Jedna vesela priča o tome kako su me skoro ubili u bolnici
Veseli, najveseliji pozdrav svima ove srijede!
Pogotovo djeci iz Sikirevaca koja su se Kolindi požalila da nemaju dvoranu u školi, na što im je ona ponudila najljepšu moguću utjehu: “Zato imate livadu.”
Predivno je kad iz nečeg ružnog možeš izvuć nešto lijepo…
Svi bi trebali tako razmišljat.
Nemate posao… ali nemate ni herpes.
Vidite kako je sve odmah bolje.
Osim ako imate herpes.
Ali opet, ako imate herpes, vjerojatno ste ga pobrali od nekog, što znači da imate kvalitetan društveni život.
Na vama je hoćete li čašu smatrati napola punom ili napola praznom.
Skupljate boce da biste preživjeli… ali na svježem ste zraku.
Tomek vam je pobrao mamu na zebri… ali to je jedan Božićni poklon manje!
Jel ovo dovoljno da postanem lifecoach ili trebam dodat i neki vortex u priču?
Puno se priča ovih dana o hororima koji se ženama događaju u našim bolnicama, ali i na to treba gledati kroz radosne oči.
Zašto biste dozvolili da vam struganje maternice bez anestezije pokvari dan? Gledajte na to sa svijetle strane… barem vas na putu do kuće nije pokupio šleper.
Plus, nakon takve boli, više nikad vas ništa neće bolit kod zubara.
Sve je kako si posložite.
Na primjer, kad žena misli da nije dobila anesteziju i da joj sve rade na živo, možda samo ne zna da ju je dobila, kako je to posložio gospodin Kujundžić.
Život je jedna velika Radosnica!
Jučer sam prolistala svoju. Ne znam jel se to još uvijek koristi, ali kad sam ja bila dijete, Radosnice su bile THE SHIT.
Instagram prije Instagrama.
Mama je moju kupila par tjedana prije nego što me trebala rodit i jedva je čekala da upiše prve stvari o meni.
Na prvoj strani radosnice je zalijepljeno moje prvo pojavljivanje u novinama.
Rubrika “rođeni.”
Pozdrav svima koji su se možda prepoznali na ovoj listi.
Rubrika “rođeni” je u mom slučaju isto jedan primjer pozitivnog gledanja na svijet.
Jer ako ćemo iskreno, trebala sam bit objavljena u rubrici “skoro umrli.”
Ali trebamo na stvari gledat radosnim očima, zato ću vam danas ispričat jednu radosnu, veselu priču o tome kako su me 1985. godine doktori skoro ubili na moj nulti rođendan.
“Ali nisu te ubili” - i to je jedan veseli pogled na situaciju.
A čak i da jesu, opet bismo u Kolindinom stilu reći da bi onda bila na Mirogoju, koji ima livadu.
Sve je uvijek pozitivna priča, pa tako i ova moja.
Dakle, kako su me skoro poslali na Mirogojske livade.
Bio je vruć, ljetni dan sredine 80-ih godina. (Osjećam se staro kad kažem sredine 80-ih).
U novčanicima su se nosili dinari, mlijeko je dolazilo u prozirnim vrećicama, a u Magazinu je bila Ljiljana Nikolovska.
Moja mama je imala 28 godina i 58 kila, što je moja trenutna kilaža, a nisam nimalo trudna, a kamo li 9 mjeseci.
Krhka, prekrasna curica koja je u bolnicu došla zaslužit svoje prvo dijete.
Često to žene misle tijekom poroda - da se dijete mora zaslužit mukom, zato i šutke trpe doktore koji ih odluče šivat na živo. (Nije nego ne znate da ste dobile anesteziju!)
Trudovi su bili postojani, sve češći i sve jači, a moja mama je osjećala da je spremna.
“MA KAKVI!” - rekla joj je sestra kad je prvi put rekla da misli da je vrijeme da Morana izađe na svijet. Tako sam se trebala zvat, Morana - ali kako bi me onda u školi zvali Andre Agassi?
“POLAAAAKO…” - dobila je za sat vremena kad je opet pitala jel smije rodit već jednom.
Tad ju je već boljelo gore nego kad staneš na legić.
Kad je puknuo vodenjak, sestra se napokon složila da je možda stvarno kucnuo čas za porod.
“SPREMNI STE, SAMO DA SE DOKTOR VRATI S VEČERE…” - bros before hoes i šnicle before bebe.
