Lifestyle

Komentari 32

Ribafish plivao uz suze: Svaki otok na kojem sam bio s njim podsjetio me na mog sina Roka

Ribafish plivao uz suze: Svaki otok na kojem sam bio s njim podsjetio me na mog sina Roka

Unatoč poteškoćama, Domagoj Jakopović Ribafish osvojio je svih 17 otoka u drugoj etapi projekta RokOtok. Bol od ozljeda pala bi u drugi plan kad bi nas dočekali žamor i galama djece. To vrijedi svih muka, kazao je

Posljednju zastavu zataknuo je za vikend na otoku Kornat, nakon dionice na koju se otisnuo s Dugog otoka. Bez dočeka, samo sa suzama u očima, i prisjećanjem na preminulog sina Roka, kojeg nema više od tri godine. Ispunjenju obećanja da će doplivati do 50 hrvatskih otoka, baš onako kako je to planirao napraviti s Rokom, Domagoj Jakopović Ribafish (50) sad je mrvu bliže, i to je nešto što mu ispunjava srce. 

POGLEDAJTE VIDEO: Podsjetimo se na prvi RokOtok

Na ovogodišnje putovanje od dvadesetak dana uputio se 4. srpnja sa šibenske Brodarice, a često je hrabro kretao s plivanjem i u 5 ujutro, ne bi li svladao dionice duge i po 5000 metara, pa i onda kad mu uzburkano more nije bilo sasvim naklonjeno. Uz to, Ribafish je u veljači operirao bruh, a u travnju se zarazio koronom, što je ostavilo traga na njegovoj fizičkoj spremi. Zbog iscrpljenosti koju je osjećao i pred sam start projekta RokOtok kasnio je s pripremama, što je rezultiralo smanjenom formom, tek 60 posto one koju je imao u prvoj fazi projekta 2019. 

Nakon 17 osvojenih otoka srednje Dalmacije, zadarskog i šibenskog arhipelaga, u glavi mu se vrti već novi film i sljedeća godina. Uz vjernu ekipu na brodu, na svakoj su ga destinaciji na obali dočekala djeca i zaplivala s njim završni dio, a potom je obično slijedila radionica na kojoj Ribafish razgovara s mališanima o ekologiji, važnosti kvalitetno provedenog vremena s roditeljima i provođenju vremena bez ekrana. 

U odnosu na pretprošlu godinu, kako je bilo ove, je li bilo neke razlike?

Puno smo naučili na vlastitim pogreškama i mislili smo da će biti lakše, ali onda smo shvatili koliko dozvola trebamo zbog korone i umalo odustali. Nasreću, pa nismo. Grizli smo, zvali, molili i konačno uspjeli dobiti hrpu papira, organizirali pakiranje poklona, čuvanje, prijevoz kombijima, čuvanje, prebacivanje na otoke, spremanje na otocima, prebacivanje na mjesto dočeka, dvije-tri nevere... Sljedeće godine ćemo biti još pametniji, ali ovo je stvarno golemi projekt i svaki put je to nešto novo.

Kako si sve izdržao s obzirom na operaciju bruha i koronu? Rekao si na početku da si na 60 posto snage. Rame još boli? 

Psihički je bilo puno teže nego fizički jer je bilo svega nešto više od pedeset kilometara plivanja. Svejedno, pluća nisu kao prije pa sam znao fino zaštekati, a rame ostaje najveći problem. Mislim da bih si trebao pogledati u osobnu, ipak ću sad napuniti 51. Čeka me ozbiljan oporavak, ali imali smo puno sreće s vremenom, tako da je izvrsno prošlo.

Ali 17 otoka, opet je i to veliki pothvat?

Svaki je otok druga priča, negdje smo kao na Krapnju isplivali u uvalu među plivače, a recimo na Zverincu nismo mogli zabiti zastavicu koliko je strmo i surovo. I svugdje su ljudi divni i potpuno drugačiji, presretan sam zbog toga što sam upoznao i njih i njihove običaje.  

O čemu si mislio dok si plivao? Jesi li htio odustati i koliko puta? Kad ti je bilo emotivno najteže? Zadnja dionica, na Kornatima?

Bilo je puno emotivnih trenutaka, pogotovo kad bismo došli do otoka na kojima sam bio s Rokom. A onda se isplačeš, sjetiš lijepih trenutaka i ideš dalje. Ove godine je s nama plivalo više od 100 ljudi pa sam većinu vremena pazio da se netko ne udalji previše, tako da nisam imao previše vremena za razmišljanje kao prije dvije godine, kad bih i više od pet sati plivao sam. Dapače, samo sam između Pašmana i Ugljana plivao sam, a ostatak vremena je sa mnom bio kolega plivač Boris Korbar kao golema podrška. Sve te emocije zbog Roka i bol od ozljeda bi pale u drugi plan kad bi nas dočekali žamor i galama djece kad bismo doplivali na otok. To vrijedi svih muka.

