Lifestyle

Komentari 53
SESTRE, HVALA VAM!

'Teško je gledati kada na dan izgubimo i po 10 pacijenata. Ali ovo je poziv i s tim se nosimo'

Donosimo četiri priče o medicinskim sestrama i tehničarima - ljudima koji su mnogima pružili ruku, lijek, nadu i utjehu kad je bilo najpotrebnije. Svojim poslom ne ugrožavaju samo sebe, već i svoje obitelji

Međunarodni Dan sestrinstva, 12 svibnja, obilježava se na rođendan Florence Nightingale, engleske medicinske sestre koja je smanjila smrtnost ranjenika iz krimskog rata 1850-ih, podižući higijenske standarde u ratnim bolnicama zbog čega je smatraju  osnivačicom moderne njege koja je unaprijedila standarde liječenja. Povodom međunarodnog 'rođendana' medicinskih sestara i tehničara, porazgovarali smo s nekoliko njih koji su dokazali da su profesiju izabrali s razlogom.

Uz jednu sestru iz Doma zdravlja Utrina, koja je punih 46 godina odradila u ordinaciji i otkad je u mirovini veseli se povremenim odlascima na zamjene i susretima sa svojim dugogodišnjim pacijentima, donosimo priče s medicinskim sestrama i tehničarima koji neizmjerno puno ulažu u učenje i usavršavanje, koji su u proteklih godinu i pol dana bili na prvoj liniji borbe sa korona virusom, na Covid-odjelu u KB Dubrava i ugradili svoju dušu u brigu o teško oboljelima. Oni su bdjeli nad našim bližnjima, pružali im utjehu i lijek, pridržali telefon na uhu da se čuju i oproste od obitelji, a da sami danima nisu mogli zagrliti svoje bližnje. 

POGLEDAJTE VIDEO: Među prvima su pozvale na zajedništvo u borbi protiv korona virusa i ustrajale u tome 

Svim medicinskim sestrama i tehničarima želimo sretan Međunarodni dan sestrinstva i - hvala vam!    

Ana Ferić: Punih 46 godina u ordinaciji bez problema s pacijentima 

Sestra Ana Ferić već je 5 godina u mirovini, no još uvijek rado dolazi u Dom zdravlja Utrine odraditi zamjene i uvijek se raduje svojim dugogodišnjim pacijentima.   

- Uvijek sam se javljala na telefon kad bi zvonio, jer sam imala osjećaj da možda zove baš netko kome je hitno potrebna pomoć. I otvarala sam vrata ordinacije, svaki puta kad bi netko od pacijenata pokucao, jer je još prvi liječnik s kojim sam počela raditi, dr. Nenad Vađić, znao reći: 'Nikad ne znate je li pred vratima netko kome stvarno nije dobro'. Mlađe kolegice možda ne razmišljaju uvijek tako, no morate znati da u ordinaciji ima jako puno posla, pogotovo sada u vrijeme pandemije Covid-19. Ako se i ne jave, kod većine je to, sigurna sam, zato što su u tom trenutku zauzete: S pacijentom kojeg treba previti, onim koji čeka injekciju, ili želi da mu se objasni kako će uzimati terapiju, s onima koji kucaju jer misle da bi odmah trebali biti na redu - odgovara viša medicinska sestra Ana Ferić, koja je već pet godina u mirovini, na pitanje zašto je teško dobiti medicinsku sestru u domu zdravlja na telefon, kada se želite naručiti za pregled. 

U mirovinu je otišla nakon pune 44 godine staža u Utrinama i dvije godine prije toga, na početku karijere, u ambulanti u Botincu. Kaže kako je s velikim veseljem dočekala taj trenutak i uživa, jer napokon ima vremena za planinarenje i druženje s dragim prijateljima. No, nikako da se i 'konačno' pozdravi s ambulantom: Još uvijek se rado odazove kad ju dr. Hrvoje Tiljak, s kojim je radila do mirovine, pozove da odradi zamjenu.

