Na portal se također možeš prijaviti i
putem svog Facebook ili Google računa.
ili Prijava Prijavi se
Najnovije vijesti iz Hrvatske i Svijeta na 24sata

Bila sam na Exitu i to je i dalje festival prepun magije, ali...

Dvanaest godina kasnije, vratila sam se na Petrovaradin. Otišla sam raditi na Exit Festival i iznenadila se brojnim stvarima. U nekim sam trenucima imala osjećaj da sam prvi puta tamo.

Autor Nina Bljak / ninabljak.com

Na Exit sam prvi puta došla 2006. Imala sam 16 godina i snage za nekoliko ljudi. Prije toga nisam posjećivala festivale, dijelom zbog svoje maloljetnosti, a dijelom zbog toga što sam još uvijek bila pankerica kojoj je bilo dovoljno odlaziti na koncerte u zadimljene birtije i male klubove.

Možete zamisliti što mi se dogodilo kada sam zakoračila u drugi dio Novog Sada. Petrovaradin odvojen je mostom i Dunavom od drugog dijela grada. Tada, te prve posjete ovog velikog festivala, most je bio toliko pretrpan ljudima da smo se morali držati za ruke kako se ne bismo izgubili.

 

A post shared by BlogBuster.hr (@blogbusterhr) on

Mene je na festival vodila sestra, a njezinoj cijeloj ekipi posjetiti Exit značilo je plesati do zore na Dance Areni uz zvukove elektronske muzike. Na Exit sam u manje-više istom sastavu išla idućih sedam godina, a svake bih godine bila iznova oduševljena.

Tinejdžerki, koja je zapravo tek počela otkrivati svijet i izlaske, ovako nešto bio je pravi spektakl. Kada sam se prvi puta spustila u Dance Arenu, ostala sam zatečena. Gomila šarenih ljudi obučenih u kostime, previše šminke i šljokica, a premalo odjeće, plesačice, plesači na štulama i DJ-i koje ću slušati dugi niz godina.

Sve me to fasciniralo. Za mene je to bio novi svijet u kojem ne vrijede pravila koja poštujemo vani. Svi su svima prijatelji. Prilaze ti potpuni stranci samo da bi te zagrlili i pitali te odakle si.

Svake sam godine jedva čekala da me sestra vodi na to magično mjesto. Od 2006. do 2013. godine, moj se Exit svodio na Dance Arenu, Happy Novi Sad (danas No Sleep Novi Sad) te pokoji izlet do glavne bine na kojoj ste mogli čuti stvarno raznolika i svjetski poznata imena.

Dvanaest godina kasnije, vratila sam se na Petrovaradin. Ovoga sam puta spojila ugodno s korisnim – otišla sam raditi na Exit Festival i iznenadila se brojnim stvarima. U nekim sam trenucima imala osjećaj da sam prvi puta tamo. Od mene se očekivalo da napišem izvještaj o cijelom festivalu i izvođačima koje sam poslušala. Ovdje neću pretjerano govoriti o svojim utiscima kada je o poslušanim izvođačima riječ, ovdje sam da vam pokušam prenijeti ugođaj samog festivala te da vam prepričam ono ljudima bitno.

Festival je ogroman, tvrđava je ogromna i trebaš biti u dobroj kondiciji ako se misliš muvati po svim stageovima, kao što smo to radili mi. Prvi sam dan bila gotova već u pol dva ujutro. Sama sam sebi bila smiješna jer nikada nisam s festivala otišla prije šest ujutro. No, te sam večeri jedva čekala baciti se na krevet i razmišljati o tih nekoliko svjetova koje je Exit Festival nudio.

Ugođaji su se mijenjali koracima. S glavne bine otišle smo u svijet latino glazbe i (usudila bih se reći) najveselijih ljudi na festivalu. Vjerujem da tim ljudima nisu trebali nikakvi stimu opijatii da bi se opustili i prepustili. Svi su se smiješili svima i nitko te nije gledao čudno ako nisi baš na ti s ritmom i plesom. Nekoliko desetaka koraka dalje, pronašle smo chill svijet kojeg je pratila ambijentalna muzika, ljudi koji su bili bosi i trbušne plesačice. Svakim si korakom dobivao utisak da prolaziš kroz različite dimenzije koje posjećuju potpuno različiti ljudi. Iako sam imala dojam da je Exit Festival nekada bio bolji, zbog izvođača, same organizacije i broja ljudi, svejedno sam uživala i uvjerena sam da bi se osobi koja je prvi puta tamo ovaj festival jako svidio. Osoba sam koja sluša previše različitih glazbenih žanrova pa je ovolik broj bina (Exit Festival broji 18 bina) za mene bio pun pogodak, osim kada je dolazilo do toga neki izvođači nastupaju u isto vrijeme.

Bit ću iskrena i reći vam da bih s 27 godina ipak više uživala na manjem festivalu, a takvih je puno na našem predivnom Jadranu, no bit ću još iskrenija kada vam kažem da sam se unatoč godinama, žuljevima, umoru i podočnjacima jako zabavila.

Ići na festival znači, prije svega, stopiti se s glazbom i ljudima, steći nova poznanstva pa čak i sklopiti nova prijateljstva. Exit me spojio s predivnim ljudima, upoznao s novom glazbom i sjetio me da ljudi mogu biti jedno iako dolaze iz različitih krajeva svijeta. Exit je festival koji traje već 18 godina i koji je proizvod običnih ljudi koji su ponosni na plodove svog rada. Volim to što sam u ta četiri dana plesala ispred latino bine, pokušala pjevati na karaokama, slušala gomilu domaćih (srpskih i hrvatskih) i stranih izvođača, bila oduševljena hardcore punk bendom, poslušala velika svjetska imena na glavnoj bini te dobila žuljeve koji me nisu spriječili da plešem do osam ujutro u Dance Areni.

Zadnji dan Exita bila sam potpuno slomljena, no nisam htjela propustiti neke izvođače i dati umoru da me pobijedi pa sam slomljenog tijela i nimalo slomljenog duha ipak otišla gore. Čula sam ono što sam htjela, našla se s društvom koje je imalo nešto manje godina od mene i duplo više snage, pozdravila ih i s osmijehom na licu napustila tvrđavu. I dok se tako smijem i sabirem utiske, prođem kraj čovjeka koji je za ruku držao djevojčicu koja je izgledala kao da je tek krenula u školu.

Da, na Exitu možete vidjeti i roditelje s djecom i to je prekasno.

Kroz razgovor sam saznala da je djevojčici deset, njezinom ocu deset više nego meni, i da im ovo nije prvi takav Exit. Divno je vidjeti klince koji znaju što je to dobra glazba i koji zbog omiljenog benda izdrže biti budni do dva ujutro.

Rastali smo se u centru, umorni i sretni, a ja sam zaključila da su festivali magična mjesta koja spajaju ljude i vode te u neke nove i ljepše svjetove. 

O autorici: 


Vječni sanjar koji svijet gleda očima djeteta. Zaljubljena u riječi, filmove, knjige, prirodu i glazbu. Prijatelj svih.

 

Message