nadimkom "Mesar", bio jedan od odgovornih za sustav koncentracijskih logora NDH, posebno kompleks Jasenovac, gdje su umrle tisuće Srba, Židova, Roma i Pavelićevih političkih protivnika.
'Uklonite ustaška obilježja'
Nakon završetka rata preselio se u Španjolsku, gdje je godinama živio pod lažnim identitetom. Nadgrobni spomenik, izgrađen 1976. godine, nalazi se na vidljivom mjestu na groblju i sadrži simboličke elemente povezane s ustaškim pokretom. Zbog toga je španjolska vlada naredila uklanjanje ustaških obilježja.
Kako su pisala 24sata još 2018. godine, lijevi i desni političari u Carcaixentu godinama se svađaju zbog groba Vjekoslava Luburića. On je živio u tom mjestu do 1969. godine, kad ga je ubio jugoslavenski agent Ilija Stanić zvani Mungos, piše Express.
Lijeva vlast južnog španjolskog gradića Carcaixenta traži pravni način kojim bi s tamošnjeg groblja premjestila posmrtne ostatke ustaškog časnika Vjekoslava Maksa Luburića čemu se protive oporbeni konzervativci, pisao je Miho Dobrašin za 24sata 2018. godine. Carcaixent je inače gradić s 20.500 stanovnika, udaljen oko 45 kilometara od primorskog grada Valencije.
"Ova inicijativa (za uklanjanje posmrtnih ostataka Luburića) nije nova. Još ranije su se gradskoj vijećnici javili stanovnici s tim zahtjevom“, rekao je tad za 24sata zastupnik Carles Albert, član male lokalne stranke Reiniciem Carcaixent.
Ljevičari i desničari godinama ratuju oko Luburića
Na lokalnim izborima u Carcaixentu smjenjivali su se lijeva regionalna stranka Compromís i konzervativna Narodna stranka koja je upravljala mjestom od 1999. do 2015. godine. Ljevičari su, naravno, podvlačili pitanje obilježja na Luburićevu grobu, dok se desničari na to uopće nisu obazirali.
Španjolska socijalistička radnička stranka (PSOE), kad je 2018. preuzela vlast u Španjolskoj, najavila donošenje novog Zakona o povijesnom sjećanju. Pedro Sanchez, španjolski premijer od 2018. godine baš je iz redova socijalista stranke lijevog centra PSOE.
Taj zakon donesen 2007. godine, kada je na vlasti također bio PSOE, odnosi se na razdoblje Španjolskog građanskog rata od 1936. do 1939. godine te na vrijeme poslijeratne konzervativne diktature generala Francisca Franca do njegove smrti 1975. Zakonom se priznaju sve žrtve i njihova prava, potiče potraga za nestalima te uklanjaju simboli iz navedenog razdoblja.
Socijalistički premijer Pedro Sánchez najavio je još 2018. reformu tog zakona kojom želi otvoriti masovne grobnice, zabraniti udruge koje veličaju Franca a također želi premjestiti njegove posmrtne ostatke iz divovskog mauzoleja udaljenog 40-ak kilometara sjeverno od Madrida. Ondje u Dolini palih, ispod 150 metara visokog križa, nalaze se kosti suprotstavljenih nacionalista i republikanaca.
Španjolska je pod vodstvom Franca, neutralna tijekom Drugog svjetskog rata, priznala Nezavisnu Državu Hrvatsku od 1941. do 1945. godine.
"Istražujemo pravne načine (micanja Luburićevog groba) u očekivanju mogućih pravnih novosti iz zakona kojeg bi mogla usvojiti nova španjolska vlada“, rekao je 2018. zastupnik Albert za 24sata.
Ludi Maks bio je toliko krvoločan da su ga čak i Nijemci htjeli izvesti pred vojni sud, pisao je Boris Rašeta za 24sata.
"Vjekoslav 'Maks' Luburić bio je najopasniji i najkrvaviji čovjek NDH, premda je konkurencija bila vrlo oštra. Paveliću se, za razliku od većine ostalih poglavnikovih suradnika, pridružio tek 1941., ali to ga nije spriječilo da mu postane desna ruka i najodaniji čovjek. “Maks” je bio čudan lik - načitan, obrazovan, samosvjestan i karizmatičan, nije se uklapao u sliku primitivnog krvnika, što je u osnovi bio. Neki njegovi poslovi i neke njegove navike izazivaju zaprepaštenje... Od veljače do travnja 1945. u Sarajevu je zaveo režim terora. Samo 28. ožujka, na Marijin-Dvoru, pobio je 783 ljudi, a sva stabla te četvrti pretvorio u vješala. Želio je, i uspio, stvoriti atmosferu straha koja će onemogućiti pobunu koja bi spriječila povlačenje Nijemaca iz Višegrada", pisala su 24sata.
