Budući medicinski noviteti godinama se istražuju, pa ispituju, a zatim idu u praksu. Razgovarali smo s istaknutim domaćim stručnjacima o budućnosti lijekova
ŠTO SVE TESTIRAJU?
Lijekovi budućnosti: Narukvica koja čita misli, flaster za gripu
Medicina 21. stoljeća toliko brzo grabi naprijed da svjetski mediji na dnevnoj bazi izvještavaju o brojnim novim izumima, lijekovima, istraživanjima i kliničkim ispitivanjima. No stručnjaci su uvijek vrlo oprezni u procjenama i staju na loptu kada nešto treba okarakterizirati kao revolucionarno.
POGLEDAJTE VIDEO:
Pokretanje videa...
00:18
Sve u svemu, stručnjaci s kojima smo razgovarali oko nekih budućih medicinskih noviteta, generalno kažu da uvijek prođu godine prije nego nešto doista i dospije u kliničku praksu, a samo klinička ispitivanja, koja slijede nakon znanstvenih istraživanja, zapravo daju pravu sliku o tomu koliko će neki lijek ili metoda liječenja doista donijeti pomake.
Budućnost svakako leži u genskoj terapiji ili biološkim lijekovima. Nešto već jest u primjeni, mnogo toga je još u fazi istraživanja i napretka. No obje vrste liječenja imaju zajedničku karakteristiku da su sva nova istraživanja i faze razvoja lijeka iznimno skupe, pa to svakako ima utjecaj. Uvijek se radi i računica je li utrošak za razvoj neke terapije ili lijeka kasnije isplativ, ako lijek dođe u primjenu. Generalno, genska terapija je svaki terapijski postupak pri kojem se manipulira djelovanjem gena. Cilj je zamijeniti oštećenu, ili nadomjestiti odsutnu kopiju gena, normalnom funkcionalnom kopijom. U gensku terapiju spadaju mnoge terapije koje su već desetljećima prisutne u medicini, a budućnost predviđa neke nove, koje još nisu u primjeni. Uglavnom je riječ o terapijama za onkološke bolestima te za razne genetske, progresivne bolesti.
Biološki lijekovi su oni lijekovi koji sadrže jednu ili više djelatnih tvari dobivenih iz živog organizma, a zapravo imitiraju prirodne procese u organizmu. Kada istekne njihov patent, otvara se mogućnost za biosimilare, odnosno, bioslične lijekove koji su inačica originala, ali im nisu posve istovjetni. Zato proizvođači kroz niz složenih postupaka moraju dokazivati djelotvornost biosimilara. Biološki lijekovi već su označili prekretnicu u liječenju mnogih bolesti, poput reumatoidnog artritisa, Chronove bolesti ili nekih oblika karcinoma. S njima bi se doista mogli postići još značajniji uspjesi u liječenju, ali s obzirom da se razvoj ovakvih lijekova mjeri u milijardama dolara, sve će se na kraju vrtjeti oko novca, pa i nada pacijenata da će se pojaviti rješenje za njihov problem.
Kada govorimo, primjerice, o nekim novim metodama neurorehabilitacije, poput spravica uz pomoć kojih samo mozak pokreće sliku, bez micanja tijela, ili rehabilitacije u virtualnoj stvarnosti, o učinkovitosti se toliko malo zna da zapravo nismo ni mogli naći sugovornika koji bi nešto rekao na tu temu. Jasno je da tehnologija budućnosti zauzima sve značajnije mjesto u medicini, no struka za sada takve stvari ne želi komentirati, i govori da bi paušalne ocjene zapravo bile buđenje lažne nade za pacijente s vrlo ozbiljnim stanjima.
Pilula koja će zamijeniti inzulin
Dugo su vremena znanstvenici radili na inzulinskoj piluli koju bi oboljeli od dijabetesa uzimali umjesto svakodnevnih injekcija inzulina. No pokušaji da se stvori takva pilula propadali su svi odreda, jer bi želučana kiselina prebrzo uništila tabletu. No prije nekoliko mjeseci i za taj je problem pronađeno rješenje, a znanstvenici s Tehnološkog instituta u američkom Massachusettsu (MIT) napokon su stvorili pilulu duljine 30 milimetara, dovoljno otpornu na želučanu kiselinu. Prva istraživanja su pokazala da bi ovo bi mogla biti revolucija za milijune ljudi u svijetu koji su svakodnevno na inzulinu.
Pilula djeluje na način da se proguta s tekućinom, kao i svaka druga tableta. Ona potom putuje kroz probavni trakt, a zbog novih tehnologija uz pomoć kojih je stvorena (obložena je polimernim materijalima), otporna je na uvjete kojima je izložena u kompletnom želučano probavnom traktu. Pilula na kraju stiže do tankog crijeva, gdje se rastvara nu oblik s tri kraka, kako bi ispustila jedan milimetar dugačke mikroiglice. Tim se iglicama, kroz stijenku tankog crijeva, unosi inzulin u krvotok. Ujedno, stvorena je tako da njezino rastvaranje nikako ne može početi prije nego dosegne područje tankog crijeva. Nakon što ispusti inzulin, pilula će se posve rastvoriti i razgraditi unutar nekoliko sati.
Profesor Robert Langer s MIT-a rekao je da su iznimno zadovoljni ovim postignućem, dodajući da su testiranja na svinjama pokazala kako pilula ispušta optimalnu količinu inzulina u organizam te kako se nada da će u skoroj budućnosti ovakva pilula biti od velike pomoći i ljudima. Ona bi, zapravo, uglavnom bila namijenjena oboljelima od dijabetesa tipa 1, čija gušterača ne proizvodi dovoljno inzulina kako bi snizila šećer u krvi i držala ga optimalnoj razini. Znanstvenici koji su radili na ovom projektu kažu da im je motivacija bila olakšati život ljudima koji se svakodnevno, i po nekoliko puta, moraju bosti injekcijama. No tek će kliničke studije na ljudima pokazati kada bi ovakva pilula mogla ući u redovnu primjenu.
