Najteži slučajevi djece s raznim oboljenjima i poteškoćama u razvoju smještena su u dvorcu Oršić u Gornjoj Bistri. Njih u kolovozu posebno iznenade volonteri iz udruge Vrt plavih ruža...
VELIKO SRCE
Suze i smijeh u dvorcu Oršić: Kad volonteri dođu, svi živnu
Dvorac kao iz bajke, na zelenim zagorskim bregima, čiji su mali stanovnici najpotrebitiji članovi našeg društva, posebno živnu početkom kolovoza. I tako već posljednjih devetnaest godina. Vreva i uzbuđenje koje zavlada znači da su pristigli talijanski volonteri dobra srca, volonteri iz udruge Vrt plavih ruža. Sreći i veselju tada nema kraja.
Rasprostru svoje šatore oko dvorca Oršić u Gornjoj Bistri i sljedećih desetak dana svu svoju pažnju posvećuju teško bolesnoj djeci koja su u njemu smještena. Neki se volonteri vraćaju svake godine, a ove ih je godine bilo ukupno 160 iz Italije, uz desetak Hrvata. Pristigla je i jedna Kosovarka.
Pokretanje videa...
01:30
- Bilo je tu suza i smijeha, trenutaka žurbe i mira, zagrljaja i rastanaka, riječima se skup svih ovih emocija jedino može nazvati ljubav i plodovi za svaki novi dan jer se s ovoga kampa nitko ne vraća isti - kazala nam je Kristina, sudionica kampa.
Volonteri nisu ograničeni samo na ljetne praznike. Nekad ih je u bolnici dvoje nekad 25, objašnjava nam ravnatelj bolnice dr. Renato Mittermayer, a kroz bolnicu je prošlo preko 10 tisuća volontera, ponajviše iz Italije. Kad nisu u kampu, smješteni su u volonterskoj kući koja se nalazi 200-tinjak metara od bolnice, nedavno obnovljenoj zajedničkim snagama donatora i bolnice.
- Iako bolnica raspolaže profesionalnim zdravstvenim osobljem, liječnicima, edukacijskim rehabilitatorima i medicinskim sestrama, i njegovateljicama, volonteri su važan dio tima jer omogućuju da djeca dobiju posebnu pažnju koju im stručan tim nema uvijek mogućnost pružiti. Neprocjenjiva su nam pomoć - kaže ravnatelj Mittermayer te dodaje da ga veseli što ima i oko 200 Hrvata koji dolaze kad stignu.
Vrt plavih ruža udruga je nastala u ime ljubavi prema najpotrebitijima. Osnovao ju je Don Ermanno D’Onofrij, psiholog i terapeut, a koji je kasnije završio i studij teologije te postao svećenik.
- Njihovi volonteri ovdje ostavljaju dio srca te sa sobom odnose neprocjenjivu vezu koju zagrljajem, igrom i druženjem stvaraju s djecom iz dvorca - kaže nam Kristina. Posljednjih nekoliko godina volontiranju i radu same udruge pridružili u se i mnogi iz Hrvatske.
- Želja nam je djeci pružiti zagrljaj, društvo i osmijeh - a to svi možemo dati - kaže Kristina. Volontiranje ispunjava i potiče na otvaranje novih potencijala, kojih često nismo svjesni, zato se mnogi volonteri vraćaju.
Prvi puta u kamp je došla i Dubrovkinja Iva Vukas (39), odgojiteljica u vrtiću. Ova majka četvero djece, sa sobom je dovela i devetogodišnju kćer Nikoletu.
- Imala sam veliku želju doći kako bih toj dječici darovala svoje vrijeme i ljubav, njima kojima zaista treba. Na kraju je ispalo da su oni meni dali ljubav i osjećaj zahvalnost - kaže Iva te dodaje da se svakodnevno susreće s djecom s poteškoćama u razvoju kojih ima i u njenom vrtiću. Ova djeca pružaju samo ljubav, dodaje, a da bi shvatili to "morate sami osjetiti".
- Svu djecu odgajam da prihvate različite od sebe, pa kad vide neko dijete u parku s poteškoćama, ili u invalidskim kolicima, ne pokazuju prstom prema njemu, već priđu i pitaju ga nešto, poigraju se. Tako je bilo i ovdje. Kćer je ubrzo prihvatila svu djecu ovdje. Vidjela je dijete da je isto kao i svako drugo samo da ima drugačiji način ostvarivanja svojih potreba - govori nam odgajateljica Iva.
Sljedeće godine planira se vratiti zajedno s 13-godišnjim sinom. Ljudi su strahovali kako će kćer to sve prihvatiti, ali ona je oduševljena. I Nikoleti je ovdje bilo super.
- Sprijateljila sam se s Matom, a on zna i pričati - kaže djevojčica. Prvi dan krenula je prema dućanu s majkom, ali je ipak ostala u dvorcu jer ga nije mogla ostaviti samog, pa ni na kratko. U kampu je, osim nje bilo još djece između 9 i 13 godina koji su došli s roditeljima i najnormalnije su svakodnevno bili uključeni u prigodne aktivnosti.
Ivana (20) živi nedaleko od bolnice pa uspijeva doći češće u bolnicu. Došla je na prijedlog sestre Kristine. Prvi puta volontirati je došla sa 16 godina, te kaže kako je bila jako ukočena, zbog teškog stanja djece.
