Promatram ljude, zamišljam o čemu razmišljaju, što im se dogodilo jučer, što danas, a što li će sutra. Zabavlja me kreirati razne priče. Ne znam jesam li ikad iole dotaknula istinu o svojim sugrađanima, suzemljanima i suplanetnjanima, ali me opušta. Kad su grde situacije u mojoj blizini, onda me ili smiri pogled na nekoga ili nešto što je iz moje imaginarne perspektive puno gore ili me, kao neki dan, ubije do kraja.

Ide situacija, konkretan događaj iz života jedne mene. Prije neki dan, ulazim u meni mrsku plavu munju, kasnim na posao jer sam neorganizirana, u stresu sam već dobrih pola sata zbog toga, tipkam da kasnim, šaljem isprike, provjeravam je li to netko vidio, osvrćem se oko sebe testirajući svoje leće i multitasking vještine, zvjeram okolo ne bih li spazila kakvog zetovog lešinara ili brkatu kontrolorku jer džabe idem na posao i živciram se ako me sad opali po novčaniku. Ode smjena samo tako. A i dan. Dok sve to gledam i razmišljam, mijenjam standarnih sedam-osam radijskih postaja koje paralelno slušam. Ni jednu jedinu pjesmu od početka do kraja, sve džinglove im znam, sve reklame jer… Od svih medija najbolje i najviše volim radio.

Dok prelistavam stanice na mobitelu, krajičkom oka spazim da pored mene sjedi, iza stakla na ulaznim vratima, čovjek od svojih sedamdeset i koju, ni previše ni premalo. Zavidne godine. Fin, uredan, s naočalama za čitanje, rekli bi “pravi agramer”, endemska vrsta, oku i energijom ugodan. Promatram ga kroz staklo dok odgovaram na 17 poruka, vrtim treći radio u posljednje 4 minute, brišem nos i stavljam labelo. Moj suputnik u niskopodnom Končaru nema slušalice u ušima, ne tipka po mobitelu, nije nervozan, nije ubrzan…

U jednom trenutku sjuri mu se suza niz obraz i sav se unezvjeri, prekopava džepove svoje jakne tražeći maramice, ali ne skidajući pogled sa Zagreba u pokretu. Briše lice, pogledava je li ga netko vidio, vraća pogled i samo spokojno sjedi.

Suza je, vjerujem, bila obična fizička reakcija na grijanje u tramvaju ili nešto što ima veze s godinama, a ja to još, u ovim svojim, ne mogu razumijeti. Ali ta suza je bila nešto najljepše tog jutra. Samo sam je ja primijetila, svi ostali su zurili u svoje mobitele, cipele i eventualne sugovornike. Nisam primjećivala oko sebe nikoga osim nas dvoje. Starček i ja. Moj pogled u njegov pogled. Njegova i moje suze jer mi je u glavi išlo sljedeće:

Naravno, na svako od tih pitanja, između bivšeg Intercontija i Tehničkog, imala sam neki odgovor i tako složila priču zbog koje sam zasuzila.

Pogledala sam u njegove smežurane ali njegovane ruke i pomislila: “Kad bi koža mogla pričati.”

Kad bi nam rekla kako je grad mirisao 50-ih godina, kako se osjećala kiša dok nije bilo toliko autiju, kakav je bio zvuk grada nedjeljom u vrijeme ručka, usred kolovoza?

Mi danas ne živimo kao što Gospodin Suputnik živi, jer je on iz nekih drugih vremena. Iz vremena kada su ljudi detalje bilježili osjetilima jer nisu imali modernu tehnologiju. Iz vremena kada su se smijali srcem, plućima i ostalim organima. Na obrazima su osjećali i snijeg i vjetar i suze. Život koji su živjeli vidi im se na koži koju nose do kraja istog. Za razliku, naša koža je lišena bora, pjega i dostojanstva. Onu malu mogućnost govora oduzeli smo joj mi sami. Ne samo da radimo na tome kako nemati vidljivih i živih uspomena, radimo i na tome, iz dana u dan, da nam svaki korak bude jedan drugom nalik, oblačimo se isto, radimo isto, govorimo isto… Pa je koža pretala bilježiti. Jer realno nema što.

Mi smo otupjeli, ona zanijemila.

Izvorni tekst pročitajte ovdje. 

O autorici: 

Nemam unikatno ime i prezime ali ga ne bih nikad mijenjala, ovisnica sam o smijehu, špeku,vježbanju, Tviteru i promjenama. U Italiji mi srce lupa drugačijim ritmom, a Blogledalo je moj bijeg od težeg puta koji uvijek namjerno izaberem. Klikneš na Instagram ili Fejs pa se pridružiš mom bijegu i sanjanju.