Doc. dr. Dario Rahelić, predstojnik Sveučilišne klinike Vuk Vrhovac, kaže da je inzulin molekula koja se sastoji od lanca aminokiselina, i kao takva je podložna razgradnji u probavnom sustavu. Upravo je to, ističe doc. dr. Rahelić, i najvažniji razlog zašto se inzulin primjenjuje kao supkutana injekcija (kroz kožu), jer na taj način zaobilazi probavni sustav.
Inzulin se brzo razgrađuje u probavnom sustavu te postaje neučinkovit ako se primjenjuje u oralnom obliku. Zato su se do sada istraživali brojni drugi načini primjene inzulina, poput intranazalnih sprejeva koji se primjenjuju kroz nos te inhalatornih inzulina. No svi ti pokušaji do sada nisu bili ohrabrujući. Tako se pokušalo u više navrata proizvesti inzulin u obliku tableta, međutim, zbog navedenih problema, dosadašnji pokušaji također nisu bili uspješni. Nadu svakako bude i najnovije generacije inzulina, čije je djelovanje duže od 72 sata, što će omogućiti da takvi inzulini možda vrlo skoro u budućnosti budu dostupni u oralnom obliku, kao tablete - tumači doc.dr. Rahelić, dodajući da iako su u tijeku brojna istraživanja s inzulinom u obliku tableta, moramo biti svjesni da, ukoliko dođe do toga, neće biti jednostavno to primijeniti u svakodnevnoj praksi.
Osobama sa šećernom bolešću su, naime, potrebne različite doze inzulina, što bi u praksi značilo veliki broj različitih doza tableta za primjenu. Zato doc.dr. Rahelić smatra da će to na početku prvenstveno biti moguće rješenje za osobe sa šećernom bolešću tipa 2, koji još imaju očuvanu vlastitu proizvodnju inzulina. Iako je, kaže, sve moguće.
- Kada pogledam malo unatrag, prije skoro dvadeset godina, kada sam bio na početku specijalizacije, nisam mogao niti sanjati da će se toliko mogućnosti za liječenje šećerne bolesti stvoriti u svega dva desetljeća – kaže naš poznati dijabetolog.
Umjetna gušterača
Nakon deset godina dugog istraživanja znanstvenika sa sveučilišta u američkoj Virginiji, američka FDA (Agencija za hranu i lijekove) napokon je u siječnju ove godine odobrila "The Control-IQ artificial pancreas system", odnosno, digitalni sustav koji je zapravo umjetna gušterača.
Dakle, riječ je o sustavu koji posve zamjenjuje rad gušterače kod pacijenata s dijabetesom tipa 1, što znači da sustav, putem posebnog senzora, automatski prati i regulira razinu šećera u krvi, a tu je i monitor na kojem se iščitavaju sve vrijednosti. Ovakav oblik umjetne gušterače za dijabetičare zapravo znači da zahvaljujući njemu ne bi više morali nekoliko puta dnevno mjeriti razinu šećera u krvi uz pomoć aparatića, niti bi si više morali davati injekcije inzulina.
Sustav Control-IQ bi, dakle, odradio sve ono što inače radi gušterača kod zdravih ljudi. Sustav je programiran posebnim algoritmima koji prate razinu glukoze, i ovisno o njoj, automatski prilagođavaju količinu inzulina koja je potrebna pacijentu. Odobrenje FDA uslijedilo je nakon velike kliničke studije objavljene u New England Journal of Medicine, koja je pokazala da je novi sustav umjetne gušterače daleko učinkovitiji od svih do sada dostupnih metoda koje su na raspolaganju oboljelima od dijabetesa. Istraživanje je provedeno na 168 pacijenata s dijabetesom tipa 1, starosti od 14 godina naviše. Tijekom njegovog trajanja sustav je radio odlično te kod niti jednog pacijenta nije zabilježena hipoglikemija.
Već dugo se radi na tzv. umjetnoj gušterači, kaže predstojnik Sveučilišne klinike Vuk Vrhovac, dr. Dario Rahelić, no u zabludi su oni koji misle da bi mogli zaboraviti da imaju šećernu bolest, ako bi dobili taj sustav takozvane umjetne gušterače. Ipak, doc.dr. Rahelić kaže da je tomu tako – za sada. Godine 1945. prvi je puta primijenjena trakica za kontrolu šećera u urinu, 1965. godine prve trakice za kontrolu šećera u krvi, a 1970. godine su se pojavili na tržištu prvi prijenosni uređaji za kontrolu šećera u krvi.
Od tada do danas, puno toga se promijenilo. Uređaji za samokontrolu glukoze u plazmi, odnosno šećera u krvi, prisutni su svuda. Danas više nije neobično da vidite osobu sa šećernom bolešću koja ima uređaj za kontinuirano mjerenje glukoze u potkožnom masnom tkivu. S druge strane, danas su u svijetu i u Hrvatskoj prisutne inzulinske pumpe, koje kontinuirano otpuštaju inzulin u potkožno masno tkivo i oboljeli ne moraju primjenjivati inzulin pomoću injekcija prije glavnih obroka, odnosno, prije spavanja. Napredak tehnologije je omogućio da inzulinske pumpe mogu "komunicirati" s uređajima za kontinuirano mjerenje glukoze u potkožnom masnom tkivu, i nove generacije inzulinskih pumpi zaustavljaju isporuku inzulina kada je vrijednost šećera u krvi niska. To su takozvane senzorom potpomognute pumpe, koje zaustavljaju isporuku inzulina kad je to potrebno. Takve pumpe su dostupne i u Hrvatskoj – kaže doc. dr. Rahelić.
