Na portal se također možeš prijaviti i
putem svog Facebook ili Google računa.
ili Prijava Prijavi se

Veselite li se tuđim uspjesima i motiviraju li vas?

Često se dogodi da se ljudi nesvjesno povežu pa onda jedni druge 'guraju' te na kraju svatko napravi neki “osobni” uspjeh bez da je to zapravo i doživio.

Autor Matt Marenić / mattmarenic.com

Nekada je uspjeh malo teže definirati. Što je to točno i što nekome predstavlja sam izraz “biti uspješan”?

Prije svega zadržao bih se u sferi trčanja jer u svakom dijelu života možemo imati neki uspjeh (ili neuspjeh). Prije svega, ako smo se pokrenuli, redovito trčimo i još nismo odustali — moram vam čestitati jer ste napravili velik uspjeh!

Osim što smo ustrajni u trčanju, svako od nas je napravio još mnogo manjih ili većih uspjeha od kojih nekih nismo niti svjesni. Prvi kilometar, pet, deset, polumaraton ili nešto više je velik uspjeh. Puno je veći broj ljudi koji to nikada nisu napravili, tako da se može reći da se nalazimo u malom krugu ljudi koji to može ili već je napravio.

U krugu trkača koji su nešto napravili, uvijek se nalaze i oni koji nešto mogu napraviti brže, više i jače. Profesionalce ne uzimam kao primjer, jer o njima se brine mala vojska ljudi koja im govori što moraju trenirati, kako jesti itd. Spomenuti profesionalci često naprave uspjeh koji je hvale vrijedan i zbog kojega ostanu zapisani u povijesti kao prvi koji su to napravili. Upravo je takav jedan povijesti uspjeh napravio Eliud Kipchoge koji je istrčao maraton (42k) za točno 2:03:34 sati. Što je još bolje, čovjek je u prosjeku cijelo vrijeme trčao ispod tri minute po kilometru!

Njega je i motorom teško sustići! Dok mi vremenski odradimo pola polumaratona, on je već završio... Kipchoge je jedan od milijun kojemu je to uspjelo za rukom i vjerujem da je tim svojim uspjehom mnoge motivirao da možda postanu malo brži ili da se pokrenu ako nisu do sada trčali.

No, da li takav uspjeh pojedinaca, tj. drugih stvarno djeluje motivirajuće na nas ili smo više-manje nezainteresirani?

Naravno da ne možemo ništa generalizirati jer svako je od nas drugačiji i na svakoga od nas tako nešto djeluje drugačije. Usprkos tome, usudio bih se reći da u masi ipak prevladava — nezainteresiranost! Razlog vidim u tome što je trčanje prvenstveno individualan sport i aktivnost koju smještamo negdje uz ostale životne obveze. Ne možemo živjeti od trčanja i time se bavimo iz čiste ljubavi. To je nešto naše te zapravo tako i treba biti. Prvenstveno zabava i nešto što će nas povezati s ostalim istomišljenicima.

Nije da nemam iskustva u tome te da oko sebe nisam imao “trkače” koji malo previše zabriju pa onda počnu nešto fantazirati. Takvi se vrlo brzo osame i na kraju ostanu sami jer ih niti ostali ne doživljavaju.

Trčanje i ljudi koji trče su jedan predivan kolektiv i tu zapravo možemo pronaći najviše motivacije za neki osobni uspjeh. Često se dogodi da se ljudi nesvjesno povežu, pa onda jedni druge guraju te na kraju svatko napravi neki “osobni” uspjeh bez da je to zapravo i doživio.

Koliko puta se samo dogodilo da odeš s nekime na trčanje pa na kraju otrčiš neku dužinu koji do tada nisi niti mislio da možeš... Poanta bi bila da uspjeh profesionalaca možda i nije toliko motivirajuć kao uspjeh ljudi koji se nalaze u našem vidokrugu. Samo je potrebno otvoriti oči!

 

Izvorni tekst pročitajte ovdje.

O autoru:


Ja sam Matt i veliki sam zaljubljenik u trčanje. Osim trčanja volim popiti craft pivo u dobrom društvu. Dosta slobodnog vremena provodim pišući nove tekstove za svoj blog. No najbitnije od svega je da uživam u društvu svoje kćeri za koju se nadam da će jednog dana trčati sa mnom. Pratiti me možete i na Facebooku

 

Message