Vjekoslav Luburić bio je razmjerno mlad čovjek kad je počeo rat. Rođen je 5. ožujka 1913., što znači da je 1941. imao samo 28 godina. U uvodnim bilješkama čitamo da je rođen u Ljubuškom, sin Ljubomira i Marije Soldo, po narodnosti Hrvat, državljanin FNRJ, zanimanjem privatni namještenik, neoženjen. “Lični opis: stas mali, u tijelu dosta pun, uši malo velike, usta dosta mala, zubi zdravi, bijeli, lice okruglo, jagodice malo isturene, oči male, koso položene kao u Kineza, brkove i bradu brije, vrat jak i kratak. Osobeni znaci: na lijevoj podlaktici, kao i na samoj kosti jedne noge, ima ožiljak od puščanog zrna...”
Iz spisa doznajemo da je 1930. pobjegao u emigraciju, u Mađarsku, gdje je boravio u Janka Pusti i Budimpešti. U Mađarskoj je ostao do sloma stare Jugoslavije. Tijekom NDH bio je upravitelj Ureda III i zapovjednik Ustaške obrane. Oko veljače ili ožujka 1945. postavljen je za Zapovjednika II Zbora sa sjedištem u Sisku. Nakon sloma Pavelićeva režima bježi prema Austriji te se vraća u zemlju, gdje je boravio neko vrijeme, a kasnije nestao. Služba je imala relativno precizan uvid u Luburićev emigrantski život. Iz dopisa DSUP-a od 9. lipnja 1962. godine vidi se da “Luburić stoji uz organizaciju Hrvatski vojni ratnici, koju je početkom te godine formirala organizacija u Stuttgartu. Suradnik ‘David’ javio je Udbi da se Luburić kanio povezati s emigrantom Milom Petričevićem u cilju zajedničkog djelovanja. Petričević je ispričao ‘Davidu’ kako mu je taj liječnik pokazivao ugovor između Luburića i Sveislamskog kongresa, prema kojemu su Jordan i Saudijska Arabija voljne pomoći ustanak u Hrvatskoj. Suradnik ‘Astrolog’ dojavio je, pak, 21. srpnja 1962. da je Maksa napustila žena, Španjolka, ‘nazivajući ga jugoslavenskim Ajhmanom, te da je ostala da rasproda farmu pataka u Beniganinu, dok se Maks odselio u Carquavente - selo 20 km udaljeno od Beniganina. U tom se selu nalazi i štamparija Drina, a Luburić je zastupnik neke švicarske firme koja proizvodi sredstva za zaštitu bilja”.
U jednom spisu daju se sljedeće Maksove karakteristike.
“Čovjek prave mongolske energije. Vjeruje jedino u najgrublju silu. Vrlo živ i okretan. Odlučan kod nastupa, uporan u provođenju zadataka i vlastitih planova. Vrlo uvjerljiv govornik i u bilo kakovoj raspravi njegova je uvijek zadnja riječ. U kontaktu s njim osjećaju se njegova vitalnost i uporna narav. Od prirode inteligentan i prilično načitan. Jak u debatama, pa i s kulturnog i glazbenog polja. Po prirodi makijavelista te ne preza ni pred kakovim sredstvima za postignuće svoga cilja. Osobno je veoma hrabar. Od stranih jezika govori perfektno mađarski i nešto malo njemački. Još dok je bio učenik u Mostaru, Luburić se počeo baviti politikom. Nalazio se stalno u društvu ljudi koji su bili ustaški raspoloženi. Izgleda da poslije petog razreda gimnazije nije više pohađao školu, nego se namjestio u nekoj kancelariji kao privatni činovnik. Nekako u tom periodu vremena bio je hapšen navodno radi političkog djelovanja, a izgleda da je bila posrijedi neka pronevjera novca u ustanovi u kojoj je radio. Poslije puštanja iz zatvora pokušao se je prebaciti u Albaniju, ali je na granici uhvaćen te je ponovno vraćen u zatvor u Mostar”.
Prema Udbinim spisima, 17. travnja 1969. “prekinuta je daljnja obrada”. Luburić je, naime, ubijen.
“Ja sam Luburiću bio možda najbliži čovjek u čitavom životu”, rekao je sudionik atentata Ilija Stanić svojevremeno u intervjuu za Globus. Od prve polovice ožujka 1967. do 20. travnja 1969. njihov odnos bio je gotovo pa idiličan, no vremenom se taj odnos promijenio.
“Akcija je krenula otprilike oko 10.30 sati. Vlado Marković i Nikola Katičić su došli po dogovoru. Oni su bili pristaše Pavelića, emigranti iz Kanade. Ja sam im omogućio da sudjeluju u tome, bez mene ne bi išlo. Maks Luburić i ja bili smo gore u sobi. Stavio sam bijeli čaršav na prozor da dam znak Vladi i Nikoli da sam spreman, da znaju da smo sami. Provirio sam i vidio da idu. Otvorio sam vrata, a oni su ušli gore. Ubrzo je netko opet pozvonio. Taman dok sam sletio i dok sam se gore vratio, on je ležao na podu...”
Sve što je bitno, na dohvat ruke
Skini aplikaciju za najbolje iskustvo portala. Čitaj, komentiraj i budi uvijek u toku s najnovijim vijestima.
Odaberi temu koju želiš pratiti
Primaj sve nove vijesti o temi i budi u tijeku