Takozvani "Control-IQ artificial pancreas system" je zapravo, kaže dijabetolog, upravo to što je spomenuo – sustav koji se sastoji od inzulinske pumpe, koja komunicira s uređajem za mjerenje glukoze u potkožnom masnom tkivu i na temelju matematičkih algoritama, koji uzimaju u obzir puno čimbenika, poput inzulinske osjetljivosti, ukupne dnevne doze inzulina ili tjelesne aktivnosti, donose odluku koliko inzulina treba isporučiti. To je u svakom slučaju svojevrsna revolucija u modernoj dijabetologiji, no doc.dr. Rahelić napominje da to sigurno nije za sve osobe sa šećernom bolešću, jer će i za primjenu ove tehnologije biti potrebno puno znanja, ali i osobnog angažmana.
Terapija matičnim stanicama za dijabetes tipa 1
Harvardski biolog Doug Melton svoj je rad i istraživanje posvetio poboljšanju terapije za dijabetes tipa 1. Razlog je privatne prirode, budući da Meltonova kćerka i sin boluju od ove bolesti.
Poznato je da dijabetes tipa 1 iziskuje doživotnu pažnju kod odabira namirnica i svakog obroka, višestruka mjerenja šećera tokom dana i neizbježne injekcije inzulina. No Meltonov pristup bolesti bio je posve drugačiji – koristio je matične stanice kako bi kreirao zamjenske beta stanice koje proizvode inzulin. S istraživanjem je počeo prije više od deset godina, i 2014. je osnovao kompaniju Semma Therapeutics, kako bi razvio tehnologiju koja omogućuje stvaranje zamjenskih beta stanica.
Rezultat ovog dugogodišnjeg rada je maleni uređaj koji se ugrađuje u organizam oboljelog. On u sebi ima milijune zamjenskih beta stanica te dopušta protok glukoze i inzulina, dok istodobno stopira imuno stanice. Klinička ispitivanja na ljudima tek trebaju krenuti, a bude li sve kako tvorac ovog izuma očekuje, ljudi s dijabetesom tipa 1 moći će živjeti, jesti i funkcionirati jednako kao i oni zdravi.
- Terapija matičnim stanicama poznata je za brojne bolesti, pa tako i za šećernu bolest. U prošlosti je bilo mnogo pokušaja "izlječenja šećerne bolesti", od transplantacije Langerhansovih otočića koji sadrže beta stanice koje luče inzulin, preko transplantacije gušterače, do terapije matičnim stanicama. Iako je terapija matičnim stanicama obećavajuća, još uvijek postoji niz problema koji onemogućuju primjenu u svakodnevnoj praksi. I to nisu problemi samo financijske, nego i tehničke prirode – tumači doc.dr. Dario Rahelić.
Siguran je, kaže, da će u sljedećih nekoliko godina i u tom segmentu doći do značajnog napretka ali je, za sada, skloniji vjerovati da će unaprjeđenje tzv. SAP sustava (sustava inzulinskih pumpi i uređaja za kontinuirano mjerenje glukoze u potkožnom masnom tkivu) biti bliska budućnost liječenja osoba sa šećernom bolešću tipa 1.
Flaster umjesto cjepiva
Znanstvenici se nadaju da će u skoroj budućnosti flasteri u potpunosti zamijeniti klasično cijepljenje protiv gripe injekcijom. Osmišljen je baš za cijepljenje protiv gripe, jer je tu riječ o bolesti gdje se virus mijenja, i svake godine treba primiti novo cjepivo, za razliku od mnogih drugih bolesti protiv kojih se cijepljenje obavlja samo jednom u životu. Stručnjaci s njujorškog sveučilišta nedavno su objavili znanstveni rad koji bi napokon mogao značiti i vrhunac cijele priče, odnosno, početak primjene flastera u kliničkoj praksi. Jer potraga za načinom kako cjepivo protiv gripe unijeti u organizam na ovaj način nije novost, istraživanja traju već dvadeset godina. Osnovni problem na koji su znanstvenici nailazili je taj što mikroiglice, koje su s flastera trebale unijeti cjepivo u organizam, nisu, zapravo, mogle probiti kožu na odgovarajući način.
Dakle, aplikacija cjepiva je bila nezadovoljavajuća. No sada su njujorški znanstvenici došli do novog otkrića, i to proučavajući atopijski dermatitis. Ustanovili su, naime, da ljudi s dermatitisom imaju slabiji zaštitni sloj na koži, koji inače služi kako bi spriječio ulazak toksina i alergena.
POGLEDAJTE VIDEO:
Pokretanje videa...
01:07
Za taj zaštitni sloj odgovoran je protein claudin-1, a ljudi koji boluju od dermatitisa imaju niže razine tog proteina od potrebnog. Zato im je koža propusnija i njezin zaštitni sloj je tanji. Upravo to je otvorilo mogućnost za napredak u razvoju flastera-cjepiva, jer su znanstvenici zaključili da ako smanje količinu proteina claudin-1 na mjestu gdje se stavlja flaster, koža postaje propusnija i cjepivo se može kvalitetno aplicirati. Stoga im je kao posljednji izazov ostalo da pronađu način kako "oslabiti" kožu na dovoljno dug period dovoljan da cjepivo uđe u organizam, a da pritom ne uđe ništa drugo, osim cjepiva. Istraživanja su za sada provedena na miševima, bila su uspješna, i životinje nisu imale nikakvih nuspojava. Sljedeći korak je kliničko ispitivanje na ljudima, i o njemu će ovisiti buduća primjena flastera kao metode za cijepljenje protiv gripe.
