Dodaj 24sata među omiljene izvore na Googleu
Ljubav se kroz povijest mijenjala zajedno s društvom – od sredstva za sklapanje saveza do temelja modernih veza. Povijest krije brojne priče koje pokazuju kako su osjećaji često prkosili pravilima svog vremena
Odnos prema ljubavi kroz povijest bio je sve samo ne jedinstven i nepromjenjiv. Iako se ljubav često doživljava kao bezvremenska i urođena ljudska potreba, njezine su manifestacije i društvena uloga duboko podložne promjenama. Promatrajući ovaj fenomen kroz prizmu filozofije, književnosti, teologije, psihologije i antropologije, postaje jasno da ljubav unatoč svojoj univerzalnoj biti, neprestano mijenja oblike. Kroz evoluciju poimanja ljubavi zapravo se vrlo precizno zrcale društveni odnosi, strukture moći i kulturne vrijednosti pojedinih epoha.
POGLEDAJTE VIDEO:
Pokretanje videa...
00:35
Evolucija poimanja ljubavi može se pratiti od antike do suvremenog doba pri čemu se različiti koncepti ljubavi značajno mijenjaju u različitim povijesnim razdobljima. U tom kontekstu, ono što mi danas u suvremenom društvu smatramo prihvatljivim i "normalnim", da se dvoje ljudi upozna, zaljubi, vjenča i provede život zajedno, zapravo je relativno moderan obrazac, star tek nešto više od dva stoljeća.
U povijesti brak nije bio utemeljen na osjećajima, već je funkcionirao kao ključni ekonomski, politički, društveni i obiteljski instrument. On je služio za spajanje posjeda, sklapanje saveza između obitelji, osiguravanje radne snage ili produženje loze. Tek od 19. stoljeća, pod utjecajem romantizma i dubokih socioekonomskih promjena koje je donijela industrijalizacija, ljubav postupno ulazi u prvi plan i s vremenom postaje društveni imperativ za sklapanje braka. Time povijest ljubavi postaje povijest oslobađanja pojedinca (više žena, nego muškaraca) od kolektivnih pritisaka u potrazi za osobnom srećom.
Kroz kakve je transformacije prošla ideja ljubavi, možemo vidjeti kroz filozofska razmišljanja i književna djela.
Stari Grci nisu ljubav promatrali kao jedinstven osjećaj, nego su razlikovali više oblika ljubavi. Empedoklova ideja o Ljubavi i Borbi kao temeljnim kozmičkim silama na kojima počivaju njegova kozmologija i etika, originalna je teza koju nijedan drugi filozof nakon toga nije nastavio. Freud je bio jedini koji je koristio Empedoklove pojmove Ljubavi i Borbe u svojim spisima o Erosu i Tanatosu.
Dok s jedne strane u antičkoj Grčkoj i Rimu imamo brojne rasprave o ideji same ljubavi, istodobno, brakovi su uglavnom bili dogovarani radi očuvanja obitelji i nasljedstva, a žena je bila u podređenom položaju. Ali u tom antagonizmu između ideje i realnog života, velike ljubavi su uvijek postojale i prkosile svim izazovima.
Rimski car Hadrijan, poznat po gradnji zida dugog 120 km u 2. st. u Engleskoj, bio je zaljubljen u mladog sportaša Antinoja. Kada je carev ljubavnik umro pod čudnim okolnostima, shrvani Hadrijan proglasio je Antinoja božanstvom, naredio da se u njegovu čast izgradi grad i po njemu nazvao zvijezdu.
Kršćanstvo je donijelo novi pogled na ljubav. Sveti Pavao u svojoj Poslanici Korinćanima u Hvalospjevu ljubavi kaže: „Ljubav je strpljiva, dobrostiva; ljubav ne zavidi. Ljubav se ne hvali, ne oholi, ne ponaša se neprilično... ne raduje se nepravdi, nego se raduje istini; sve pokriva, svemu vjeruje, svemu se nada, sve podnosi. Ljubav nikada ne prestaje.“ (1. Korinćanima 13,5)
Brak postaje sakrament, a njegov je cilj stvaranje obitelji, odgoj djece i moralni život. Većina brakova i dalje je bila dogovorena, a odnos prema ženi nije se puno promijenio od onog u antici.