- Dobar dio svojih pacijenata upoznala sam još kao bebe ili djecu, jer su obiteljski liječnici u Utrinama nekad radili i posao pedijatara. Tako među njima danas ima i onih čiju sam djecu, pa čak i unuke, primala u ordinaciji. Za većinu njih znam cijelu obiteljsku anamnezu, pamtim sve probleme koje su imali, pa i koju terapiju primaju, nekad bolje i od njih samih, tako da se baš rado odazovem na zamjenu i jako mi je drago vidjeti moje pacijente – kaže.

S mnogima je izgradila i prijateljski odnos, jer nikad nije pustila čovjeka u ordinaciju da ga ne pita kako je,  te ima li novosti oko nekog problema oko kojeg joj se povjerio prošli puta.

- Ni sama ne bih voljela da dođem negdje gdje će mi preko volje reći 'dobar dan'. Ne bih se osjećala dobro. Zato sam se držala toga da i svojim pristupom ljudima mogu biti pola lijeka. Možda je i to razlog da baš nikad nisam imala nekih većih problema s bezobraznim, neugodnim ili dosadnim pacijentima - kaže.  

Ako bi netko možda i bio neugodan, nastojala je prijeći preko toga s dozom razumijevanja, jer ljudi k liječniku dolaze s brojnim problemima, dodaje. 

 - Imala sam sreću jer sam radila s dvojicom divnih liječnika, koji su ujedno i vrhunski dijagnostičari:  dr. Vađićem i dr. Tiljakom. Od njih sam jako puno naučila, što mi je pomoglo u trijaži, odnosno procjeni oko toga tko odmah mora do liječnika, a koga mogu pustiti da malo pričeka u čekaonici. Iskustvo je pomoglo da s vremenom i sama mogu prepoznati neke simptome, pa bih nastojala doprinijeti tome da riješim ono što mogu s liječnikom, kako pacijenti ne bi dugo čekali. Osim toga, uvijek sam nastojala imati na umu i to da će se ljudi ponekad lakše otvoriti u razgovoru sa mnom, nego s liječnikom, pa bih uvijek porazgovarala s pacijentom i diskretno prenijela liječniku informaciju, ako sam smatrala da je potrebno - priča sestra Ana. Dozu sigurnosti u radu izborila je i sama, odlukom da završi višu školu za medicinske sestre, uz rad.

- Nije bilo lako, no u vrijeme predavanja i ispita imali smo slobodne dane, pa sam nekako izgurala - kaže.

To je isprva bilo nešto što je napravila za vlastiti gušt, jer se u vrijeme kad je dobila diplomu, ona u domovima zdravlja nije priznavala, niti je podrazumijevala višu plaću. 

- Tek nakon što je dr. Tiljak uzeo ordinaciju u zakup i postao privatni poduzetnik, mogao je sklopiti sa mnom ugovor kao sa višom sestrom i odmah je to učinio - kaže.

Danas nakon punih 46 godina staža i nekoliko povećanja mirovina radi usklađivanja koja je ostvarila u proteklih 5 godina, ima mirovinu od približno 4400 kuna. Od srca se smije kad kažemo kako nedostaje još 200 kuna, da bi imala barem 100 kuna po godini staža, ovako je godina 95 kuna. No, u tih 5 kuna razlike nikad ne bi mogla stati sva ljubav, predanost i požrtvovnost koju je ugradila u brigu o svojim pacijentima, pa zaključujemo: S obzirom na to koliko je ljudi koji moraju preživjeti s 2500 kuna mirovine, ona je svojom i više nego zadovoljna. 

Danijela Kralj Husajna: Samo uz učenje i stalni rad na sebi možete pružiti najbolju skrb

Glavna sestra Odjela za kardiovaskularnu anesteziju s intenzivnom medicinom u KB Dubrava, Danijela Kralj Husajna, od prvog dana otkad je otvoren Covid-odjel u toj bolnici radi na tom odjelu. 