Brojne naše stručnjake, epidemiologe i infektologe, zamolili smo da komentiraju koliko je realno da ćemo jednog dana doista cjepivo protiv gripe primati preko ovakvih flastera, no svi odreda su odbili komentirati budućnost ove metode, jer o njoj još nema dovoljno relevantnih informacija. Tako nam je, primjerice, dr. Jasna Valić, voditeljica službe za epidemiologiju Zavoda za javno zdravstvo Istarske županije, rekla da o flasteru-cjepivu za sada nema nikakvih saznanja koja bi bila bazirana na znanstvenim činjenicama. Upravo su znanstvene činjenice ključne da bi se o nečemu moglo dati relevantno mišljenje, pa nam jedino ostaje i vidjeti hoće li ovakav oblik cijepljenja uopće zaživjeti jednoga dana.
Biološke terapije i biosimilari
Posljednjih godina za određene su bolesti u primjeni biološki lijekovi, odnosno, lijekovi koji sadrže jednu ili više djelatnih tvari dobivenih iz živog organizma, najčešće bakterija, plijesni ili sisavca. Koriste se u liječenju upalnih bolesti crijeva, upalnih reumatskih bolesti, dijabetesa, multiple skleroze, malignih bolesti i rijetkih bolesti. Najčešće sadrže proteine koje tijelo prirodno proizvodi, poput inzulina i eritropoetina.
Dakle, riječ je o lijekovima koji zapravo imitiraju prirodne procese u organizmu. No sve se više govori i o biosimilarima, odnosno, biosličnim lijekovima. Oni su kopije izvornih bioloških lijekova. Na tržištu se mogu naći nakon isteka patenta izvornog biološkog lijeka.
Nisu identični originalnom, biološkom lijeku, nego s njim imaju veliku sličnost. No imaju isti profil učinkovitosti i sigurnosti kao i referentni lijek. Proizvođači su dužni dokazati da male varijabilnosti koje postoje između biosličnog i referentnog lijeka ne utječu na kvalitetu, učinkovitost i sigurnost primjene lijeka. Suvremena znanost očekuje razvoj novih biosimilara, no jednako tako treba uzeti u obzir da cijena razvoja jednog takvog lijeka astronomska. Ipak, zahvaljujući osmišljenim strategijama kroz koje bi se povećao broj proizvođača, očekuje se da je ovo grana medicine u kojoj tek slijedi prava revolucija te da će se mnoge kronične i onkološke bolesti liječiti upravo biosličnim lijekovima.
- Biološki lijekovi značajan su napredak u farmakoterapiji. Međutim, nedostatak je njihova visoka cijena. Značenje biosimilara je da za niži trošak omogućuju liječenje istih bolesti kao i originalni biološki lijek – kaže nam naš poznati farmakolog prof. dr. Igor Francetić.
Biološki lijekovi (velike proteinske molekule za razliku od malih kemijskih spojeva), ističe prof.dr. Francetić, unijeli su značajan napredak u liječenju niza bolesti poput reumatoidnog artritisa, upalne bolesti crijeva i malignih bolesti. Njihova je proizvodnja skupa te je u otkrivanje i razvoj utrošeno mnogo novca. Danas razvoj lijeka, pojašnjava prof.dr. Francetić, košta od 1,5 do 2,5 milijardi dolara.
Zbog toga su ovi lijekovi iznimno skupi. No kao i za lijekove malih kemijskih spojeva , nakon desetak godina ističe patentna zaštita, pa se mogu javiti proizvođači takozvanih biosimilara , što odgovara generičkim inačicama malih kemijskih spojeva. Kako u razvijanju svakog lijeka značajan utrošak predstavljaju klinička ispitivanja novog lijeka, generička inačica onog originalnog u pravilu je barem 30 posto jeftinija, s obzirom da trošak kliničkih ispitivanja predstavlja otprilike trećinu ukupnog troška razvoja lijeka.
- Biosimilari su, dakle, inačice biološkog lijeka kojemu je istekao patent. Nazivaju se biosimilarima, što znači da nisu identični nego su slični. Naime, radi složene proteinske strukture molekule koju proizvodi živi organizam, bakterija E.coli, nemoguće je postići identičnost . Radi ove činjenice za biosimilare proizvođač mora pružiti dokaze od jednakoj djelotvornosti i podnošljivosti, što je segment kliničkog ispitivanja, a on opet nosi dodatni trošak. Stoga su biosimilari na kraju tek oko deset posto jeftiniji od originalnog biološkog lijeka – pojašnjava prof.dr. Francetić.
Lijek za opsesivno kompulzivni poremećaj kojeg je osmislila umjetna inteligencija
U siječnju je objavljeno kako lijek, čiju je molekulu u potpunosti osmislila umjetna inteligencija, kreće u kliničko ispitivanje na ljudima. Riječ je o lijeku za opsesivno-kompulzivni poremećaj koji je osmišljen u Oxfordu i proizveden u suradnji s japanskim farmaceutima. Osmišljavanje lijeka inače traje minimalno četiri do pet godina, neki puta i dulje, no umjetna inteligencija u ovom je slučaju posao odradila za samo godinu dana. Korišteni su kompleksni algoritmi koji su na kraju izračunali najbolju moguću kemijsku formulu za liječenje OKP-a. Naziv lijeka je DSP-1181, a jedan od osnovnih sastojaka mu je serotonin.
Prva faza kliničkog ispitivanja bit će u Japanu, a očekuje se da će se nakon toga proširiti i na druge države. Za lijek se vjeruje da će znatno olakšati simptome i oporavak ljudi koji se svakodnevno nose s poteškoćama zbog opsesivno kompulzivnog poremećaja. A može li umjetna inteligencija doista zamijeniti ljudski um u ovom kontekstu, upitali smo farmakologa prof.dr. Igora Francetića.
