Dodaj 24sata među omiljene izvore na Googleu
S obzirom na fiziološke promjene, važno je otvoreno razgovarati o tjelesnim promjenama, kako bi se smanjila stigma i omogućilo ženama da se osjećaju ugodnije u vlastitoj koži
Na sistematskom pregledu počela sam primjećivati da moje godine ulaze u ordinaciju prije mene. Ja bih tek stigla objasniti zbog čega sam došla, a one bi već sjedile između liječnika i mene, s gotovo dovršenim nalazom.
„U vašim godinama.“
Imam četrdeset osam. Rečenicu sam čula dovoljno puta da sam počela osluškivati što dolazi poslije nje. Ponekad objašnjenje, ponekad ništa. Promjena je normalna. Tijelo se mijenja. Sve sam to mogla prihvatiti, ali ostajalo je nekoliko pitanja: što se točno događa, koliko mogu utjecati na to i zašto imam osjećaj da je razgovor završen upravo kada je postao zanimljiv?
POGLEDAJTE VIDEO:
Pokretanje videa...
01:35
U razgovoru o reproduktivnom zdravlju dobivam kontracepciju i čujem da je, ako želim trudnoću, sada vrijeme. „Ako želiš ostati trudna, onda je to sad.“ Posljednji vlak, pomislim. Ne znam jesam li ikada željela da moje tijelo toliko nalikuje voznom redu.
Izvan ordinacije ljudi su manje suzdržani. Vani je trideset stupnjeva, izvadim lepezu i netko već prepoznaje valunge. „Aha, menopauza.“ Najčešće žena. Ponekad s onom sigurnošću kojom se izgovaraju stvari za koje se smatra da ih više ne treba provjeravati.
Počnem mahati jače.
Ne mislim da bi menopauza bila poniženje. Ponižavajuća mi je pomisao da o vlastitom tijelu više ne mogu dati jednostavnu izjavu, vruće mi je, a da je netko ne prevede u dijagnozu. Četrdeset osma godina postane objašnjenje za temperaturu zraka.
Medicinski je slika zanimljivija od tog razgovora. Smjernice britanskog NICE-a kod inače zdravih žena nakon četrdeset pete perimenopauzu prepoznaju prema novonastalim valunzima i promjenama ciklusa, uglavnom bez laboratorijskih pretraga; menopauzu prema najmanje dvanaest mjeseci bez menstruacije, ako žena ne uzima hormonsku kontracepciju. Postoji, dakle, obrazac koji treba razumjeti, a ne jedna gesta koju treba protumačiti.
Ni propisana kontracepcija nije potvrda da je menopauza daleko. Ipak, uhvatim se kako bih rado pronašla neki dokument kojim bih se obranila od tuđih pretpostavki. Kao da moram dokazati udaljenost od prirodne promjene da bih zaslužila da me se sasluša.
Sličan razgovor vodim o kilogramima. Dobila sam ih dosta, više nego što bih htjela. Nakon očeve smrti tješila sam se hranom i manje se kretala. Volim kuhati. Volim jesti. Da nisam sve ovo što jesam, vrlo bih rado bila kuharica. U tom razdoblju hrana je bila i zadovoljstvo i način da prođem kroz dan.
Čim to spomenem, netko ponudi hormone. Moguće je, naravno, da i oni imaju svoju ulogu. U velikom istraživanju SWAN znanstvenici su tijekom menopauzalnog prijelaza zabilježili ubrzano nakupljanje masnog i smanjivanje nemasnog tkiva. Pritom se brzina porasta ukupne težine nije na isti način ubrzala: vaga nije pokazivala sve što se mijenjalo u sastavu tijela.
U istom tijelu mogu se susresti fiziologija, žalovanje, zadovoljstvo kuhanjem i mjeseci bez dovoljno kretanja. Voljela bih medicinu u kojoj za sve njih ima mjesta.
Jednom mi se u ljekarni učinilo da mlada ljekarnica nevoljko izdaje kontracepciju. Smeta li joj lijek, njegova namjena, moje godine? Nemam dokaz ni za jednu pretpostavku. Možda je samo imala loš dan. Ali već sam i tuđu šutnju pokušavala prevesti. Tijelo koje drugi uporno komentiraju počne očekivati komentar i kada ga nema.