Glavna medicinska sestra Odjela za kardiovaskularnu anesteziju s intenzivnom medicinom, Danijela Kralj Husajna, vratila se na Odjel za liječenje Covid-pozitivnih pacijenata prošli tjedan, nakon desetak dana tijekom kojih se borila s koronom. 

- Mogu reći da sam dobro prošla, no imala sam dva dana temperaturu iznad 40 stupnjeva i danima se osjećala prebijeno i baš je bilo teško. Imam kolegica koje su preboljele koronu, pa su mjesecima na bolovanju jer se sporo oporavljaju, tako da doista mogu reći da sam imala sreće – kaže sestra Danijela. 

Razgovaramo pred kraj dana, nakon što je odradila smjenu na odjelu s Covid-pacijentima pacijentima i stigla kući.

Iako je glavna sestra, pa bi mogla 'uživati' u tome da radi samo prije podne, od povratka na posao radi u smjenama i po 24 sata,  s tim da u Covid-odjelu s pacijentima provede i po osam sati, a ne po četiri, koliko traju smjene. Ima kolegica i kolega koji još nisu stigli  iskoristiti pravo na godišnji odmor i mjesecima se nisu pošteno odmorili, pa im je trebalo dati tu priliku, kaže.  A kako ih je malo, nema druge nego - potegnuti.  

Kaže kako nije teško. Danas je čak i lakše nego u vrijeme kad se o toj bolesti znalo vrlo malo, pa su liječnici i sestre koji rade direktno s pacijentima danima ostajali u bolnici. Tako je i ona tijekom prvog i drugog vala korone prošla prvo 17, a onda 13 dana tijekom kojih je stalno bila u bolnici, bez prilike da vidi ili zagrli članove obitelji. Posebno joj je teško padalo to što nije mogla zagrliti roditelje. No, koliko god je sada ipak lakše, jer nakon smjena odlazi kući, u trećem valu korone susreli su se s većim brojem mladih ljudi među oboljelima, pa i umrlima, što je posebno teško gledati.

- Borimo se nekako s tim. Imamo organiziranu psihološku pomoć, pa kolege koji misle da im je to potrebno mogu otići na razgovor. Ja se još uvijek držim i crpim snagu iz prekrasne obitelji koja me doma čeka: Uz supruga i dvojicu sinova i snahu, imam već jednog unučića, a uskoro očekujemo i drugog. To mi daje snagu. To i kad vidim pacijente koji su ozdravili i spremaju se kući. Njihov osmijeh, razgovor s njima i sreća zbog toga što idu kući napune me beskrajnom snagom – kaže sestra Danijela.

Dodaje da je na Covid-odjelu bilo toliko smrti koliko je se ne bi nagledala na 'svojoj' intenzivnoj valjda za tri života. 

- Imali smo dana na Intenzivnoj kad bismo izgubili pacijenta i nije se bilo lako nositi s tim, no na Covid odjelu u jednom danu odlazilo je i po desetak ljudi. Teško je kad  to gledate svaki dan. Teško se nositi s tim. No, mi smo birali tu struku i nekako se moramo naučiti nositi s tim – kaže.

I  uza sve to što prolazi, da opet treba birati, izabrala bi to da bude medicinska sestra, kaže. U šali dodajemo kako bi u drugom životu ipak mogla izabrati nešto mirnije mjesto, primjerice u domu zdravlja umjesto Covid-odjela, no Danijela Kralj Husajna ne predaje se lako: 

- Nakon ovog iskustva ne bih mogla. Nije lako na Covid-odjelu, ali mogu reći da radim sa divnom ekipom ljudi, koje sad već osjećam kao svoju drugu obitelj, tako da je i taj odjel već moj drugi dom. Ova nas je situacija povezala, a sreća koju osjetite kad uspijete pomoći čovjeku i možete ga ispratiti kad se vraća obitelji je neopisiva. I zbog nje vrijedi prolaziti sve to što mi sestre prolazimo u svom poslu - kaže.