- Umjetna inteligencija pomaže u mnogim segmentima istraživanja, pa tako i u istraživanjima i pronalasku lijekova. No konačna odluka o vrijednosti lijeka donosi se na temelju kliničkih ispitivanja za koja ovoga časa nema adekvatne zamjene, odnosno, kompjuterske simulacije. Ne vidim da smo blizu trenutka u kojem bi donošenje konačnog suda o vrijednosti lijeka prepustili umjetnoj inteligenciji. Premalo znam o umjetnoj inteligenciji da bi dao precizniji odgovor na utjecaj umjetne inteligencije na razvoj i pronalaženje novih lijekova - kaže prof.dr. Francetić dodajući da je u otkriću mnogih lijekova bila važna i intuicija istraživača, i da ne zna koliko je ona prisutna u umjetnoj inteligenciji.
Biomarkeri za bolesti srca i krvnih žila
U bliskoj budućnosti očekuje se otkriće biomarkera koji će ukazivati na povećan rizik od kardiovaskularnih bolesti. Također, bit će mnogo jasnije vidljivi razni biološki i kemijski procesi u organizmu. Primjerice, medicina više neće samo detektirati začepljene arterije, nego će se kroz jasnu sliku spomenutih procesa znati detaljan uzrok nastanka začepljenja.
POGLEDAJTE VIDEO:
Pokretanje videa...
01:01
To će automatski odrediti i ciljanu, najbolju moguću terapiju za pacijenta. Regenerativna medicina bit će vrlo važno područje istraživanja narednih godina, i stoga možemo očekivati da će se neke stanice reprogramirati na način da funkcioniraju posve obrnuto. Drugim riječima, stanice koje su, primjerice, oštetile srčano tkivo, moći će se reprogramirati da njihov rad postane pozitivan, i da u tom obrnutom procesu omoguće da srce pacijenta ponovno normalno radi. Dakle, sve ide u smjeru personalizirane medicine, što je danas jedna od bitnijih smjernica. No farmakolog prof. dr. Igor Francetić smatra da je cijela ova priča ipak nije onakva kakvom je predstavljaju.
- Ovog je trenutka, po mom mišljenju, prenaglašena važnost biomarkera . U trenutnom nedostatku novca za lijekove , nemali trošak koji može načiniti prenaglašena važnost biomarkera imat će veću korist za proizvođače nego za bolesnike. Problem je s mnogim sada dostupnim testovima, pa tako i biomarkerima , da ukazuju na rizik , ali ga ne definiraju do razine koja bi omogućila da se utvrdi što činiti s rezultatom koji je na raspolaganju liječniku i pacijentu – tumači prof.dr. Francetić.
Nove genske terapije
Genska terapija za mišićnu distrofiju:
Razvija se genska terapija za mišićnu distrofiju, progresivnu bolest kod koje do sada nije bilo mnogo pomoći. Poznato je da mišići trebaju distrofin (mišićna bjelančevina) kako bi se regenerirali, a oboljeli od Duchenneove mišićne distrofije imaju manjak upravo distrofina. Razlog tom nedostatku je mutacija gena. Kako je objavljeno u siječnju ove godine, njemački znanstvenici su po prvi puta u povijesti uspjeli korigirati taj mutirani gen, provodeći ispitivanja na svinjama. Običnim rječnikom pojašnjeno, uspjeli su postići da takozvane "genske škare" očitaju gen odgovoran za distrofin i na neki ga način poprave. Rezultati su pokazali da se kod životinja počela popravljati mišićna funkcija, bilo je manje srčane aritmije i životni vijek životinja koje su primale terapiju bio je dulji od onih koje nisu. S obzirom da je oblik Duchenneove mišićne distrofije kod svinja jednak onom ljudskom, znanstvenici kažu da su ovi rezultati vrlo ohrabrujući te da vode do terapije za ljude s ovom bolešću.
Prof. dr. Ingeborg Barišić sa Zavoda za medicinsku genetiku i reproduktivno zdravlje Klinike za dječje bolesti u Klaićevoj, koja je ujedno i predsjednica Hrvatskog društva za rijetke bolesti, kaže da postoje brojne kliničke studije koje su u tijeku, ali je veliko pitanje koliko će od svega toga na kraju doći na tržište.
- Ne želimo buditi lažnu nadu pacijentima, jer od svih istraživanja, na kraju na tržište dođe tek deset posto onoga što je bio predmet istraživanja. Također, ispitivanja na životinjama ništa ne dokazuju, pa tek ostaje vidjeti kako će se sve razvijati. Kada se dođe do nečega što ublažuje tijek bolesti već je to fantastičan napredak, ali treba biti realan i tek ćemo znati što se od svega doista i može očekivati - tumači prof.dr. Ingeborg Barišić, dodajući da i sve do sada, što je došlo na tržište, na kraju nije bilo toliko revolucionarno kao što se na početku najavljivalo.
Europska medicinska agencija za lijekove (EMA), kaže prof.dr. Barišić, već je odobrila lijek za Duchenneovu mišićnu distrofiju generičkog imena ataluren. On djeluje na principu genske terapije, na način da se njime u organizam umeće molekula koja ublažava gensku mutaciju odgovornu za bolest. A koliko je realno da će se u budućnosti posve uspjeti korigirati mutirani gen, još nitko u ovom trenutku ne može sa sigurnošću reći.
Genska terapija za smrtonosne plućne bolesti djece (koja bih ih spriječila još prije rođenja djeteta):
U dječjoj bolnici u Philadelphiji traje istraživanje kojemu je za cilj osmisliti gensku terapiju kojom bi se još prije rođenja djeteta spriječile smrtonosne plućne bolesti. Postoje, naime, neke genske plućne bolesti koje sada dovode do smrti novorođenčadi već nekoliko sati nakon rođenja. Uzrok leži u opasnoj genskoj mutaciji. Znanstvenici su se usredotočili na ona najopasnija stanja, poput cistične fibroze, ili nedostatka određenih proteina koji uzrokuju zatajenje pluća, pa provode istraživanja na životinjama.
