Nije teško otići jer su vladajući Hrvatsku pretvorili u kaljužu

Crkvene strukture koje u Hrvatskoj žive u popriličnom blagostanju puno su puta dokazale da uopće ne razumiju kako živi ostatak Hrvatske. Dociranje o tome kako bi trebali živjeti i što bi trebali raditi iz lagodne pozicije u kojoj im ne fali ni ptičjeg mlijeka svaki put prelazi granicu dobrog ukusa. Nevjerojatno je da osobe koje se smatraju duhovno prosvijetljenima ne shvaćaju kako vrijeđaju zdrav razum.

Zadnji u nizu koji se prihvatio “popovanja” je Đuro Hranić, nadbiskup đakovački i predsjednik komisije HBK Iustitia et Pax. U intervjuu za Večernji list olako je spočitnuo da je “najlakše otići iz Hrvatske”. Hranić ne shvaća važnu stvar, a to je da je najteže otići. Najteže je otići iz svojega doma, ostaviti sve što ste godinama stvarali, a onda vas nered i nerad onih koji su preuzeli vodstvo ove države natjeraju da dignete sidro i otisnete su u neku državu u kojoj nikoga ne znate. Nastavlja tako Hranić da je ostanak odgovorniji i časniji. Nije se zapitao je li odgovornije i časnije pošteno i transparentno voditi državu. Je li odgovornije i časnije ne zapošljavati po stranačkoj liniji? Je li odgovornije i časnije građanima dati jednaku priliku, a ne samo podobnima? Hranić, kao doduše i veliki dio klera, rijetko proziva vladajuće strukture, osim ako te vladajuće strukture nisu SDP-ove.

Crkva je, iako Hranić navodi da se ne može biskupe optuživati da su suodgovorni za društvenu nepravdu, važna karika i jest suodgovorna za društvenu nepravdu, jer je i sama primjer te društvene nepravde. Šutnjom radi svojeg interesa Crkva postaje dio povlaštene kaste, koja samo grabi za sebe, sve dok se jednog dana ne počne čuditi gdje su svi i zašto su otišli. Ako gledamo iz te perspektive, onda je Hranić u pravu – nije teško otići iz Hrvatske kad vidite u kakvu je kaljužu pretvaraju oni kojima su ljudi dali povjerenje da ih vode