Dodaje kako ima sreću da je njena obitelj prihvatila da njen posao znači i smjenski rad i često izbivanje od doma, pa su se sinovi vrlo rano osamostalili. 

- Imali smo i fazu kad sam završavala studij na Stručnom studiju sestrinstva u Bjelovaru, kad su morali više pomagati u kući. No, isplatilo se: Ja sam postala glavna sestra, što je donijelo i nešto veću plaću, a sinovi su naučili raditi po kući, tako da snaha sada može biti zadovoljna - kaže u šali.

Dodaje kako kad se 'sve ovo smiri' planira upisati i magisterij. Jer, samo uz učenje i stalni rad na sebi možete biti sigurni da ćete ljudima kojima je to potrebno pružiti najbolju moguću skrb, zaključuje.

Vlatka Rafaj: Srce mi se slomi kad pacijentu pomažem da nazove svoje bližnje 

Medicinska sestra Zavoda za gastroenterologiju, Odjela za kronične bolesti jetre u KBC Zagreb, Vlatka Rafaj, glavna sestra na Covid-odjelu u KB Dubrava odradila je tri 'vala' korone i kaže kako joj snagu daje odličan tim s kojim radi.

- Na hepatologiji sam se susretala s jednom vrstom problema, pa s vremenom svladate što očekivati u radu s pacijentom i kako mu pomoći. Na Covid-odjelu događaju se toliko različiti problemi da je zaista veliki izazov raditi na tom odjelu, no za mene jednostavno nije bilo upitno hoću li se opet prijaviti za to, kaže sestra Vlatka Rafaj, koja je bila u prvoj grupi stručnjaka iz KBC Zagreb, popularno 'bolnice Rebro', koji su došli u pomoć u KB Dubrava.

U prvom valu radila je u grupi samo sa svojom ekipom, u drugom oko 3,5 mjeseca s ekipom koju su zajedno činili stručnjaci s Rebra i iz Dubrave zajedno, a i sada je već oko četiri tjedna u grupi stručnjaka iz obje bolnice. Dodaje kako je u ovom zadnjem valu bilo puno mladih oboljelih, s vrlo teškim komplikacijama, pa moli da istaknemo da se treba cijepiti protiv Covida-19 te da i mladi o tome trebaju razmišljati. 

- Teško je. Pogotovo kad shvatite da je riječ o ljudima koji u tom trenutku imaju samo nas, jer bližnji ne mogu do njih. Tako mi sestre brinemo o njihovom zdravlju, o tome kako se osjećaju, koje se promjene događaju i kada treba reagirati da biste nekome spasili život, ali smo tu i kad treba nazvati obitelj, utješiti ih i pomoći da zaliječimo tugu. U mnogim situacijama u kojima sam bila, nekako odradite posao, bez obzira na to koliko je teško, no ovaj dio kad čovjeku treba pridržati telefon da nazove bližnje, srce mi se znalo slomiti - kaže sugovornica.

Jedna od stvari koje će pamtiti kada rad na Covid-odjelu jednom bude iza nje, činjenica je da je radila s velikim brojem mladih sestara i tehničara koji su tek počeli raditi i bili izuzetno vrijedni i spremni za učenje te divni kolege. 

- Ima nas sa iskustvom i određenim znanjem s odjela, kao i onih koji su nedavno počeli raditi, no kad se ekipa oformi, sve se relativno brzo posloži i svatko nađe svoje mjesto gdje može biti koristan, tako da funkcioniramo kao dobri timovi. Moram reći da su i kolegice iz KB Dubrava prekrasne i da one nose najveći dio tereta. I to je jedan od razloga zbog kojega sam se htjela vratiti u Dubravu – da ih podržim. Mnogi kolege su se htjeli vratiti, no nisu mogli jer su trebali ostati na odjelima na kojima inače rade koji su se pomalo otvarali za pacijente - priča sestra Vlatka.