Zadatak im je pronaći terapiju koja će ciljano gađati gensku mašineriju odgovornu za razvoj i funkciju pluća beba u majčinoj utrobi. Koriste takozvanu CRISPR tehnologiju koja je revolucija u ovom području, i njome se mogu precizno izrezivati genomi na određenim točkama. Dakle, neokoćenim miševima u utrobi majke ubrizgavali su tekućinu s tvarima koja "popravlja" gen četiri dana prije rođenja, što odgovara trećem tromjesečju trudnoće kod žena. Neke su stanice pritom pokazale vrlo visok postotak korekcije, što je i bio cilj. Istraživanja se nastavljaju, kako bi se u budućnosti mogle korigirati točno one mutacije koje su odgovorne za zakazivanje rada pluća novorođenčadi.
Prof. dr. Dorian Tješić-Drinković, pedijatar je koji se bavi liječenjem djece od cistične fibroze u KBC-u Zagreb, gdje postoji Centar za cističnu fibrozu djece i odraslih, i gdje se liječi i prati većina svih oboljelih u Hrvatskoj.
- CRISPR/Cas9 tehnologija je u osnovi biomedicinska tehnika koja može imati praktičnu primjenu i u zdravstvu. Bazira se na korištenju enzima koji poput škara režu genom na određenom mjestu. Ta tehnika se može koristiti u bolesnika gdje je moguće "izrezati" promijenjeni gen i zamijeniti ga sa zdravim. Ima radova koji na nekim eksperimentalnim modelima, takozvanim organoidima, potvrđuju djelotvornost tog postupka u cističnoj fibrozi, ali i za neke druge bolesti. No prije nego ta tehnologija saživi treba naći odgovor na brojna pitanja, kako etička, tako i praktična, poput onih koje se odnose na moguće greške prilikom "rezanja“"genoma, odnosno, moguća oštećenje i zdravih dijelova - kaže prof.dr. Tješić-Drinković.
Ističe pritom da je njegovo znanje i interes dominantno u kliničkoj sferi, a znanje o CRISPR/Cas9 tehnologiji ograničeno, no ipak dovoljno da zna da je primjena ove tehnologije u praksi još daleka.
- Smatram, stoga, da nije potrebno buditi nade u brzo i konačno rješenje za cističnu fibrozu u javnosti.
Bolesnike s cističnom fibrozom u Hrvatskoj trenutno više muči problem primjene lijekova, korektora i modifikatora produkta genske mutacije, koji su odobreni na razini Europske Unije, a za sada nisu dostupni našim bolesnicima. No, to je druga tema, koja također ima dvije strane medalje – zaključuje prof.dr. Tješić-Drinković.
Genska terapija za liječenje tumora mozga kod djece:
Znanstvenici s američkog Instituta John Hopkins intenzivno rade na terapiji za liječenje tumora mozga kod djece (meduloblastoma i vrlo agresivnih atipičnih teratoidno/rabdoidnih tumora). Oni su, naime, razvili polimerske nanočestice koje na sebi mogu nositi DNK.
Ubrizgavale bi se direktno u tumorsko tkivo, i za njih je specifično da gađaju točno tumorske stanice, ne dirajući pritom one zdrave. Prije ovoga znanost je pokušavala naći terapiju za ove vrste tumora mozga kod djece slanjem takozvanog "gena za samoubojstvo", odnosno gena virusa herpes simplex.
Gen ovoga virusa, naime, tumorske stanice čini znatno ranjivijim na djelovanje antivirusnog lijeka generičkog imena "ganciclovir", i on je u toj kombinaciji trebao postati vrlo učinkovita terapija za tumore mozga kod djece. No terapija virusima dobra je kod odraslih koji imaju razvijen imunološki sustav, a kod djece, kod kojih je imunitet krhak, mogu prouzročiti štetu. Upravo to je bio povod da se nađe drugi način za prijenos nužnog genskog materijala do tumorskih stanica. Također, nanočestice mogu nositi veće gene nego što to može virus, i mogu na sebi nositi kombinacije različitih gena.
Dr. Filip Jadrijević-Cvrlje onkolog je u Klinici za dječje bolesti Zagreb i bavi se tumorima mozga kod djece, i kaže kako je konvencionalno liječenje, dakle, kemoterapija i zračenje, došlo do svog maksimuma te nema više ništa novo za ponuditi.
Dakle, jedino se mogu očekivati neke posve nove metode liječenja koje će se primjenjivati samostalno, ili one koje će se kao novitet kombinirati s postojećim konvencionalnim oblicima liječenja. Dr. Jadrijević-Cvrlje kaže da za konkretno istraživanje u Instituta John Hopkins još nije čuo, što zapravo znači da je ono tek u početnoj fazi i da je pred njim višegodišnji put, koji na kraju i ne mora rezultirati nečim konkretnim. Dakle, još nisu izašli s relevantnim znanstvenim činjenicama koje bi se konkretno mogle komentirati. Ipak, onkolog smatra da upravo u genskoj terapiji leži budućnost liječenja tumora mozga kod djece.
- Neke vrste terapija, citostatici i ciljni lijekovi koji djeluju na genske mutacije, nisu do sada polučili uspjeh, jer tumori nakon nekoliko mjeseci postaju otporni na terapiju. Sada je trenutno aktualan intenzivan rad na onim oblicima liječenja koji oslobađaju put vlastitom imunitetu da se bori protiv tumora. No svi noviteti na kojima se radi još su u povojima i tu je cijeli niz problema koji su prisutni, pa prođe i petnaest godina dok istraživanje ne rezultira nečim konkretnim – tumači dr. Jadrijević-Cvrlje dodajući da nije isto uvesti novi lijek odrasloj osobi ili djetetu od godinu dana, jer se kod djece mogu pokazati posljedice nakon dugo vremena.