Ljubav je mogla prkositi svim društvenim normama, ali najčešće kada je jedan od partnera bio na vrlo visokom položaju. To dokazuje i ljubav bizantinskog cara Justinijana i Teodore (6.st. ). Justinijan je bio prestolonasljednik, dok je Teodora bila glumica iz niskog društvenog sloja. Budući da zakon nije dopuštao glumicama da se udaju za osobu iznad svog statusa, Justinijan je promijenio zakon kako bi se mogao oženiti voljenom Teodorom.
U 12. stoljeću pojavljuje se ideal dvorske ljubavi. Trubaduri u južnoj Francuskoj opisuju viteza koji služi nedostižnoj plemkinji. Slavi se idealizirana i platonska ljubav. Takvo poimanje ljubavi snažno je utjecalo na europsku književnost. Najbolji primjer je ljubav Dantea prema Beatrice. Talijanski pjesnik Dante Alighieri strastveno je pisao o Beatrice u Božanstvenoj komediji i drugim pjesmama. Sreo ju je samo dva puta, prvi puta kada je on imao devet, a ona osam godina, drugi puta kada su bili odrasli. Dok je šetala ulicom u Firenci, Beatrice se okrenula i pozdravila Dantea prije nego što je nastavila svojim putem. Beatrice je umrla u dobi od 24 godine 1290. g., a Dante je više nikada nije vidio. Unatoč tome, ona je bila njegova velika ljubav i inspiracija.
Renesansa donosi veći interes za pojedinca i ljudske osjećaje. Djela poput Shakespeareove tragedije Romeo i Julija prikazuju ljubav kao snažnu osobnu emociju koja može biti važnija od društvenih normi. Ipak, u stvarnom životu brakovi su i dalje najčešće bili određeni obiteljskim interesima, a žena je bila u podređenom položaju.
U 18. stoljeću razvija se ideja da pojedinac ima pravo birati partnera. Filozofi i književnici počinju isticati osobnu sreću, slobodu izbora kao i emocionalnu povezanost supružnika. Jedan od vodećih filozofa 18. stoljeća bio je Jean Jacques Rousseau. On je bio i pedagog, skladatelj, pisac i jedan od prvih autobiografa. Prema Rousseauu, muškarac i žena pečate svoju ljubav brakom kada osjete da ne mogu promijeniti ono što osjećaju jedno prema drugome. Supružnici dijele istu sliku svijeta. Druga važna komponenta prave ljubavi je dobrota.
Rousseau ističe razliku među spolova: muškarac je aktivan, bistar, snažan, vođa, ponosan dok je žena pasivna, mračna, prodorna, slaba, sljedbenica, skromna i puna gracioznosti. Muškarac je stvoren za vladanje i javnu sferu, a žena za poslušnost i domaću sferu: ona treba naučiti kako odgajati djecu i ugoditi svom mužu jer je to njezin zadatak i razlog njezina postojanja. Njezina domena je kuća, djeca, muž i vrt, kako tvrdi Rousseau, a muž je uronjen u intelektualna, kreativna i duhovna pitanja. Rousseau je znao da muškarcima i ženama dodjeljuje nejednak status, no ipak je izjavio da je to zbog višeg jedinstva zvanog obitelj.
