Na portal se također možeš prijaviti i
putem svog Facebook ili Google računa.
ili Prijava Prijavi se
Najnovije vijesti iz Hrvatske i Svijeta na 24sata

Na rubu depresije odlučila sam se pofajtati sa svim demonima

"Depresija, bolesna kuja koja spava mi na duši. Kad se zaigra jaki smisao ruši...", kažu Majke u svojoj pjesmi. Tako je nedavno otprilike bilo i meni.

Autor Ivana Samaržija

Bila sam na dobrom putu da se jednostavno prepustim tom tupilu i miksu onih najgorih osjećaja. Jednostavno se skupilo, od zdravlja do posla... Teške misli, briga o budućnosti, sve se slagalo jedno na drugo, a ja polako pucala...

Bilo je dana kada sam samo plakala poput malog djeteta i zurila u prazno. Društvo mi nije pasalo, u biti jedno koje mi je u potpunosti odgovaralo je ono mojeg psa Bube. Nevjerojatna je ta lakoća prepuštanja.

Ne kažem da sam patila od depresije, ali bila sam na rubu. Trajalo je to nekoliko tjedana. Bijes, nemoć, tuga, anksioznost, bezvoljnost, tupilo, melankolija izmjenjivali su se iz dana u dan.

Kap koja je prelila čašu zbila se jedne subote u rano jutro. Dečko i ja sve smo dogovorili s ostalima, izlet u brdo, standardno penjanje i sve ono što radimo vikendom. Naš klasični vikend u planinama. Inače se dižem na prvu na alarm kad su brda u pitanju, ovoga puta ostala sam ležati u krevetu. Čula sam mobitel kako luđački zvoni, a ja sam ga odlučila ignorirati. Namjerno. Bez imalo grižnje savjesti. 

- Ajde Ivana, idemo. Sad se moramo dić i krenut se spremat, trzao me dečko i moj penjački partner. Ja se nisam dala. Oči su bile širom otvorene, a meni je bilo svejedno. I tada sam prvi put brdima rekla - ne.

- Pusti me da spavam. ja ovaj vikend ne idem nikud. Nemam volje. Idite bez mene, treba mi vrijeme da malo dođem sebi, bile su to rečenice koje su s nekom neviđenom lakoćom izašle iz mojih usta. U tom trenutku nisam vjerovala samoj sebi, ali sam odlučila ustrajati u toj svojoj odluci. Na milisekundu kroz glavu mi je prošla misao "Pa nećeš valjda vikend potratiti u Zagrebu?", ali sam odlučila ustrajati u svojoj prvotnoj odluci.

Trebala mi je samoća, a i nisam baš bila neko najbolje društvo. Ostala sam sama doma.

Obzirom na ljubav prema brdima i općenito boravku u prirodi nisam baš tip koji bi mogao cijeli vikend provesti u zatvorenom pa sam u mali ruksak spakirala Bubi hranu i vodu te sebi knjigu i dekicu i otišla na nasip uz Savu. Šetale smo nas dvije uz rijeku, glava mi je bila prazna. Sjela sam na nasip i izvadila knjigu iz ruksaka. Bila je to knjiga "Do posljednjeg sloja - u bespućima Himalaje" od Kalmana Žihe.

Pročitala sam ju u jednome dahu. Priča je to o hrvatskim planinarima, jedan od njih je i Žiha koji radi kao profesor na Fakultetu strojarstva i brodogradnje, koji su pri silasku s himalajskog Pisang Peaka doživjeli nesreću i pali niz padinu. Žihin kolega nažalost se teško ozljedio i nije preživio pad, a Kalman je krenuo u borbu. U borbu za goli život koji je u surovim uvjetima nemogućim za preživjeti trajao danima. Tako brutalno iskreno, pomalo poetski ispričano, nadrealno preživljavanje iz metra u metar koji je Žiha prelazio puzajući, a katkad i bacajući se samo da dođe do mjesta gdje bi ga netko primjetio i kako bi dočekao željeni spas. Gonila ga je volja.

Upijala sam svaku riječ, vizualizirala njegovu borbu, gotovo kao da sam stajala kraj njega bespomoćno i gledala njegovu patnju. Preznojavala se od neizvjesnosti i nekog čudnog straha. Pročitala sam knjigu i zatvorila ju. A tada sam odlučila zatvoriti i svoje mračno poglavlje.

Odlučila sam se boriti, pofajtati se sa svojim unutarnjim demonima. Pojest ih za doručak, zdrobit ih, zgužvat i bacit u tu Savu koja je spokojno tekla ispred mene.

Suze olakšanja počele su same od sebe nekontrolirano teći, a onda sam se počela smijati na sav glas. Moja Buba me razumijela. Sjedila je kraj mene i zajedno smo gledale u Medvednicu ispred nas. Osjećala sam se deset kila lakšom. Otišle smo prvo k prijatelju na kavu koji živi uz nasip, a kasnije nakon što su moje babaroge i demoni bili uništeni našla sam se sa svojim prijateljima.

Plakala sam i smijala se kad sam im pojašnjavala šta mi je, skužili su sve. Ne trebam se ja njima puno objašnjavat. Brdima sam se vratila već idućeg vikenda, obećala sam im da nijedan Darth Vader, Gargamel ili bilo koje drugo zločesto biće neće stati između nas.

O autorici:


Moje ime je Ivana Samaržija i zaljubljena sam u planine, penjanje i planinarenje. U prirodi pronalazim lijek za um i tijelo, a u gradu sam pak izgubljena. Dugogodišnja sam urednica i novinarka. Svaki slobodni vikend provodim u brdima, okolina je tolerantna i razumije moju veliku strast i ljubav. 


 

Message