O tome sam govorila svojim prijateljicama u Domu Sveta Ana, ženama od šezdeset pet godina naviše, s kojima se susrećem na našoj sportskoj grupi. Imale su spreman odgovor.
„Da, to ti sada govore, a kad dođeš u naše godine, onda će ti reći: to je u vašim godinama normalno.“
Pomislila sam koliko dugo jedna rečenica može pratiti ženu. U međuvremenu se promijene liječnici, adrese, partneri, način na koji ustaje sa stolca. Rečenica ostane.
One mi govore o koljenima, bolovima, pokretima koji su postali naporni. Iz nekih se razgovora čuje i osjećaj da se više nema što tražiti, da je pomoć već iscrpljena. Taj osjećaj nije nalaz. Ipak, može snažno odrediti što će netko sljedeći put pitati — ili prešutjeti.
No dok se ljutim na rečenice koje dolaze iz ordinacija, u Domu slušam i njihove kućne verzije. Pozivam ljude na aktivnosti, spomenem ples, a odgovor stigne prije pitanja o glazbi.
„Ma ne mogu ja više plesati.“
„Ne mogu ja više.“
Najavim predstavljanje egzoskeleta, vanjske potpore tijelu, pa čujem: „Ma što je to, kakav skelet?“ Sama riječ, priznajem, nije osobito zavodljiva. U pozivu na aktivnost odjednom se pojavi kostur.
S vremenom sam se počela zadržavati na riječi „više“. Ona u sebi čuva usporedbu. Nekada sam mogla; sada više ne mogu. Ne znam uvijek znači li to da osobu boli, da se boji pada, da joj se ne sviđa ponuđeno ili da ples za nju još izgleda onako kako je izgledao s dvadeset godina. Pristojnost bi nalagala da najprije pitam.
Kakav ples zamišljamo kada odlučimo da više nije za nas? Moramo li moći ponoviti nekadašnji korak da bismo smjeli započeti novi?
U suvremenom plesu privlači me pažnja prema malom pomaku: prijenosu težine, ruci, zastoju. Mogu zamisliti ples koji počinje sjedeći, pokretom koji je danas dostupan. Zanima me što bismo otkrili kada ga ne bismo odmah uspoređivali s njegovom nekadašnjom veličinom.
Milko Šparemblek govorio mi je da tijelo treba upoznati, da nam stalno govori i da ga treba voljeti i razumjeti. Tako pamtim smisao njegova savjeta. Što sam starija, manje ga čujem kao uputu o tehnici, a više kao opis odnosa koji traje čitav život.
Plesač mora primijetiti ono preko čega ja ponekad prijeđem. Promjenu oslonca. Napetost. Granicu. U tom zamišljenom razgovoru s vlastitim tijelom nema mnogo koristi od vrijeđanja sugovornika. Teško je nešto razumjeti ako ga cijelo vrijeme optužujemo da nas je izdalo.
Naravno, tijelo ne govori uvijek jasno. Bol nije poruka koju možemo sami pouzdano prevesti, a poneka bolest dugo ne šalje upozorenje. Slušanje tijela za mene uključuje i traženje pomoći da ga razumijem. Zato sam, uostalom, i krenula na sistematski.
U teretani sam upoznala ženu koja je počela trenirati sa šezdeset sedam godina. Radi s mojim trenerom, ima volje i dolazi. Upoznala sam je na početku nečega, u dobi koju toliko često opisujemo kao vrijeme završavanja.
S godinama doista gubimo mišićnu masu i snagu, a izražen gubitak može ugroziti kretanje i samostalnost. Ali mišići i u starijoj dobi mogu odgovoriti na primjeren trening otpora. Američki Nacionalni institut za starenje upravo očuvanje snage i pokretljivosti ističe među njegovim važnim koristima.
Jedno istraživanje iz 1994. tu je mogućnost provjerilo ondje gdje je možda najmanje očekujemo: među stotinu krhkih korisnika doma za starije. Prosječna dob bila je osamdeset sedam godina. Nakon deset tjedana progresivnog treninga otpora skupina koja je vježbala povećala je mjerenu mišićnu snagu prosječno za 113 posto, uz poboljšanje brzine hoda. To je rezultat određenog, nadziranog programa, a ne obećanje svakome tko primi uteg. Ipak, već više od trideset godina postoji vrlo konkretan razlog da se rečenica „prekasno je“ ne izgovara olako.