Genska terapija za liječenje sljepila:
Prije nekoliko mjeseci objavljena je i vrlo ohrabrujuća znanstvena studija koja kaže da bi u budućnosti i sljepilo bilo izlječivo. To bi se postiglo zamjenom gena, ili korekcijom onih oštećenih, a rezultat bi mogao biti potpuno vraćanje vida nekim ljudima sa sljepoćom. Dosadašnji rezultati su pokazali više od trideset mogućih načina zamjene gena koji uzrokuje sljepoću, a diljem svijeta provodi se više kliničkih studija koje su usmjerene na različita stanja, odnosno, različite uzroke sljepoće. Jednako tako, genskom terapijom će se, predviđa se, moći prevenirati ili usporiti degenerativni procesi koji na kraju dovode do sljepoće.
- U kontekstu sljepoće nužno je reći da ova revolucionarna terapija vraća vid kod djece koja imaju promijenjen gen za receptore svjetla na mrežnici oka. Također, važna istraživanja provode se kod uzroka sljepoće u kasnijim periodima života. Jedan od najvažnijih uzroka preventabilne sljepoće su dijabetičke promjene, kod kojih dolazi do mikrokrvarenja u centru za vid. Naravno medicina budućnosti bit će još više personalizirana nego danas, i vjerojatno ćemo kod liječenja imati na uvid genetski profil pacijenta kojeg liječimo. To će nam omogućiti da znamo koliki rizik je za nastanak nekih bolesti, koja je najbolja moguća terapija i preventivno liječenje bolesti prije nego se pojave - kaže nam dr. Ivan Gabrić iz Specijalne bolnice za oftalmologiju Svjetlost.
No u oftalmologiji, ističe dr. Gabrić, već danas kao da živimo u budućnosti. U današnje vrijeme, koristeći lasere, ljudima se ispravljaju dioptrije i oslobađa ih se naočala. Također, zahvaljujući modernim tehnologijama operiraju se mrene koje su vodeći uzrok sljepoće u svijetu. Pritom je operacija kraća od 15 minuta i pacijent se već nakon nekoliko dana može vratiti normalnim obvezama.
- Danas glaukom otkrivamo prije nego ljudi i primijete prve znakove bolesti, transplantiramo rožnice nakon teških ozljeda ili degeneracija, i kada se rode djeca s urođenom mrenom operiramo ih i prije prvog rođendana, kako bi se vid imao vremena razviti. Oftalmologiju čeka još puno napredaka u smislu tehnologije i lijekova no već danas je jedna od medicinskih grana koja je u posljednjih trideset godina toliko napredovala da zvuči kao znanstveno fantastična priča - zaključuje dr. Gabrić
Traka oko ruke koja čita misli – budućnost za rehabilitaciju nakon moždanog udara, multiple i Parkinsona
Zamislite sljedeći prizor – pacijent na ruci ima nešto što nalikuje crnom, modernom satu i netremice gleda u ekran na kojem je nešto nalik igrici, i kompjutorski animirani dinosaur prelazi prepreke. Ruke pacijenta posve su nepomične, no on kontrolira kretanje dinosaura. Svojim mozgom.
Uređaj na njegovoj ruci je CTRL-kit. On detektira električne impulse koji putuju od motoričkih neurona u ruke i mišiće pacijenta, praktički istom brzinom kojom pacijent razmišlja o određenom pokretu. Ova tehnologija otvorit će posve nove oblike rehabilitacije i oporavka pacijenata nakon moždanog udara, ljudi kojima su amputirani udovi, onih s Parkinsonovom bolesti, s multiplom sklerozom ili nekim drugim neurološkim neurodegenerativnim bolestima.
CTRL-kit osmislio je neuroznanstvenik Thomas Reardon, koji kaže kako želi da mašine rade ono što mi hoćemo, i da ne smijemo biti njihovi robovi. Baš naprotiv, one nam trebaju biti u službi upravo na ovakav način, kao što je to moguće uz pomoć CTRL-kit naprave. Naši stručnjaci nisu željeli komentirati ovaj novitet, uz obrazloženje da se o tome toliko malo zna da je naprosto nemoguće dati relevantno mišljenje temeljeno na znanosti.
Rehabilitaciju u virtualnoj stvarnosti umjesto dugotrajne i klasične
Prije deset godina, na belgijsku inženjerku biomedicine Isabel Van de Keere pao je golemi komad stropa. Posljedica je bila teška ozljeda kralježnice, od koje se Isabel oporavljala pune tri godine. U tom je periodu prolazila intenzivnu neurološku rehabilitaciju. Iste, ponekad i teške vježbe, ponavljala je iznova i iznova, a napredak je bio toliko spor da ga u nekim periodima nije ni primjećivala.
POGLEDAJTE VIDEO:
Pokretanje videa...
00:54
Danas Isabel Van de Keere ima 39 godina, i u međuvremenu je pokrenula startup tvrtku kojoj je za cilj posve promijeniti sadašnje metode rehabilitacije, uz korištenje virtualne stvarnosti. Ona će omogućiti pacijentima više varijanti za oporavak mozga i obnavljanje moždanih struktura. Također, poboljšat će monotone vježbe koje sada često imaju vrlo spori učinak.
Iskustva prvih pacijenata koji su se oporavljali koristeći virtualnu stvarnost su vrlo obećavajuća, a upravo su u pripremi i prve kliničke studije u Americi i Europi. Baš kao i u slučaju trake koja čita misli, naši stručnjaci koji se bave neurorehabilitacijom nemaju komentara na ovu posve novu metodu, budući da još nema nikakvih rezultata kliničkih istraživanja koji bi mogli biti temelj za mišljenje. Sve ostalo, kažu stručnjaci s kojima smo razgovarali, bilo bi moguće lažno davanje nade pacijentima.
Lijekovi mijenjaju osobnost?
