Na portal se također možeš prijaviti i
putem svog Facebook ili Google računa.
ili Prijava Prijavi se
Najnovije vijesti iz Hrvatske i Svijeta na 24sata

Homoseksualnost nije bolest, nije poremećaj i ne, nije grijeh

Zamislite da taj grč neprestano nosite sa sobom. Zamislite da svakoga dana morate lagati u vezi toga tko ste. Iz nekog razloga ne smiješ reći tu jednu stvar koja je tebi itekako bitna.

Autor Nina Bljak / ninabljak.com

Sjedim u tišini našeg novog doma. Prije petnaest minuta ugasili smo film koji me natjerao na misli od kojih osjećam težinu. Pitam se što bi bilo kada bih svakoga dana morala šutjeti o bitnim stvarima iz svog života kako bih izbjegla osude drugih ljudi. Bih li šutjela ili bih se borila protiv onih koji bi mi se rugali, koji bi me osuđivali i koji bi mi na najgore moguće načine govorili da sam u krivu? Bih li se bojala njih i njihovih riječi ili mi to ipak ne bi zatvorilo usta?

Sigurna sam da vam se bar jednom u životu dogodilo da niste napravili nešto što ste htjeli jer ste se bojali tuđih mišljenja i osuda koje dolaze s tim u paketu. Smiješno je kako zli i glupi ljudi često dižu glas i guraju se tamo gdje im nije mjesto samo kako bi dobili  svojih pet minuta slave, određenu poziciju ili zasluge koje ne bi ni trebali dobiti. Možete mi reći što god hoćete, no svijet je ponekad okrutno mjestu, mjesto na kojem oni koji ne zaslužuju dobiju ono što ne zaslužuju.

Sigurna sam da ste jednom prešutjeli jer vas je bilo strah, vjerujem da ste gorjeli od toga da kažete, da se pokažete, ali niste i kasnije vam je bilo krivo.

Često je to zbog neiskustva, zbog straha od nepoznatog i zbog, kako sam već napisala, publike koja jedva čeka komentirati to nešto što ste vi htjeli učiniti, raditi ili biti. Nekada su to sitnice poput nejavljanja na predavanju iako si znao točan odgovor, a nekada su to puno veće stvari poput konkuriranja za posao snova. No grč koji nastaje nakon što ste propustili nešto što ste zapravo htjeli uvijek se može opipati u nama. Nekada u grlu, a nekada u trbuhu. Tu je, nikada posve ne nestane.

Zamislite da taj grč neprestano nosite sa sobom. Zamislite da svakoga dana morate lagati u vezi toga tko ste. Iz nekog razloga ne smiješ reći tu jednu stvar koja je tebi itekako bitna. Ne smiješ iz istog razloga iz kojeg nisi smio pokrenuti svoj posao, iz istog razloga iz kojeg nisi naglas htio reći svoje mišljenje. Razlog su osude drugih ljudi, smijanje, ogovaranje i komentari koji bole. Postoje ljudi koji svakodnevno moraju kriti velik dio sebe jer se boje svega ovoga. Ne radi se ovdje o strahu od javnog nastupa, ne radi se o fotografiji na Instagramu koju bi komentirao cijeli grad, ne radi se o napuštanju posla u banci da bi se bavio izradom nakita koji bi prodavao putem interneta, ovdje se radi o seksualnosti. Da budem precizna, radi se o homoseksualnosti. Zamislite da ljubav prema partneru morate skrivati pred očima javnosti.

Zamislite da ne smijete govoriti o planovima ili o stvarima kroz koje ste skupa prošli zbog toga što, jebiga, živite u državi u kojoj je pedeset posto ispitanih srednjoškolaca 2017. godine u anketi odgovorilo kako je homoseksualnost bolest te kako bi homoseksualcima zabranili da govore u javnosti.

Ako je prije dvije godine polovina hrvatskih srednjoškolaca imala ovakvo mišljenje, što je tek sa starijim ljudima koji su odrastali u neko drugo vrijeme?

Sjedim u tišini našeg novog doma, potpuno šokirana pogledanim.  Postoje ljudi, grupe ljudi, zajednice i organizacije koje smatraju da je homoseksualnost bolest koja se može i mora liječiti. Postoje i oni koji vjeruju da je homoseksualnost grijeh zbog kojeg oni koji osjećaju privlačnost i ljubav prema istom spolu trebaju biti osramoćeni i kažnjeni. Takvi ljudi postoje i danas, u dvadeset i prvom stoljeću, oni su naši susjedi, naši djedovi i bake, prodavačice iz dućana u koji odlazimo svakog dana i konobari kojima plaćamo omiljenu kavu. Postoje milijuni homoseksualaca koji žive u državama u kojima mogu biti kažnjeni zbog svoje seksualne orijentacije. U nekima od njih ta kazna znači smrt.

