Na portal se također možeš prijaviti i
putem svog Facebook ili Google računa.
ili Prijava Prijavi se
Najnovije vijesti iz Hrvatske i Svijeta na 24sata

"Small talk" o negativnim stvarima opojan je kao droga

Umorna sam. Loše raspoloženje pomalo prelazi i na mene iako u “samoobrani” svako malo zbijam šale koje su čini se samo meni smiješne.

Autor Anđa Marić / andjamaric.com

Sjedim u čekaonici za emisiju na TV. Dolaze dečki koji su upravo završili tonsku probu i sjedaju na kauče oko mene. Upaljena je televizija, a jedan od njih počinje komentirati priču koja je trenutno na ekranu. Ne gledam ekran nego njega: mlad je, zdrav, zgođušan. Ono što izgovara dodaje mi još jedan opis uz njega: ogorčen. Uskoro mu se pridružuju dečki iz benda, kao da se natječu u horor pričicama. Čovjek bi pomislio da je kod nas sve sranje. A zapravo je sunčan dan, bablje ljeto, i svi skupa smo tu da bismo
besplatno promovirali svoj rad na nacionalnoj televiziji; ja knjigu, oni album ili neki nastup. Jedan od njih skreće temu na mene i s velikim uzdahom izjavljuje:

- A kako si ti, jadna? Boriš se?

Podižem pogled i odgovaram sa smiješkom:

- Ne, baš suprotno – ja stalno pobjeđujem. A to je velika razlika – gledam ih u oči i svi se kiselo smješkaju jer nisu očekivali taj odgovor. Možda im je glupo to što sam rekla. Inspicijent nas prekida i poziva ih da uđu u studio. Stižu novi ljudi. Sada dva gospodina u srednjim godinama. Razgovaraju o nanotehnologiji i obnovljivim izvorima energije. To me zanima pa slušam. Super izlaganje gospodin završava s: ali na žalost kod nas... Mislim si, mi smo imali rat i sve posljedice toga. Glupo je uspoređivati Nizozemsku s nama. Jedan od njih odlazi u šminku, a drugi ostaje sa mnom. Pitam ga:

- Ne mislite li da ipak živimo u vrijeme divnog tehnološkog napretka?

- Pa da, ali za ovo što sam govorio će trebati još desetljeća kod nas... To će možda moji unuci doživjeti.

Kod nas, na žalost...

Nije istina. Kad svijet ide naprijed, ide naprijed. Nismo u Sjevernoj Koreji. Željela bih razgovarati o lijepim i dobrim stranama svoje zemlje jer nije istina da ih nema.

Jesu li ti ljudi ikada živjeli negdje drugdje? Sumnjam. Iz šminke izlazi lijepa glumica i dolazi me pozdraviti. Pita kako sam i kako je sada ta moja bolest. Odgovaram da sam baš super na što od nje dobivam kiseli suosjećajni osmjeh. Okrećem s očima u sebi. Jebi ga, svatko zaključuje po sebi.

Sjećam se kada su roditelji kupili TV u boji. Sjećam se kad je tata donio kući prvi PC sa žuto crnim ekranom. Sjećam se biznismena na Ilici sa velikim telefonima na ramenu kao torba i sa ogromnim antenama. Sjećam se kada sam dobila prvi sms – tadašnji tehnološki modni krik, i tako dalje. Moj prvi dečko studirao je u Americi – izludili smo roditelje astronomskim telefonskim računima, pa čak i prije desetak godina kada sam živjela u Sloveniji, računi za telefon bili su mi više od 100 eura, a samo sam se
čula sa mamom i najbližima. Sada zahvaljujući tehnologiji svijet je postao malena loptica i nema više udaljenosti, nema više prekida kontakta. Long distance pozivi idu preko Wi-FI besplatno zahvaljujući novim aplikacijama. A i telefonski operateri nude pakete besplatnih poziva, sms-ova i interneta. Meni je baš super da sam sve to doživjela u svom dosadašnjem životu i, zar nije divno ovo vrijeme kada nam je sve tako na dlanu?

Izlazim iz taksija idem na kavu prije odlaska kući. Sama sam pa stol pored mene sjeda susjed i vlasnik kafića koji raspravljaju o visokim režijama. Umorna sam. Loše raspoloženje pomalo prelazi i na mene iako u “samoobrani” svako malo zbijam šale koje su čini se samo meni smiješne.

Odakle ljudima potreba da stalno nabrajaju i vode evidenciju o stvarima koje im se ne sviđaju? Znam zapravo, to je ovisnost i društvena norma. Small talk. Sjedneš s nekim na kavu i počinje nadmetanje kome je teže i tko je imao gori dan.