Dodaje kako je u svemu što je prošla tijekom pandemije, pa i za vrijeme potresa koji su nas pogodili lani, uvidjela da ima puno dobrih ljudi oko sebe. Naučila je biti još tolerantnija nego inače i osvijestila prioritete u životu.

- I inače imam veliku podršku obitelji: Mojih roditelja, brata, šogorice i njegove obitelji, mojih malih nećaka. Skoro da bih mogla reći da sam imala sreću jer su brat, šogorica i djeca preboljeli koronu tako da sam ih mogla viđati, što mi je u ovo vrijeme značilo i više nego ranije i davalo snagu da izdržim. Moj najuži krug prijatelja je medicinske struke, tako da oni razumiju to što prolazim, a nekolicina prijatelja koji nisu, također su bili puni razumijevanja, tako da smo se nekako navikli na 'novo normalno'. No, sve ovo dugo traje i mogu reći da mi sad već puno toga nedostaje - priča.

Dodaje kako je nedavno u razgovoru s kolegicama zaključila kako svi predugo živimo bez zagrljaja bližnjih, bez bliskosti i topline. 

- Inače obožavam putovati i jedva čekam lijepo vrijeme i prepuštanje sunčevim zrakama, pa i povratak na 'moju' hepatologiju u KB Zagreb - kaže.

Dodaje da vjeruje da su medicinske sestre izuzetno važan dio svakoga liječenja, jer predstavljaju poveznicu na koju se oslanjaju i liječnici i pacijenti i u  poslu se uvijek vodi razmišljanjem da bi na mjestu čovjeka kojem treba pomoć mogao biti i netko od njenih bližnjih. 

- Ta misao u velikoj mjeri pomaže da izgradite onu dozu empatije koja je potrebna da biste čovjeku pomogli srcem, a najljepši dio našeg poziva uvijek je ono 'hvala' koje dobijemo od pacijenta. Nema te plaće i tog novca koji to može nadomjestiti - kaže.

Drugi dio predanosti radu odnosi se na stalni rad na sebi i učenje, kaže nam Vlatka, koja je, uz taj zahtjevni posao završavala studij i postala specijalistica sestrinstva za gastroenterologiju, a onda upisala menadžment u zdravstvu i sad se može pohvaliti i diplomom magistre kvalitete u zdravstvu.

Karlo Legin: Pogodi me kad na TV-u čujem broj oboljelih, to su ljudi o kojima brinem

Medicinski tehničar sa Zavoda za gastroenterologiju KBC Zagreb, s Odjela za upalne bolesti crijeva, Karlo Legin, među mlađima je u KB Dubrava, a srca kolega osvojio je svojim vedrim duhom.  

- Nisam krenuo u školovanje sa željom da radim u zdravstvu i budem medicinski tehničar, no kad sam završio gimnaziju, srce me odvuklo na Stručni studij sestrinstva u Bjelovaru. Zaposlio sam se na Rebru prije otprilike godinu i pol i to je bilo moje prvo radno iskustvo. Kako sam bio najmlađi na odjelu - sad su mi 23 godine - kad se u 11 mjesecu prošle godine biralo ljude koji će ići u Dubravu, bilo je logično da budem u toj ekipi, pa sam tako završio 'u vatri'. Bio sam u Dubravi do kraja veljače, a kad je nedavno opet počeo rasti broj oboljelih i opet je trebalo otvoriti odjel, sam sam se javio. Tad je već bilo lakše, jer sam već imao iskustvo i naučio se snalaziti na odjelu, pa sam se želio vratiti – priča nam Karlo Legin, medicinski tehničar koji je je već upoznao mnoge teške strane svoga poziva.

Mlad je, u fokusu bi mu trebali biti izlasci, druženja i tulumi. Umjesto toga, iz smjene u smjenu suočava se s ljudima koji su teško bolesni, pa i s tim da čovjeku mora pružiti zadnju utjehu. Kad je s pacijentima, nastoji ne razmišljati o tome i biti što prisutniji, zbog odgovornosti koju ima. No, onda ga pogode neke stvari koje se dogode u trenutku, primjerice kad usput na TV-u čuje izvještaj o broju oboljelih ili umrlih toga dana i shvati da su to ljudi o kojima brine.  