- Prije toga nisam imala iskustva ni sa zdravom djecom, a kamoli sa djecom s teškoćama u razvoju. Kad sam jednog malca pokušala nahraniti, bacio je zdjelicu na pod, a ja sam zaplakala. Mislila sam da sam da nisam sposobna za išta takvo. Međutim uspjela sam se opustiti i uklopiti i napokon osjetiti pozitivnu vibru - kaže Ivana koja studira pravo. Profesija nije važna kao u njenom slučaju, smatra, već samo ljubav.
- Ovoj djeci malo znači jako, jako puno, i to je ono što oduševljava. Uživamo često uz glazbu jer djeca ovdje pozitivno reagiraju na nju. Djelatnika nema toliko koliko djece, i zato je svaki par ruku dobrodošao - kaže Ivana.
Kosovarka Mergimtare Berisha (24), studira pravo i u ovom kampu je prvi puta te kaže kako se bojala s djecom isprva igrati da ih ne ozlijedi.
- Drugi dan shvatila sam da se samo treba prepustiti igri sa srcem i dati svu ljubav, a za uzvrat ćeš dobiti predivan osmijeh. Nakon ovog iskustva zahvaljuješ Bogu da si živ i da možeš pomoći drugima. Najviše sam se ovih desetak dana igrala s malim Domagojem, on mi je ukrao svu pozornost. Hranila sam ga kupala, oblačila - kaže Megi. Bilo je to dobro iskustvo na koje se odlučila i nakon što je već volontirala s djecom na Kosovu. Reprezentativka Kosova u ragbiju, kaže kako će joj nedostajati Domagoj. Za kamp je čula od prijatelja iz Hrvatske, i jednostavno se odlučila reći obitelji da ide.
Talijan Mario Giangrande (22), prvi je puta došao u kamp prošle godine. Prijatelj je već ranije volontirao ovdje i rekao mu kako je ovo "lijepo i jako posebno mjesto". Kako nikad nije volontirao, htio je probati, htio je vidjeti kako se to radi, i zašto se volonteri vraćaju kući sretni.
- Zaljubio sam se ovdje u djecu i nisam dvojio hoću li se vratiti ove godine - kaže nam Mario, student latinskog i grčkog. Prvi puta kad je ulazio u ovu specijalnu bolnicu, doživio je šok zbog toliko teško bolesne djece, ali kaže kako je to bilo zbog neiskustva.
- Naučio sam biti s njima i to je to. Točka. Nema dalje - iskren je Mario. Sretan je kako može uveseliti djecu, kad idu na kupanje i kad se igraju.
- Djeca su me naučila kako opet biti dijete. Ovdje nisam drugačija osoba, već sam dijete koja provodi vrijeme s djecom - kaže ovaj osjećajan mladić koji nam je prepričao i svoj prvi dan u bolnici, prošlo ljeto, i skoro nas rasplakao.
- Prošle smo godine izvlačili ime djeteta u bolnici s kojim ćemo provesti tu godinu, kao anđeo koji brine o njemu. Meni su dodijelili Valentina koji je bio smješten na odjelu gdje su mala djeca. Cijeli jutro sam ga tražio po bolnici i nisam ga nikako mogao naći. Pitao sam jednu sestru zašto nije na hodniku, a ona mi je rekla da rijetko izlazi van iz sobe jer je nepokretan. Rastužilo me to. Potom sam pitao drugu sestru, rekla mi je isto, te kako dugo nije izašao iz sobe. Povjerili su mi dijete, uzeo sam ga na ruke, u naručje, i prošetao pola sata s njime hodnicima. Nije se vozilo u kolicima. Nakon svega kad sam ga stavio u krevetić, iako ne može govoriti, poljubio me u obraz i osmjehnuo se, a taj osmjeh mi se toliko urezao, nikad ga neću zaboraviti. Taj trenutak ispunio mi je srce radošću i imao sam osjećaj kao da sam nešto dobio - govori nam Mario.
U bolnici je trenutno smješteno 107 djece s najtežim oboljenjima, iz svih dijelova Hrvatske podjednako. Kod njih pristižu kad se utvrdi da im je stanje njihove bolesti kronično. Najmlađe dijete ima samo tri mjeseca, a najstarije "dijete" 44 godine i svi su tu na "trajnom" liječenju. Najčešće su oboljela od cerebralne paralize, genetskih bolesti i malformacija. Neki roditelji u bolnicu dolaze svaki dan, neki dolaze na tjednoj bazi, neki na mjesečnoj.
- Istina je da kod 70 posto naših malih pacijenata roditelji ne dolaze, već su na brizi centra za socijalnu skrb - kaže ravnatelj.
Još uvijek neostvarena želja im je nova bolnica koju čekaju kao "ozebli sunce".
Pokretanje videa...
00:31
- Sada je 12-13 djece u jednoj sobi, dok u normalnim situacijama treba biti maksimalno četiri djeteta u sobi. Dvorac datira iz 1773. godine, i ipak nema adekvatne uvjete. Prije tri godine dobili smo od Ministarstva kulture, Ministarstva zdarvstva i Županije odluku o dodjeli parcele, 2,5 kilmetara od sadašnjeg mjesta bolnice, veličine 64 tisuće kvadratnih metara. U rujnu kreće natječaj za projektnu dokumentaciju, po kojoj će se specificirati veličina bolnice, a voljeli bismo imati do 140 kreveta. Povećat ćemo i dio intenzivne skrbi i liječenje palijativnih bolesnika - kaže ravnatelj Mittermayer.
Sve što je bitno, na dohvat ruke
Skini aplikaciju za najbolje iskustvo portala. Čitaj, komentiraj i budi uvijek u toku s najnovijim vijestima.
Odaberi temu koju želiš pratiti
Primaj sve nove vijesti o temi i budi u tijeku