Je li to potreba za uvažavanjem? Ili samo loša navika koja je postala automatizam? Neuroznanost kaže da je baš tako. Znate li da je negativnost ovisnička jednako kao što su i droge? I da su negativne emocije tako adiktivne da će naš mozak aktivno tražiti doživljaje i situacije koje izazivaju negativne emocije? A znate zašto? Isti predio u mozgu koji osjeća užitak osjeća i bol. Negativne emocije aktiviraju sklopove koji proizvode beta-endorpin (peptid, pokretač opioidnih receptora) i dopamin (neurotransmiter, hormon sreće) u našem mozgu a to su isti sklopovi koji aktiviraju užitak – tako da ljudi koji su ovisni o negativnosti dobivaju isto namirenje kao narkomani. Zanimljivo, zar ne? I puno toga objašnjava!

Odlazim u frizerski salon preko puta ceste jer Pusika želi pozdraviti prijateljicu, maltezericu od frizerke koja baš laje ispred salona. U salonu opet negativni small talk. Sada je iskru negativnosti usplamsao čovjek koji je nepropisno parkirao i vidim da su se popalile sve žene odreda. Stvarno ima nešto opojno u prigovaranju. Prigovaranje je pasivno protestiranje i jako puno ljudi to radi iako nitko od nas ne voli da ga stalno podsjećaju na negativnosti koje postoje u svijetu. Ali zapravo je ovisnicima to novi šut zadovoljstva. Jednostavno.

Buddha je rekao:

Čak ni tvoji najgori neprijatelji ne mogu ti naškoditi toliko koliko ti mogu naškoditi tvoje vlastite misli.

“Svijet je prepun straha i negativnosti i prepun osuda- Ja mislim da bi ljudi ljudi bi se trebali početi preusmjeravati na radost I sreću. Koliko god to otrcano zvučalo, moramo se preusmjeriti. “
- Ellen DeGeneres

Postoji tisuće dobrih razloga na kojima bismo mogli biti zahvalni. A ignorirati ih samo kvari kvalitetu
našeg života.

Razmislite malo. Možda ste samo ovisni i vrijeme je za odvikavanje. Kako je moj frend rekao: “Pružio sam si ruku i rekao: hajde, vrijeme je da se krene...” U novi, bolji život na sunčanoj strani ulice.

Komentari 12
Komentiraj, znaš da želiš
  • Avatar UrsaMinor
    UrsaMinor Petak, 21.09.2018. u 11:09

    Ja nisam bolesna ko Anđa, vučem određene tegobe i bit će to tako do kraja života. Hodala sam deset mjeseci sa štapom prije dvije godine i kolko me boljelo i bilo mi teško, sve to prebrodiš, otrpiš. Najgori su mi bili glupi pogledi i komentari tipa invalid si, nisi za ništa. Jako me to vrijeđalo jer je ružno kad te netko prosuđuje na temelju određenih fizičkih nedostataka koji su za mene bili privremeni barem u velikoj mjeri. Ti isti koji su znali komentirati da nisam više za ništa, sada nakon operacija, rehabilitacija, truda, vježbanja na dnevnoj bazi, sada kada hodam lijepo i uspravno nisu u stanju reći nešto pozitivno nego se ponašaju da se meni dogodilo ne znam međugorsko čudo i samo sam klikom poboljšala stanje u jednom danu. Prozivam i ne mogu poštivati takve ljude, ali želim reći da sam u svemu tome imala i ljude koji su bili ponosni na mene i moju borbenost i upornost pa i kad sam bila u najgorem stanju. I da, naravno to su oni od kojih najmanje očekuješ. I Anđa upravo o tome govori, da maknemo negativnost od sebe, da ne mislimo da ne možemo ništa, da može o ako se potrudimo, poštujem ju izrazito zbog toga.

  • Default avatar - _anchika__
    _anchika__ Petak, 21.09.2018. u 18:08

    Obicno ne pisem komentare ali jednostavno osjetih potrebu da ti se zahvalim na ovom textu. Jednostavno si rekla ono sto je ostalo uvrijezeno kod nas, u regionu, gdje je takvo razmisljane vise manje postalo in, stalna zalopojka. A ljudi posebno cudno reaguju kad im odgovoris s "pobjedjujem" ili da se osjecas fenomenalno jer su navikli da cuju ma dobro sam ali... Ili borba je... Hvala ti ;)

  • Avatar user_204031
    user_204031 Četvrtak, 20.09.2018. u 19:37

    Onom tko je tebi dao medijski prostor treba uruciti otkaz

Message