Dodaj 24sata među omiljene izvore na Googleu
Šincekove tvrtke bavile su se preradom otpada u građevinske proizvode, zbog čega kamioni, bale plastike i samljeveni materijal dugo nisu izazivali sumnju
U središtu afere s desecima tisuća tona opasnog otpada zakopanog i razasutog po Gospiću, Varaždinu, Benkovcu i drugim lokacijama nalazi se bračni par Josip i Monika Šincek. Istražitelji Josipa Šinceka smatraju organizatorom posla, odnosno čovjekom koji je osmislio sustav u kojem se na otpadu zarađivalo upravo tako da se nije propisno zbrinjavao. Njegova supruga Monika, prema sumnjama Uskoka, bila je važan dio poslovne i obiteljske mreže preko koje su se ugovarali poslovi, upravljalo tvrtkama i koordinirali ljudi na terenu.
Osnovna računica bila je jednostavna: zbrinjavanje otpada u europskim zemljama skupo se plaća, osobito kad je riječ o opasnom, medicinskom ili teško razgradivom otpadu. Šincekove tvrtke nudile su niže cijene od konkurencije, dobivale poslove, a zatim bi se, umjesto skupog i pravilnog tretiranja otpada, dio pošiljaka dopremao u Hrvatsku, mljelo ga se, zatrpavalo zemljom i šljunkom ili miješalo s građevinskim materijalom. Razlika između naplaćenog zbrinjavanja i stvarnog, daleko jeftinijeg zakapanja ostajala je organizatorima.
Prema Europolu i hrvatskim istražiteljima, otpad je u Hrvatsku stizao uglavnom iz Italije, Slovenije i Njemačke, dok je dio medicinskog otpada potjecao i iz hrvatskih bolnica. U dokumentima se navodno prikazivao kao sirovina namijenjena recikliranju ili preradi u građevinski materijal. Tako je oko 35.000 tona otpada, prema policijskim procjenama, uvezeno kroz približno 1750 pošiljaka od po dvadesetak tona. Ključ operacije bila je dokumentacija: stvarni sadržaj, obrada i put otpada navodno su se prikazivali drukčije nego što je doista bilo.
Šincekove tvrtke bavile su se preradom otpada u građevinske proizvode, zbog čega kamioni, bale plastike i samljeveni materijal dugo nisu izazivali sumnju. No istražitelji tvrde da se iza legalnog poslovnog pročelja odvijao drugi posao. U Gospiću se otpad dovozio u prostor nekadašnjeg PPK Velebita, gdje su korišteni silosi, otvorene površine i okolno zemljište. Kad je ponestalo prostora, raskrčen je i dio šume. Dio materijala, prema snimkama koje su dospjele u javnost, završavao je i na lokalnim odlagalištima.
Uz Josipa i Moniku Šincek, u istrazi se pojavljuju članovi obitelji i bliski suradnici. Monikin otac Mileta Stevanović, prema sumnjama istražitelja, bio je zadužen za nabavu zemlje i šljunka kojima se samljeveni otpad prekrivao. Antonija Bauk, partnerica Monikina brata, te dvojica vozača također se spominju kao dio skupine. Njihova uloga bila je operativna: prijevoz, dogovaranje radnika te poslovi povezani sa zatrpavanjem i prikrivanjem otpada. Važna osoba u poslovnoj konstrukciji bila je i Franciska Dodić, suvlasnica tvrtke Izoxeco s Monikom Šincek. Prema navodima istrage, preko povezanih tvrtki koordinirali su se radnici i prijevoz, a tvrtke su si navodno međusobno izdavale i račune kako bi se novac izvlačio, umanjivale porezne obveze i prikrivao njegov trag. Istražitelji sumnjaju i na pranje stotina tisuća eura preko pozajmica, ulaganja i lažnih faktura.
Franciskin suprug, poznati zlatar Paško Dodić, vlasnik je zemljišta kamenoloma kraj Benkovca na kojem je također završavao otpad, iako ondje nije postojala dozvola za takvo odlaganje. Dodić se ne navodi među osumnjičenima u prvotnom dijelu predmeta, ali je važna poveznica među akterima. Upravo je on, prema objavljenim informacijama, upoznao Josipa Šinceka s tadašnjim glavnim državnim inspektorom Andrijom Mikulićem.
Mikulićevo ime otvorilo je novu, politički najosjetljiviju, razinu slučaja. Šincek je u obrani pred Uskokom tvrdio da ga je Mikulić tražio pola milijuna eura mita kako bi inspekcija zažmirila i omogućila mu nastavak posla. Prema tim tvrdnjama, sastali su se najmanje dvaput u jednoj pivnici u Gospiću. Šincek tvrdi da novac nije dao, a nakon sastanaka njegovim su tvrtkama ukidane dozvole. Mikulićevi odvjetnici poručili su da o tim tvrdnjama nemaju saznanja, a na Uskoku je da utvrdi jesu li Šincekovi navodi istiniti ili je riječ o pokušaju da dio odgovornosti prebaci na druge.
Posebnu ulogu imao je i Jerko Kostelac, dugogodišnji zaposlenik Ličko-senjske županije i savjetnik za zaštitu okoliša. On je tvrtki Tipos Resurs izdavao dozvole za gospodarenje otpadom u Gospiću. Uskok sumnja da su dozvole izdavane bez odgovarajuće provjere stvarnog stanja na terenu. Time je otvoreno ključno pitanje afere: kako je moguće da su tisuće kamiona godinama ulazile na lokacije, da su se gomilale desetine tisuća tona otpada, a da sustav nadzora nije reagirao na vrijeme?
Priča se pritom ne zaustavlja samo na Gospiću. Istraga se proširivala prema Senju, a pojavile su se informacije i o otpadu odloženom u Otočcu. Otpad se, prema dosadašnjim navodima, nije skrivao u nekoliko bačava ili noćnih vožnji, nego se prevozio u industrijskim količinama. Za to su bili potrebni prijevoznici, radnici, strojevi, dokumentacija, zemljišta, dozvole i šutnja ljudi koji su morali vidjeti što se događa.
24sata © 2026