Pokušavam se, nakon odgledanog, staviti u kožu jednog homoseksualca. Oduvijek sam to voljela. Pokušati biti netko drugi da bih ga bolje shvatila. Stvara mi se grč u utrobi na samu pomisao o tome da moram skrivati ljubav. Bez obzira na to što živim u državama u kojima homoseksualna orijentacija nije kažnjiva, dobro znam da naš narod zna kažnjavati na druge način. Ljudi često ružnim riječima ocrnjuju sve one koji im se ne sviđaju. Iz nekog razloga, homoseksualci su pri vrhu te ljestvice. Pokušajte zamisliti da se nalazite u ustanovi u kojoj vas uče da ste zbog ljubavi bolesni.

Zamislite da svakoga dana prolazite kroz užasne razgovore, batine i iživljavanja kako bi vas izveli na pravi put jer je vaša ljubav prema partneru nešto pogrešno i sramotno.

Nikada neću zaboraviti prvi dan fakulteta i riječi profesora koji nas je upozorio da ako imamo bilo kakve predrasude, uključujući predrasude prema LGBTQ populaciji, nismo na pravom mjestu. Pogriješili ste studij, rekao nam je, a unatoč tomu na svom sam smjeru (filozofiji) srela homofobe, šoviniste i rasiste i uvijek me zanimalo na koji način oni doživljavaju riječi filozofa kojima je ljubav prema istom spolu sasvim normalna stvar. Kada se začudim  ljudima koji osuđuju homoseksualce, sjetim se da sam na osude nailazila i u krugu mladih ljudi koji bi jednoga dana trebali biti filozofi. Vrijeme je da prestanem na ostatak svijeta gledati kao što gledam na svoje prijatelje jer istina je nešto drugačija.

Istina je da je homofobija sveprisutna u našem društvu;  naš je obrazovni sustav pun homofobije, više od pedeset posto ravnatelja srednjih škola nije htjelo ni govoriti na temu homoseksualnosti, polovina srednjoškolaca misli da je homoseksualnost poremećaj ili bolest, četvrtina učenika misli da se seksualna orijentacija može promijeniti terapijom, a petina da je većina gej osoba zaražena HIV-om.  S druge strane priče stoje homoseksualci, osobe koje zbog svega ovoga često osjećaju onaj grč s početka priče koji je barem jednom osjetio svatko od nas.

 

Izvorni tekst pročitajte ovdje.

O autorici:


Nekada žena, nekada djevojčica. Vjerujem u (svoje) snove, ljude i dobrotu. Iako više volim knjige, oduvijek živim u svom filmu. Moje avanture možete pratiti na bloguinstagramu i fejsu.

Komentari 5
Komentiraj, znaš da želiš
  • Avatar Akull
    Akull Srijeda, 12.06.2019. u 13:23

    Nebih se slozio sa tvrdnjom ovoga clanka .....L.p.

  • Default avatar - Profi Line
    Profi Line Srijeda, 12.06.2019. u 13:31

    Osobno se nisam susreo sa niti jednom homoseksualnom osobom, koliko bi ja znao, ali sam čuo od drugih ljudi koji jesu. Svima su homoseksualne osobe priznale istu stvar. A to je da oni nisu birali da žele postati homoseksualci, da su probali sa suprotnim spolom, ali jednostavno ne mogu. I naravno da žive sa ogromnim teretom. Ja jesam za to da se društvo mora osvjestiti i dati priliku takvim ljudima. Ali kada u povorci ponosa vidim polugole muškarce kako skakuću gradom u ružičastim tangicama i žvale se sa drugim muškarcime, to NE podržavam.... To je degutantno i krajnje bezobrazno.... Baš me zanima da na ulici sretnete ženu u gaćicama i grudnjaku i da ju žvali i šlata muškarac u boksericama.... Kladim se da biste rekli da to nije pristojno i da je bezobrazno....

  • Default avatar - Ante-zg_1
    Ante-zg_1 Srijeda, 12.06.2019. u 14:08

    I od pedofila se da svasta cut, da je i njegovo narmalno.. Kao i ovi po ulici klaunovi u tangama

Message