Kada zamišljamo snagu, često vidimo oblik mišića. U starosti ona može značiti nešto intimnije: ustati, odjenuti se, prijeći sobu, odlučiti kada ćemo izaći. Pokret koji promatraču izgleda malen nekome može čuvati dio privatnosti.
Egzoskelet tu priču čini neobičnom, gotovo filmskom. Čovjek vlastitoj konstrukciji dodaje još jednu, vanjsku. U prikazu koji je japanska vlada objavila 2020. opisani su uređaji za rasterećenje donjeg dijela leđa u njezi, proizvodnji i logistici, uključujući rukovanje prtljagom u zračnim lukama. Neki se oslanjaju na pneumatsku potporu, drugi na senzore i elektromotore.
Gledajući takvu potporu tijelu, nameće mi se i pitanje izvan same tehnologije: pomažemo li čovjeku da se manje troši ili smo pronašli način da od njega dulje tražimo isto?
U Domu bih voljela da o pomagalima razgovaramo prije nego što ih odbacimo. Ne postajemo manje svoji zato što dio posla preuzme naprava.
Pitanje što tijelo može, a što od njega tražimo, mnogo je starije od tih naprava. U Ksenofontovim Uspomenama na Sokrata Sokrat kori mladića Epigena zbog slabe tjelesne spremnosti. Mladić odgovara da nije sportaš. Sokrat mu objašnjava da je tijelo važno za različite poslove života, pa i za mišljenje.
Ne bih cijeli taj razgovor preselila u današnju teretanu; previše je u njemu rata i posramljivanja. Ali ostaje korisno pitanje: zašto brigu o sposobnostima tijela zamišljamo kao posao onih koji nastupaju pred publikom? I moj obični dan traži tijelo: kuhanje, ljubav, putovanje, odlazak prijateljici.
Epiktet, grčki stoik iz rimskog doba, zaoštrava problem na drugom kraju. U početku njegova Priručnika tijelo pripada onome što nije u našoj vlasti, za razliku od naših prosudbi i postupaka. To mi je isprva gotovo uvredljivo. Kako nije moje, nakon svega što za njega radim?
Čitam ga kao podsjetnik na razliku između brige i jamstva. Mogu uložiti trud; ne mogu ugovoriti ishod. Ta mi misao pomaže da disciplinu ne pretvorim u praznovjerje prema kojem će bolest zaobići svakoga tko je dovoljno uredno živio. Tuđe bolno koljeno ne govori mi ništa pouzdano o njegovu karakteru.
Upravo zato ne želim od svoje majke napraviti dokaz protiv drugih starih žena. Ima osamdeset tri godine, mnogo energije i lakoću pokreta kojoj se divim. Moja prijateljica vježba jogu, bavi se manekenstvom i zanimljiva je fotografima. Volim njihovu vitalnost. Ali žena koja danas treba pomoć pri ustajanju nije pred njima pala na ispitu.
Briga o tijelu ima i cijenu. Neke žene odluče se na operaciju koljena i dug oporavak, druge na zubne implantate. Ima i onih koje takav trošak u svojim godinama smatraju bacanjem novca. Iza tih odluka mogu stajati strah, zdravstveni rizik, drugačiji prioriteti, nedostatak novca ili uvjerenje da je za njih već kasno ulagati u sebe.
Ne bih htjela da žena mora opravdavati ni zahvat ni odustajanje od njega. Zanima me, međutim, trenutak u kojem prestanemo govoriti o koristi i riziku, a počnemo računati koliko nam je života još ostalo da bi se trošak mogao opravdati. Koliko godina mora trajati jedan bezbolniji korak da bismo ga smatrali vrijednim? Koliko obroka, razgovora i osmijeha treba stati pred nove zube?
Kad se takva računica jednom nastani u čovjeku, može zvučati kao skromnost. Bolje sačuvati za djecu. Ima važnijih stvari. Može biti i izraz slobodne odluke, koju treba poštovati. Ali voljela bih znati koliko se često iza nje skriva naučena misao da je vlastitu budućnost u nekoj dobi pristojno početi smanjivati.