Zanimljivo je da je privatni život Jean-Jacquesa Rousseaua, jednog od najutjecajnijih filozofa prosvjetiteljstva, bio u potpunom kontrastu s uzvišenim moralnim i pedagoškim idejama koje je propagirao u svojim djelima. Dok je u teoriji slavio vrlinu, važnost roditeljske brige, Rousseau je u Parizu živio s Thérèse Levasseur, polupismenom, siromašnom praljom s kojom se službeno oženio tek pred kraj života. Imali su petero djece, i svako od njih Rousseau je odmah po rođenju poslao u sirotište. Čovjek koji je napisao Emila ili o odgoju – pedagoško remek-djelo svog vremena u kojem strastveno zagovara da roditelji moraju sami, s puno ljubavi i pažnje, odgajati svoju djecu u prirodi, vlastitu je djecu prepustio ustanovi u kojoj je stopa smrtnosti dojenčadi u to vrijeme bila preko 80%.
U razdoblju romantizma u 19. st. ljubav postaje središnja tema umjetnosti i književnosti. Prevladava uvjerenje da ljubav nadilazi društvene prepreke i da osjećaji imaju prednost pred razumom. To razdoblje snažno oblikuje današnje shvaćanje ljubavi.
Ljubavna priča Mary Godwin i Percyja Bysshea Shelleyja bila je jedna od najstrastvenijih, ali i najtragičnijih književnih romansi 19. stoljeća. Započela je 1814. godine kada je pjesnik (tada u nesretnom braku s Harriet Westbrook) zaveo 16-godišnju Mary, kćer filozofa Williama Godwina. Par je ubrzo pobjegao u Francusku, a njihovu vezu obilježili su boemski način života, financijski problemi i obiteljske tragedije. Njihova je ljubav bila izrazito intelektualna i kreativna, a često su vrijeme provodili na grobu Maryne majke (Mary Wollstonecraft). Unatoč brojnim izazovima, uključujući samoubojstvo Percyjeve prve supruge, vjenčali su se u prosincu 1816. godine.
Iz njihove ljubavi rodilo se četvero djece, no samo je jedno preživjelo, što je obilježilo njihov odnos. Percy je bio njezina velika književna inspiracija i podrška dok je pisala remekdjelo Frankenstein, a Mary je nakon njegove rane smrti u brodolomu 1822. godine posvetila ostatak života očuvanju i objavljivanju njegovih pjesničkih djela.
U 20. i 21. stoljeću ljubav postaje glavni razlog za sklapanje braka u većini zapadnih društava. Ljubav se proučava iz potpuno drugačije perspektive. Tome su posebno pridonijeli Sigmund Freud i Carl Gustav Jung. U povijesti psihoanalize, ljubav nikada nije bila tek jednostavan susret dvoje ljudi. Ona je oduvijek shvaćana kao duboki, često dramatični proces u kojem se susreću naši najskriveniji dijelovi psihe. Dok je Sigmund Freud ljubav uvelike svodio na sublimaciju seksualnog nagona (libida), Carl Gustav Jung i suvremeni psihoanalitičari podigli su ovaj fenomen na razinu kozmičke i psihološke potrage za cjelovitošću. Za njih, zaljubiti se ne znači samo pronaći drugoga, nego znači susresti samoga sebe u ogledalu tuđe duše.
Danas stručnjaci govore o ljubavi na način da uključuju i nova očekivanja, poput emocionalnog ispunjenja, osobne autonomije i međusobne podrške. Suvremeni analitičari se bore protiv holivudskog mita o savršenoj usklađenosti. Oslanjajući se na radove Donalda Winnicotta, oni ističu da zdrava ljubav mora biti "dovoljno dobra", a ne savršena. To znači razvijanje kapaciteta za toleriranje, sposobnost da istovremeno osjećamo i ljubav i privremenu ljutnju ili frustraciju prema istoj osobi, bez straha da će ti negativni osjećaji uništiti odnos.
Bit će zanimljivo pratiti kako se naš odnos prema ljubavi mijenja u vremenu okrenutom tehnologiji i potpuno drugačijoj komunikaciji. Hoće li egocentričnost i orijentiranost na osobni razvoj promijeniti naš odnos prema ljubavi i zaljubljenosti, ili će se dogoditi neki kopernikanski obrat koji će nas vratiti poznatim stihovima pjesme iz All You Need is Love!
24sata © 2026