Koji ti je bio najbolji doček, kome se želiš posebno zahvaliti?

Sve je nadmašilo očekivanja, bilo me je strah da su ljudi zbog pauze zaboravili na RokOtok, ali sa svakim novim otokom bilo je sve bolje. Svakako bih izdvojio Rivanj, Sestrunj i Ošljak, gdje su valjda došli svi stanovnici i napravili nezaboravne tulume, ali svugdje je bilo prelijepo. Zahvalio bih svima koji od prvog dana prate projekt, od onih koji skupljaju dokumente i šalju pakete iz Zagreba, preko donatora i sponzora, ‘malih’ ljudi koji su tu u svakom trenutku, do onih koji su nas primili, ugostili, nahranili i napili te svakako ljude koji su činili posadu. Nije bilo lako...

Planovi za dalje, ide još jedna etapa sljedeće godine, čemu se nadaš? 

Startamo s Vira u srpnju 2022., zadnjih 17 otoka, više plivanja, novi klinci. Užasno se veselim, ali to je još jako daleko. Prvo treba srediti dojmove i napraviti planove za hladni dio godine, predavanja i gostovanja s pričom o RokOtoku, ekologiji, istraživanju i kvalitetnijem provođenju slobodnog vremena.

Prisjeti nam se neke anegdote s nekog dočeka ili zanimljivog razgovora s klincima?  

Kad doplivam do plaže, nosim vrećicu sa smećem. Onda ih pitam što držim u ruci i što misle koliko treba da se to smeće razgradi. U jednom trenutku uzmem pivski čep i pitam: ‘Djeco, od čega je ovo?’. A oni kao iz topa - od piva! Onda se ja primim za glavu i kažem: ‘Neee, od metalaaa!’. Jedan me dečko pitao jesam li ja Špiček, ali najbolje je bilo kad mi klinci donesu moju knjigu na potpis, a jedna curica donijela je - Bibliju! Rekao sam joj: ‘Dušo, ja to nisam napisao’, a ona će: ‘Ajme, ubit će me baba!’.

Tko te obično dočekuje? A što je s ekipom koja te pratila u brodici? 

Koliko veselih klinaca, toliko i roditelja. Uvijek je tu i faktor baba, starije gospođe koje dođu bez djece, ali uvijek traže barem tri poklona. Znaju nam i zapjevati, a često donesu ispečene pogače, palačinke, štrudle... Uvijek je nešto novo, negdje dođe i sam župan, negdje nitko od odgovornih, ali svugdje upoznamo brdo divnih ljudi. Promijenili smo sedam sjajnih doktora, nekoliko snimatelja, tri ekipe za dokumentarce, spasioce, skipere... Bilo je tu rubnih situacija, ali sve smo sretno priveli kraju.

Djevojka Kasandra igrala je važnu ulogu ove godine, vidimo da ti je velika potpora... 

Kasandra je obavila više od tisuću poziva i stotine mailova kako bismo uopće krenuli s otoka na otok i tamo imali organiziran doček i divim joj se na tome. Barem triput dnevno bi rekla da joj je dosta i da ide doma, ali preživjesmo, eto, i to. Puno hvala svima koji su nam izišli u susret i pomogli u ostvarenju projekta te veliki pozdrav svima koji nisu odgovarali na mailove i pozive, fino su nas ojačali i dali priliku onima koji stvarno vole svoje otoke.

Neka poruka cijele ove etape, čemu si podučio klince, a što si ti naučio?

Ne postoje dva ista otoka i nema otoka na kojem nećete naći prekrasne vrijedne ljude koji hrabro žive na tim izoliranim dalekim prostranstvima. Najdublje poštovanje svima i puno im hvala što su nam dopustili da pišemo o njima i njihovu životu. Na srednjodalmatinskim otocima više uopće nema vinograda, ljudi se sve više iseljavaju, najčešće nema vode i život stvarno nije lak. Vrijeme je da se država ozbiljno počne baviti njihovim problemima, jer imamo bogatstvo koje možemo vrlo lako upropastiti svojim nemarom. Projekt RokOtok govori upravo o tome i nadamo se da će naša priča pokrenuti neke stvari na bolje. Baš kao i sviješću djece o ekologiji i otpadu. S tom nadom krećemo u pripremu za treću etapu.

Najčitaniji članci