- Jako je teško. Sve ono što se događa na tom odjelu pogađa vas na svjesnoj i nesvjesnoj bazi i nije se lako nositi s tim. No, imam veliku podršku kolega, mi među sobom puno razgovaramo o svemu što se događa, pa je to dobar ispušni ventil. Lakše je kad ste s nekim tko sve to razumije - kaže.

Kako još uvijek živi s roditeljima koji su mu uvijek velika podrška, kad je lani prvi puta trebao ići na Covid-odjel, najteže je bilo prenijeti tu vijest njima. 

- Mama je bila šokirana, nije to lako prihvatila. No, nastojao sam joj objasniti da je i to dio profesije koju sam izabrao i da meni nije ništa teže nego jednom vatrogascu, ili policajcu, kad moraju na teren. Izabrao sam tu profesiju i jednostavno se moram nositi i sa zahtjevnijom stranom posla - kaže.

Sreća da je sve trajalo dan ili dva, brzo se morao spremiti, jer bi se možda i sam predomislio zbog brige može li nakon kontakta s pacijentima prenijeti virus svojima, dodaje.

- No, mi smo vrlo dobro educirani, pogotovo oko odijevanja prije ulaska na odjel i presvlačenja nakon smjene, kako bi se rizik od zaraze smanjio na najmanju moguću mjeru. Samo trebamo dobro razmišljati i biti odgovorni i koncentrirani na to što radimo - kaže nam mladić kojeg su nam na Rebru predložili za sugovornika dijelom i zato što je jednim video-prilogom u kojem pleše dok razrjeđuje terapiju za pacijenta nasmijao i razveselio kolege iz obje bolnice.

Koliko god ih je zadivio svojom predanošću pacijentima i radu, toliko im je smijeha i radosti donio svojim vedrim duhom, kažu nam kolege.  

- Joj, nemojte tražiti da vam to pošaljem, ne bih volio da izađe iz kruga onih  s kojima radim i koji razumiju trenutak u kojem je to snimljeno, da netko još ne pomisli da se mi na poslu zezamo. To je bio trenutak kad sam si mogao dati malo oduška. Inače moramo biti izuzetno usredotočeni na posao, pogotovo na Covid-odjelu, jer svaki naš postupak dok obilazimo pacijenta, provjeravamo njegovo stanje ili dajemo terapiju, mora biti dobro promišljen jer nosi ogromnu odgovornost. Čak i mala pogreška može skupo koštati, pa je taj osjećaj odgovornosti zaista ogroman. A posla je toliko da doslovno letimo između pacijenata - priča Karlo. 

Dodaje kako uza sve to treba naći vremena i za edukaciju, kako bi znao što se događa i koje su novosti u liječenju Covida i bio spreman kad se to počne primjenjivati, pa uz 'nezgodne' smjene u bolnici ostaje jako malo vremena koje može posvetiti stvarima koje ga vesele.

Ranije se bavio nogometom, sad mu se pomalo vraća i uživa kad ulovi vremena za bijeg u prirodu, što je rijetko. No, ni u jednom trenutku još nije požalio zbog izbora profesije, niti bi ju mijenjao, i ne žali zbog toga što su ga rano 'bacili u vatru'. 

-  To je velika životna škola. Shvatio sam da kad imate zdravlje trebate biti zadovoljni i s malim stvarima u životu. I da ste sretan čovjek ako su članovi vaše obitelji zdravi i dobro. I vidio sam: Kad primite vijest da je netko od vaših bližnjih loše, sve drugo pada u drugi plan. Sve ostalo zapravo i nije važno - kaže te dodaje kako će ga te misli pratiti kroz cijeli život.

To i zahvalni osmijeh svakog pacijenta kojem je barem malo uspio olakšati teške trenutke. 

Najčitaniji članci