Lijekovi koje koriste milijuni ljudi u svijetu, poput statina za snižavanje kolesterola u krvi, ili paracetamola za snižavanje temperature i ublažavanje bolova, mogu posve promijeniti osobnost pacijenta, tvrdi američka znanstvenica Beatrice Golomb. Ona je zajedno s kolegama provela istraživanje kroz koje je razgovarala s nizom pacijenata, i na taj je način ustanovila da su se ljudi zbog nekih lijekova iz korijena promijenili. Statine i paracetamole i u Hrvatskoj svakodnevno koriste tisuće ljudi.
BBC je nedavno objavio detalje studije dr. Golomb, i ti detalji zvuče zabrinjavajuće. Pacijenti su, primjerice, tijekom istraživanja rekli da su se, nakon što su neko vrijeme koristili statine, počeli ponašati nasilno, ili su osjećali nervozu, depresiju i sklonost samoubojstvu. Paracetamoli, kaže istraživanje, učinit će da ljudi postanu nemirni i agresivni te da prestanu pokazivati empatiju za sve oko sebe. Studija spominje i pacijenta koji je zbog lijeka za Parkinsonovu bolest razvio sklonost kockanju i ovisnost o seksu, ili, pak, pacijenta koji je zbog lijeka protiv debljine postao prepun bijesa i agresije.
Slučaj "pacijenta broj pet", kako je evidentiran u istraživanju, opisuje pedesetogodišnjaka s dijabetesom koji je u sklopu znanstvene studije počeo uzimati statine, kako bi mu se smanjio kolesterol. Vrlo brzo je njegova supruga počela primjećivati da pokraj sebe ima posve drugačiju osobu. Do tada miran čovjek postao je agresivan, prijetiti obitelji i ulaziti u sukobe s drugim vozačima u prometu. Uopće se nije mogao kontrolirati, pa je na kraju prestao voziti. No nakon nekog vremena je shvatio da su njegovi problemi krenuli s uzimanjem lijeka, i otišao je ljudima koji su vodili studiju kako bi im ispričao svoje probleme. No ne da ga nisu ozbiljno shvatili, nego su bili i vrlo neprijateljski raspoloženi, kategorički odbijajući mogućnost da je lijek uzrok njegovog stanja.
Većina pacijenata s kojima je dr. Golomb razgovarala imala je slično iskustvo. Pokušavali su svojim liječnicima reći da su se posve promijenili otkad uzimaju lijek, ali nitko im nije vjerovao. "Pacijent broj pet" prestao je odmah uzimati statin, a s time su nestale i promjene u ponašanju. No mnogi nisu bili te sreće. I dr. Golomb tvrdi da se masa uništenih brakova, karijera, nasilničkog ponašanja, ubojstava i samoubojstava može pripisati upravo lijekovima koje uzimamo vjerujući da nam neće naškoditi. S druge strane, vrlo se malo znanstvenika bavi istraživanjem utjecaja lijekova na našu osobnost i ponašanje te vlada posvemašnji nedostatak stručne literature na tu temu. Dr. Golomb i njezin tim nikako ne zagovaraju potpuni prestanak uzimanja ovdje spomenutih lijekova, nego smatraju da pacijente treba bolje informirati o mogućim nuspojavama koje se manifestiraju kroz promjene ponašanja te da bi se i liječnici njima trebali više baviti.
S obzirom da s pacijentima najviše kontaktiraju njihovi obiteljski liječnici, upitali smo dr. Tanju Pekez, koja ima ordinaciju obiteljske medicine u kutinskom domu zdravlja, što misli o istraživanju dr. Golomb i tvrdnjama da lijekovi mijenjaju osobnost. Pa tako dr. Pekez, iako ističe da je Beatrice Golomb poznata i citirana znanstvenica koja se uglavnom bavi američkim ratnim veteranima, smatra da je ipak ovo istraživanje predstavljeno pomalo senzacionalistički.
- Činjenica je da se većina lijekova ispituje na mlađim ljudima te da se međunarodne smjernice rade za pojedinu bolest, a ne za pacijenta u cjelini. Dakle, nema smjernica za pacijente s više bolesti. Stoga je iznimno važno imati dobro educirane obiteljske liječnike koji su u stanju sagledati pacijenta kao kompletnu osobu te prilagoditi terapiju prema smjernicama, ali i svakom pojedincu ponaosob - kaže dr. Pekez.
Do sada, kaže, nije imala pacijente koji su se žalili da su im statini ili paracetamoli promijenili ponašanje. No smatra da tako nešto nije nemoguće, jer nismo svi isti, a i personalizirana medicina sve više govori i o takvim aspektima. Postoje ljudi, kaže dr. Pekez, koji uzimaju po deset i više lijekova istodobno te im se život svodi na raspored za pravilno uzimanje lijekova.
- Postoje ljudi koji na vrlo bezazlene lijekove mogu razviti po život opasne reakcije, i to zbog nekog genetskog poremećaja koji ovoga trenutka medicina ne može otkriti. Obiteljski liječnici, kada imaju vremena, trebaju pratiti i psihičko stanje pacijenta, a pacijenti i sami mogu HALMED-u prijaviti nuspojave. No problem je što većina u uputama lijekova vidi samo opis nuspojava, ali ne i njihovu učestalost. Osobno nastojim što manje propisivati statine starijim ljudima, jer su takve smjernice u cijeloj Europi. I dobro je što u Hrvatskoj imamo jako dobro razvijenu kliničku farmakologiju gdje se možemo konzultirati - kaže dr. Pekez, dodajući da svaki pacijent funkcionira drugačije, pa treba za svakoga pojedinačno vidjeti koji će mu lijek donijeti najviše koristi.
POGLEDAJTE VIDEO SERIJAL 'ZENZACIJA' S IVANOM ŠARIĆEM:
Pokretanje videa...
12:46
Sve što je bitno, na dohvat ruke
Skini aplikaciju za najbolje iskustvo portala. Čitaj, komentiraj i budi uvijek u toku s najnovijim vijestima.
Odaberi temu koju želiš pratiti
Primaj sve nove vijesti o temi i budi u tijeku