Došao je za još sat vremena i “ajmo još jednu putnu.”
I prionuo na posao, s malim zakašnjenjem.
U mojoj Radosnici uz novinski isječak stoji još jedan papirić.
“BEBA ANDRASSY, PLAVE OČI.”
Moj prvi službeni opis.
Nije loš.
Fali samo još nekoliko detalja.
Zeleno lice.
Inkubator i cjevčice.
Sepsa.
“Ali barem nemate SIDU” - hvala vortexu na ukazanoj prilici.
Dok je moja mama od 58 kila sve oko sebe molila da izvade 3 kile djeteta iz nje jer bilo jasno da je došlo vrijeme za to, doktor je sjedio na večeri, a sestre su joj nabacile “seen”.
Ne znam šta je gospon doktor jeo, volim vjerovat da je bio neki lijepi bečki s rizi bizijem i salata, ali znam šta je meni klizilo kroz grlo dok je kroz njegovo klizio grašak.
Ja sam večerala vlastita govna.
Konzumirala vlastiti feces, ako želite finiju varijantu.
Dok je on pio jedan lagani, diskretni gemišt, ja sam pila vlastitu plodnu vodu.
Rodila sam se napola mrtva (ili napola živa, ispričavam se vortexu) i puna sebe, u najljepšem i najdoslovnijem smislu te riječi.
Mene su strpali u inkubator, mamu su pošavili (stavili šavove, jel), a onda ju bacili u sobu oznojenu strahom drugih novopečenih majki.
Bila je trinaesta u sobi, ležala je na pomoćnom krevetu - bespomoćno, jer je izgubila puno krvi, a nitko ju nije ponudio transfuzijom.
Ponudili su ju jedino šturom informacijom da ne može primit svoje dijete jer je rodila djevojčicu punjenu nadjevom od same sebe.
Koja će prvo malo odradit wellness u inkubatoru jer ima početak sepse… ali barem nema kredit u francima!
Pet dana kasnije, i dalje nema gotovo nikakvih informacija o meni, a kad je opet tražila da me dobije, jedna doktorica joj usput dobacuje: “Mdaaa, ne znamo hoće li se izvuć, ima sepsu…” - i ostale romantične rečenice koje svaka mlada majka želi čut.
Pomisao da će možda umjesto kolica morat kupit mali lijes zvuči kao grozna priča, ali ovo je, hvala vortexu, ipak jedna vesela priča koju treba gledati ružičastim pogledom.
“Možda ćete morat kupit lijes za svoje novorođenče… ali žene OBOŽAVAJU nenadani shopping!”
Samo veselje, samo napola pune čaše!
Dobila me na ruke nakon dva tjedna.
Do tad je mene gledala kroz staklo, a druge majke koje pored nje doje svoju zdravu djecu, kroz suzne oči.
Sve to, jer je gospodin doktor papao, a sestre su svoj posao shvaćale vrlo opušteno, kao da smo svi u jednoj simpatičnoj, neobaveznoj videoteci.
A djeca koja čekaju da ih se dovede na život?
Ona su itekako važna, ali sigurno nisu važnija od jedne pohane šnicle.
Nek jedu govna. Svoja.
Nije ni čudo da volim junk food kad sam se na nulti rođendan najela same sebe.
Vesela jedna priča, zar ne?
Uvijek treba gledati veselu stranu priče.
Vortex želi da tako razmišljamo!
Rodila si se sa sepsom… ali barem ne u Sikirevcima, tamo nemaju dvoranu u školi.
“Ali imaju livadu!”
Pozitivna strana priče.
Život je livada, sve se uvijek može posložit tako da nam donosi veselje.
Onaj doktor zbog kojeg sam se skoro ugušila u samoj sebi je sigurno isto imao svoju veselu verziju.
“Skoro sam ubio dijete… ali barem sam pojeo fini bečki.”
Samo pozitivno, samo veselo.
Interesantan je ovaj mali svemir u kojem živimo.
Doktori su nam najbolja motivacija za zdravi život jer se bojimo ić u bolnicu.
Rodilišta su nam najbolja reklama za kondome.
A Vlast najbolja reklama za Irsku.
Znate koliko tek tamo livada imate!
Pozdrav od curice koja je bila manje važna od pohane šnicle.
Prosperirajte u vortexu!
Andreu Andrassy prati i na njenom Facebooku i Instagramu, a nas, BlogBuster, na Facebooku. I Instagramu.
Fotografija: Karmen Poznić