Tu cijena starenja prestaje biti samo privatna stvar. Savjet da se više krećemo, bolje hranimo, odemo na pregled ili rehabilitaciju podrazumijeva uvjete koje nemamo svi. Kada hvalimo kako se netko dobro drži, rijetko znamo koliko je pomoći, vremena i novca ugrađeno u tu lakoću.
Posebno me uznemirava kada se od osobe odustane prije nego što je razmotreno što bi joj moglo pomoći. Liječnik može imati dobar razlog da ne preporuči operaciju. Želim ga čuti, zajedno s objašnjenjem što se još može učiniti. Sama starost ne bi smjela zamijeniti taj razgovor.
Zamišljam tu ženu s bolnim koljenom: pregledi, odluka, zahvat ili neka druga pomoć, oporavak koji možda neće ići pravocrtno. Netko mora ostati uz nju i kada liječenje postane dugo, složeno i neizvjesno. Zato mi je važno da zdravstvo ostane javno i dostupno. Ne želim da količina pomoći koju može dobiti ovisi o tome koliko je privlačan klijent.
Ni javna ustanova sama po sebi ne jamči da ćemo biti saslušani, niti privatna ordinacija znači odsutnost brige. Ali pravo na potrebnu skrb mora imati oslonac čvršći od poslovnog interesa i pojedinačne dobre volje. Javno zdravstvo želim čuvati i popravljati zbog trenutka u kojem će bilo tko od nas trebati više vremena i pomoći nego što može platiti.
Od zdravstva očekujem da nas ne otpisuje zbog godina, a i sama se uhvatim kako ih procjenjujem na tuđim licima. Gledam glumice i pjevačice s kojima sam odrastala, tražim nekadašnje crte. Kao da na njihovu licu mora ostati potvrda da vrijeme nije prošlo ni meni. A njih se već procjenjuje iz svih smjerova: koliko su ostarjele, što su napravile licu, zašto jesu, zašto nisu.
Zatim se vratim svojem odrazu. Važno mi je tijelo. Važno mi je kako izgleda, koliko je snažno, koliko me sluša. Ne želim tu brigu prikazati plemenitijom nego što jest. U njoj ima zdravlja, taštine, straha, užitka i želje da još dugo mogu raditi stvari koje volim.
Poslije očeve smrti dio toga ostavila sam po strani. Sada se vraćam kretanju. Razmišljam kako smo za pokret počeli kupovati vrijeme i prostor, dok je u mnogim ranijim životima bio ugrađen u posao, vrt, zemlju. Ne bih romantizirala leđa uništena teškim radom. Ali volim zamisao saginjanja iz kojeg nešto naraste. Sadnje zbog koje zaboravimo brojiti ponavljanja.
Kada sljedeći put nekoga pozovem na ples i čujem „ne mogu ja više“, htjela bih imati strpljenja za ostatak razgovora. Možda osoba doista ne može. Možda može drukčije. Možda samo ne želi, i to joj je pravo. Voljela bih doznati prije nego što njezino tijelo smjestim u vlastito objašnjenje.
Isto očekujem kada uđem u ordinaciju. Da liječnik zna moje godine i pita kako živim. Da primijeti promjenu i objasni je. Da ostavi otvorenom mogućnost pomoći čak i kada promjenu nije moguće poništiti.
Sve više mislim da se s tijelom upoznajemo više puta. Ono koje je plesalo do jutra, ono koje je preživjelo žalovanje, ono koje uči novi pokret - svako traži malo drukčiju pažnju. Voljela bih ih prepoznati kao svoja, bez stalnog uspoređivanja s jednom starom fotografijom.
Zasad imam četrdeset osam godina i lepezu. Kada je otvorim, voljela bih da prije objašnjenja o hormonima ostane mjesta za najjednostavniju mogućnost: vruće mi je. Moja ruka zna što treba učiniti.
Tekst je nastao uz financijsku potporu Agencije za medije u okviru Programa ugovaranja novinarskih radova u elektroničkim publikacijama.
24sata © 2026
